»Recite im da sam proživio čudesan život!« bile su posljednje riječi austrijskoga filozofa Ludwiga Wittgensteina koji je obavljao posao arhitekta, kipara, učitelja, vrtlara, profesora filozofije i aeronauta. To bi se svakako moglo reći i za Giberta Keitha Chestertona; bio je prozni i dramski pisac, pjesnik, književni kritičar, esejist, novinar, debatant i apologet, predloženik za Nobelovu nagradu za književnost 1935. godine, autor 80 knjiga, 200 kratkih priča, 4000 eseja i nekoliko drama. Rođen je 1874. u Londonu. Na početku svoje autobiografije ironično kaže da žali što će možda razočarati publiku činjenicom da je imao lijepo djetinjstvo: »Žao mi je što nemam mračnog i divljačkog oca kojega bih mogao ponuditi kao pravi izvor mog tragičnog nasljedstva.« U obitelji Chesterton njegovala se živa navika raspravljanja, pa je prema nekim izvorima rekordna rasprava Gilberta i mlađega mu brata Cecila trajala 18 sati. Nakon srednje škole pošao je u višu umjetničku školu »St. Paul« za ilustratora te je pohađao predavanja iz književnosti na Londonskom sveučilišnom kolegiju, ali nikada nije upisao ni završio fakultet. Kao sedamnaestogodišnjak upao je u mladenačku krizu. Zahvatio ga je pesimizam, tada popularan u europskoj filozofiji. Tada je napisao »Baladu o samoubojstvu« koja govori o mladiću koji se odlučio objesiti, no uvijek se nanovo sjeti nečega što još treba učiniti i na čemu može biti zahvalan. Ta je pjesma slika izlaza iz pesimizma koji je Chesterton otkrio: došao je do zahvalnosti za vlastito postojanje. »Poklonjenomu se svemiru ne gleda u zube«, jedna je od njegovih poznatih izjava. Okrenuvši se od pesimizma, Chesterton se počeo okretati vjeri.
Godine 1896. Chesterton je započeo intenzivnu novinarsku karijeru. Zanimljivo je da su ga upravo kritičari kršćanstva doveli k vjeri. Otkrio je da svi napadi na kršćanstvo sadržavaju neko proturječje. Jedni su govorili da je kršćanstvo religija slabih, drugi da je agresivno; jedni da je religija za žene, drugi da je neprijateljski nastrojena prema ženama. »Dok sam odlagao posljednja ateistička predavanja pukovnika Ingersola (slavnoga agnostičkoga govornika, op. a.), umom mi je prošla grozna misao: ‘gotovo me uvjerio da postanem kršćaninom’. Bio sam očajan«, zapisao je Chesterton. Supruga Frances, kršćanka, također mu je pomogla u približavanju vjeri. Na anglikansko kršćanstvo obratio se 1901., a 1922., u dobi od 48 godina, postao je katolikom. Njegov odnos prema vjeri najbolje bi se mogao opisati mišlju da ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu, odnosno vjera omogućuje razumu vidjeti istinu svijeta. »Religija nije crkva koju čovjek posjećuje, nego kozmos u kojem živi«, napisao je. Iako ne piše često eksplicitno o Bogu, sva njegova djela zapravo govore o njemu. Koristeći se svojim omiljenim paradoksom, Chesterton je tako usporedio Boga s djetetom koje se nikada ne umori od čuđenja i divljenja svijetu: »Bog, naš otac, mlađi je od nas jer mi smo griješili i ostarjeli.« Njegov je odnos prema Crkvi bio temeljen na pozornu proučavanju društva i uloge Crkve u njemu. Predvidio je »klizavu kosinu« kojom će se Zapad otklizati u 20. i 21. stoljeću; ljudi, koji započinju borbu protiv Crkve u ime slobode i humanosti, završe odbacujući slobodu i humanost. »Svijet se nikada nije zasitio kršćanstva. Kršćanski ideal nije isproban i proglašen neprikladnim. Utvrđeno je da je težak i ostavljen je neisproban«, poručuje Chesterton.
Chesterton je inovator kriminalističkoga žanra u književnosti, što je shvatljivo uzme li se u obzir tvrdnja Pavla Pavličića da je krimić žanr u kojem se jasno luči dobro od zla, laž od istine, i u kojem pravda pobjeđuje. Sva Chestertonova djela više su ili manje eksplicitan obračun sa zastranjujućim filozofijama i idejama njegova vremena: ničeanstvom, darvinizmom i eugenikom koja se tada popularizirala kao znanstvena metoda, a Chesterton ju je odlučno raskrinkao u studiji »Eugenika i druga zla« objavljenoj 1922. Promatrajući uzlet znanosti, zaključio je: »Učimo činiti mnoge pametne stvari… Idući će korak biti naučiti kako da ih ne činimo.«
Uočio je da je »svijet pun poludjelih kršćanskih ideja«; otrgnute od svojega kršćanskoga korijena i sadržaja, one postaju prazne i promašuju smisao. Tako je za psihoanalizu duhovito ustvrdio da je ona »ispovijed bez odrješenja«. Smatrao je da Katolička Crkva jedina »spašava čovjeka od ponižavajućega ropstva postajanja djetetom svoga vremena«. U romanu »Kugla i križ« kuglu je učinio simbolom znanosti – savršenim, ali zatvorenim likom koji se ne može razvijati, a križ je simbol protuslovlja koje se može vječno produljivati a da ne promijeni oblik. U simboličnoj sceni čovjek hoće uništiti sve križeve pa počinje uništavati sve što sadrži oblik križa, naposljetku svoj krevet te na kraju zapali kuću. U romanu »Manalive« Chesterton izlaže temu o »svetoj ludi«; radost i prostodušnost neobičnoga i nevinoga Innocenta Smitha budi radost i životnost u ljudima koji ga susreću. Chesterton je kršćanstvo doživljavao kao radosnu vjeru, a testom svekolike sreće smatrao je zahvalnost. Papa Pio XI. primio ga je u osobnu audijenciju te nakon smrti proglasio braniteljem vjere, a Jose Mario Bergoglio još je kao nadbiskup Buenos Airesa postao pokroviteljem argentinskoga chestertonijanskoga društva i odobrio molitvu za Chestertonov zagovor.
Nastavlja se
