Katkada svećenike znaju upitati o načinima na koje bi trebalo moliti. Pitanje je to koje je sasvim opravdano. Od svećenika kao čovjeka molitve očekuje se da može dati odgovor na jedno od uistinu temeljnih pitanja vjerničkoga života, a to je ono o načinima molitve. I Krist je bio upitan o tome. Svećenik može potvrditi jednu od uistinu dubokih, a opet jednostavnih evanđeoskih misli: nije učenik nad učiteljem. Da, svećenik je onaj koji slijedi Učitelja te iz osobnoga poznavanja Učitelja može biti onaj koji može druge privoditi tomu Učitelju. Jasno, to će pretpostavljati da je on sam pobliže upoznao Učitelja, i to prije svega u osobnoj i iskrenoj molitvi. Međutim, tu se i krije problem. Kako moliti? Kako iskreno moliti? Iz istoga razloga evanđelja prikazuju Isusa kao onoga koji svoje nasljedovatelje uči kako moliti.
Ocem se ne postaje službom, nego rađanjem
Kristova uloga učitelja molitve podcrtana je u svim evanđeljima, a ono najznačajnije mjesto jest tekst koji se u Crkvi naziva Oče naš. Jer prve su to riječi Isusove pouke o molitvi. I baš te riječi od presudne su važnosti za uspjeh molitve. Razlog je jednostavan. Molitva je prije svega obraćanje Ocu. I takvim ga treba uistinu smatrati. On jest Otac, no katkada u svijesti vjernika to nije tako. O Bogu kao Ocu ponekada je teško govoriti jer mnogim je ljudima to jako teško povjerovati. Slika Boga sudca i djelitelja pravde s dugom bradom jako je urezana u glave vjernika da je doista teško o Bogu govoriti kao Ocu. Jer tata nije onaj koji je tek sudac, nego prije svega čovjek koji ljubi svoju djecu.
Ocem se ne postaje službom, nego rađanjem. Otac je onaj koji iz ljubavi zajedno sa svojom ženom rađa djecu. Djeca su time plod iskrene i čiste ljubavi. Ljubavi koja je shvaćena kao predanje drugomu u ljubavi. Na jednak način kršćani su oni koji su rođeni iz žrtve predanja, odnosno žrtve ljubavi na križu. Crkva tako biva rođena u Kristovu umiranju i žrtvi na križu. Iz toga predanja stvara se neraskidivo zajedništvo Boga Oca i Sina s onima koji će vjerovati u istu žrtvu ljubavi.
Otac poznaje slabost i ranjivost svoje djece
Bog je za kršćane Otac, a istinski i do kraja shvaćena ta temeljna istina o njegovu postojanju bit će pokretač molitvenoga života. Jer molitva tada dobiva na dubini. Kako onoj teološkoj razini tako i onoj ljudskoj, emotivnoj i uopće vjerničkoj. Čovjek koji se vođen tom mišlju obraća Bogu ne može pogriješiti. Svaki njegov izričaj upućen prema Bogu tada je vapaj Ocu, tati koji ga neizmjerno ljubi i čuje njegov sinovski glas.
Prvo čitanje ove nedjelje iz Knjige Postanka kroz pripovijedanje želi iskazati temeljnu misao o Bogu, a to je da je on otac. Abrahamovo posredovanje za Sodomu i Gomoru čini se iskrenim. Stalo mu je do ljudi toga grada. Obraća se stoga Bogu ne bi li spasio te gradove, i to upravo zbog onih koji su u njima istinski dobri. Jer koliko god bila iskvarena sredina, uvijek u njoj ima i onih koji su sačuvali u sebi dobrotu i svoj osobni odnos s Bogom. Zbog njih kao da i postoji svijet. Zato Abraham moli. Moli Oca da poštedi te gradove. On pak reagira očinski. Gledajući zlo, on nije usredotočen na njega, nego traga za dobrima u svoj silini zla koje hara. Tko tako čini? Tko je spreman spasiti sve, oprostiti, iscijeliti unatoč zlu koje je prilično jasno, ako ne Otac? Jedino otac biva spreman suspregnuti svoj gnjev pred djecom i biti milosrdan. Ne prijatelj, nego otac. Jer poznaje slabost i ranjivost svoje djece.
Važno je biti prijatelj, a još važnije biti otac
Evanđeoska perikopa na jednak način kao i tekst iz Knjige Postanka smjera na prikaz Boga koji je otac. Nakon što je izrekao molitvu, tj. uputio učenike o načinu molitve poučivši ih molitvu Oče naš, Isus priča jednu priču koja želi na izravan način prikazati Boga kakav uistinu jest. Priča je to koja ima dva dijela. Prvi dio usmjeren je na susret dvaju prijatelja. Noćni je to susret u kojem jedan moli milost od drugoga. No ista milost ne biva darovana voljno, nego tek nakon inzistiranja ili točnije upornoga zanovijetanja. Evanđelist Luka tu pripovijest gradi do najsitnijih detalja.
Prijateljev pohod drugomu prijatelju u noći opisan je kao zanovijetanje jer su svi već u postelji. Pomoć prijatelju značila bi odmaganje svojim ukućanima da spavaju neometano. Drugim riječima, pomoć prijatelju bila bi odmaganje očinstvu da se istinski ostvari u svojoj brizi za djecu. Poruka teksta čini se da je jasna. Prijateljski odnos, koliko god bio snažan, ne može na jednoj dubljoj razini nadmašiti onaj koji otac ima prema svojoj djeci. Važno je biti prijatelj, ali još važnije je biti otac. Isto vrijedi za obiteljski, ali i svećenički život. Svećeniku je važno biti prijatelj sa svojim župljanima, no puno je važnije biti im otac. Onaj koji razumije njihova lutanja i bolesti te ih ne osuđuje, nego ih nanovo privodi k nebeskomu Ocu. Svećenik je i onaj koji poput Oca razumije ljudsku bol koja je plod grijeha i ranjenosti krivim životnim odabirima. Isto tako svećenik je onaj koji stoji kao stup i obrana dostojanstva braka kada je on narušen preljubom ili manjkom međusobne bračne ljubavi.
U zajedništvu s Bogom Ocem
Iz svega do sada navedenoga, a to biva jasno i na kraju evanđeoskoga ulomka, može se zaključiti da je korijen molitve i odnosa s Bogom svijest o Bogu kao Ocu. Isto tako ishodište kvalitetnoga obiteljskoga života jest odnos koji roditelji imaju sa svojom djecom. Odnos je to koji se temelji na ljubavi koju otac i majka imaju prema svojoj djeci. Ona su pak sama plod ljubavi. Gledajući svoju djecu, roditelji tako neprestano žive svijest darovanosti jednoga drugomu i svojoj djeci. Žive tako i svoj odnos s Bogom Ocem jer na njegovu su sliku primili dar biti roditeljima. Onima koji se ostvaruju kroz svoje uloge očeva i majki u svijesti da ih potpomaže i krijepi nebeski Otac. Njemu se mole kako bi svoj brak i obitelj uvijek usmjeravali k neprolaznomu životu, odnosno zajedništvu s Bogom Ocem. Stoga moliti je samo za jedno, da Bog uistinu bude i ostane otac svakomu čovjeku. Jer tada nešto iskati od Boga u molitvi značit će vjerojatno i dobitak toga.
