POSLIJERATNI POGROM MAĐARA I NIJEMACA U HRVATSKOJ/JUGOSLAVIJI (6) Prekapanje grobova »narodnih neprijatelja«

Folksdojčeri svih uzrasta u partizanskim su poslijeratnim logorima masovno umirali od gladi i bolesti
Iz niza zanimljivih, vrijednih i za širu javnost novih dokumenata i podataka objavljenih u nedavno tiskanoj knjizi dr. Andrije Bognara, dr. Laszla M. Horvatha i dr. Vladimira Geigera »Stradanje Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj i Bačkoj 1944./45. i u poraću« objavljujemo povijesne dokumente koji su bili priprema za zločine i njihovo opravdanje.

Knjiga o poratnom progonu Mađara i Nijemaca u Hrvatskoj/Jugoslaviji objavljuje i riječi vrhovnoga zapovjednika partizanskih odreda Josipa Broza Tita koje je izgovorio krajem studenoga 1945. na konferenciji za novinare u Osijeku, a objavljene su i u novosadskom glasilu »Magyar szo« od 22. studenoga 1944. Iz njih se može zaključiti da je etničko čišćenje manjina u Jugoslaviji provedeno ne samo uz njegovu suglasnost i znanje, nego i izravnu uključenost: »Najstrožije, nastupili smo prema Nijemcima.

Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu – od 4000 do 40 000 osoba, a u Hrvatskoj prema nepotpunom poimeničnom popisu ukupnih mađarskih gubitaka je 1573. U poraću je u Jugoslaviji u logore internirano približno 170 000 Nijemaca/folksdojčera od kojih je umrlo približno 60 000, a od 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera interniranih u logore smrtno je stradala četvrtina.

Njih smatramo glavnim krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali velikodušnost.«

Između dvadeset i četrdeset tisuća mađarskih žrtava

O kakvoj je velikodušnosti riječ govore tek djelomice dostupni povijesni podatci, koji se kreću u doista širokom rasponu zbog objektivnih poteškoća poput dugogodišnjih zabrana istraživanja od strane vlasti, opstrukcije nekih nadležnih ustanova, vremenskoga odmaka, namjerno uništenih dokumenata i slično: »Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu od 4000 do 40 000 osoba.« Najčešće se spominje brojka od oko 20 000 žrtava. Npr. upravo je ondašnji šef Ozne Svetozar Kostić-Ćapo iznio broj od 20 000 pogubljenih Mađara u Vojvodini. Mađarski kardinal Jozsef Minszenty u pismu ministru vanjskih poslova Janosu Gyongyosiju procijenio je temeljem dobivenih podataka s terena da je riječ o 40 000 do 50 000. Mađarski znanstvenik Tibor Cseres popisao je i objavio podrobne podatke o 31 491 ubijenom Mađaru od Titovih partizana. Član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti dr. Karoly Kocsis u svojoj knjizi iznosi podatke o 16 800 ubijenih Mađara u Bačkoj i 20 000 u Vojvodini, a nekadašnji predsjednik akademije dr. Jozsef Palinkas spominje 40 000 pogubljenih Mađara u Jugoslaviji. I neki su drugi ugledni mađarski znanstvenici: Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i drugi, među kojima i dvojica katoličkih svećenika u Bačkoj Marton Szusc i Jozsef Kovacs, iznijeli podatke u rasponu od 20 000 do 40 000 mađarskih žrtava.

»Osloboditelji« su silovali djevojčice prije pogubljenja
Ne smije se zaboraviti da se iza tih statističkih podataka i različitih procjena kriju teške, stvarno mučeničke, sudbine brojnih bezimenih nevinih civila, čiji su tek rijetki slučajevi otrgnuti zaboravu. Tako, zahvaljujući hrabromu svjedočenju pojedinaca nakon rata, nije zaboravljena okrutnost i bestijalnost »osloboditelja« koji su u Subotici pogubili bez suda i presude nekoliko tisuća Mađara, čak i one koji su bili samo članovi kojih mađarskih kulturnih udruga. Među mnoštvom sličnih zločina za ilustraciju treba barem spomenuti, koliko god to mučno bilo, 12-godišnju djevojčicu Teriku Soos Dekany i 13-godišnjakinju Gabriellu Soos Szegedi, koje su partizanski krvnici prije pogubljenja silovali, samo zato što su tri godine ranije, g. 1941., u Subotici recitirale pjesme dobrodošlice mađarskim postrojbama. Među 2000 mađarskih civila pogubljenih u Novom Sadu, koji nemaju do danas ni spomenika, bio je i novinar Andree Arva Dezso, koji je bio privezan za traktor i vučen dok nije preminuo, samo zato što je bio urednik mađarskih novina. Stravična je činjenica da su u današnjem Srbobranu pogubljeni svi muškarci Mađari koji nisu pobjegli, bez bilo kakve dokazane krivnje. Svi mađarski stanovnici Čuruga, Žablje i Mošorina proglašeni su također kolektivnim krivcima pa su svi muškarci pogubljeni, a njihove žene, djeca i stari roditelji izbačeni su po najvećoj zimi i visoku snijegu iz kuća 23. siječnja 1945. i pješke otjerani u udaljeni logor Jarak, gdje je veći dio njih umro od gladi i zime, a preživjelima je bio trajno zabranjen povratak na ognjišta.

 

Pojedini su domaći Srbi pokušali spasiti nevine susjede, ali bez uspjeha. Nakon masovnih likvidacija potkraj 1944. i početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj: Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanci, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Lovćencu i u Subotici, zatim u Banatu u Kikindi te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici. Do sada je, prema istraživanju Martona Matuske, u Vojvodini otkriveno 56 masovnih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari. Knjiga donosi, razumije se, nepotpun poimenični popis Mađara koje su partizani pogubili na području današnje Republike Hrvatske pri završetku rata i u poraću – njih 647, kao i ukupan broj mađarskih gubitaka u Hrvatskoj – 1573.

Stradalo oko 6000 njemačke djece do 14 godina

Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su ostali u prijašnjoj Jugoslaviji, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000 njih. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina.

Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su ostali u prijašnjoj Jugoslaviji, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000 njih. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina.

Kada je riječ o 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera, koji su ostali u zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni su u ljeto 1945. internirani u logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina. Pridodaju li se tomu pljačke, zlostavljanja i ubojstva, kao i izrazito teški uvjeti u kojima su Nijemci živjeli nakon otpuštanja iz logora, jasno je da je najveći broj njih nastojao napustiti Hrvatsku, u kojoj su izgubili imovinu, nacionalna i ljudska prava i izglede za napredovanje u svakom pogledu. U historiografiji, publicistici, memoarskoj literaturi, iskazima svjedoka logoraša te članova logorske uprave te u dokumentima također su veoma različiti podatci, tvrdnje, procjene i poimenični pokazatelji/popisi, pa je točan broj teško utvrditi zbog istih razloga kao i u slučaju mađarskih gubitaka.

Na kraju treba podsjetiti i na barbarsku odluku o uklanjanju, tj. prekapanju vojnih grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« nakon Drugoga svjetskoga rata u Jugoslaviji, čime su pogubljeni i poginuli Mađari i Nijemci izgubili temeljno civilizacijsko i ljudsko pravo na dostojno posljednje počivalište.

ZAVRŠETAK