Starozavjetni odlomak pripada svećeničkoj predaji uobličenoj nakon povratka iz babilonskoga progonstva, u vrijeme kada se židovski narod nastojao ponovno odrediti u odnosu na pripadnike drugih naroda među kojima je živio. U takvom će okruženju odlomak odigrati važnu ulogu. U njemu se govori o Savezu koji je, po Noi i njegovim sinovima, sklopljen s čitavim ljudskim rodom i sa svim stvorenjem. Osim što je odraz Božje brige za čitav ljudski rod, a ne samo za izabrani narod, taj je Savez ujedno znak Božjega milosrđa. Već je ranije to spoznao i pisac Deuteroizaije koji predstavlja Boga kao »supruga«, a narod kao »ženu njegove mladosti«. Progonstvo naroda, prema tom proroku, bilo je posljedica Božje srdžbe, no Bog se u »ljubavi vječnoj« smilovao svomu narodu te mu govori: »Bit će mi k’o za Noinih dana, kad se zakleh da vode Noine neće više preplaviti zemlju; tako se zaklinjem da se više neću na tebe srditi nit’ ću ti prijetiti.« Bog tako ostaje vjeran svomu Savezu, koji je »Savez mira«. Sirah je koje stoljeće kasnije zakoračio još dalje, nazvavši taj Savez »vječnim Savezom«. Znak je Saveza duga koja kao da spaja nebo i zemlju, Boga i čovjeka. U tom tekstu, više nego podsjetnik čovjeku, duga je podsjetnik Bogu: on se trajno spominje Saveza što ga je sklopio s ljudskim rodom. Prorok Ezekiel slavu Gospodnju predstavlja kao dugu što se »za kišnih dana javlja u oblaku«, a pisac Otkrivenja oko prijestolja Božjega smješta dugu »sličnu smaragdu«. Na taj način sâm Bog svojom prisutnošću jamči za svoj vječni Savez ljubavi i mira s ljudima.
Na početku svoga evanđelja, nakon kratkoga izvještaja o propovijedanju Ivana Krstitelja i Isusovu krštenju, Marko donosi tekst o Isusovoj kušnji u pustinji i početku njegova propovijedanja. Rabeći svoju uobičajenu oznaku uvoda u novu radnju »i odmah«, evanđelist premješta radnju u pustinju. Isus onamo stiže pod utjecajem Duha, koji je prethodno »poput goluba« sišao na nj. U pustinji je bio četrdeset dana. Tri elementa: pustinja, djelovanje Duha kao Sile Božje i četrdeset dana istoga trena podsjećaju čitatelja na izabrani narod koji je četrdeset godina, pod Božjim vodstvom, boravio u pustinji. I to je bilo vrijeme kušnje, poput one u Masi i Meribi.
Kao onaj koji kuša predstavljen je Sotona. Marko ne razrađuje pojedine kušnje, kao što je to slučaj kod Mateja i Luke, no za njega je bitno da je Isus ondje bio »sa zvijerima, a anđeli mu služahu«. Prisutnošću opasnih zvijeri, kao i poniznošću i uslužnošću anđela, on već daje naslutiti sveopće pomirenje koje se događa u Kristu. Četrdeset dana Isusova boravka u pustinji podsjeća i na »četrdeset dana i četrdeset noći« Mojsijeva boravka na Sinaju u trenutku kad od Boga prima Zakon za narod, čime se naglašava sasvim osobita Isusova uloga u povijesti spasenja. U nastavku evanđelistu je važno naglasiti da je Ivanovo djelovanje završilo, jer je on već »predan«, kad Isus započinje sa svojim propovijedanjem. Time je označena novost Isusova navještaja, koji je »evanđelje Božje«, što u isti mah označava i evanđelje o Bogu, ali i evanđelje što ga je Bog namijenio ljudima. Sadržaj je toga navještaja punina vremena i blizina kraljevstva Božjega te se tako ističe da je započelo posljednje razdoblje povijesti, ono mesijansko u kojem Mesija, Pomazanik Božji, dolazi kao kralj.
Odlomak iz Prve Petrove poslanice progovara o učinku Kristove smrti i uskrsnuća simbolikom utemeljenom na izvještaju o potopu i Noi, te rabi pripovjedački način apokaliptičke književnosti. Pisac poslanice smješta odlomak u nastavku teksta u kojem donosi smjernice za praktičan život kršćanina. U svom životu kršćani se moraju ugledati u Krista, jer »uspješnije je trpjeti, ako je to volja Božja, čineći dobro nego čineći zlo«. Potom slijedi ovonedjeljni odlomak, koji je zapravo drevna ispovijest vjere. Krist, bez grijeha, umro je za grijehe ljudi. Naglašeno je da je on »pravedan«, što se više puta ponavlja i u Djelima apostolskim kao Kristov naslov. Proces protiv njega nije ispravno vođen ni prema rimskom ni prema židovskom pravu, te je nevin osuđen. To se dogodilo kako bi nepravedne priveo k Bogu. On je oživljen »u duhu« i u tom je duhu otišao »propovijedati duhovima u tamnici«, čime se podsjeća na staro uvjerenje kršćana da je Krist nakon smrti na križu »sašao nad pakao«, kako to kaže Apostolsko vjerovanje, što bi bolje bilo prevesti »nad podzemlje«, te ondje navijestio radosnu vijest praotcima koji su sada pozvani na život. U tome se očituje Božja ljubav prema čovječanstvu i njegova »strpljivost«. Nesavršena slika te strpljivosti očituje se u Božjem postupku s ljudima za velikoga potopa kada su se neki spasili ušavši u korablju, a ona se doista ostvaruje u krštenju koje, za razliku od starozavjetnih obreda, ne uklanja samo tjelesnu nečistoću, nego čovjeku vraća »dobru savjest«. Riječ je o »molitvi«, dakle ponajprije o duhovnom činu koji, Božjom snagom, po Kristovu uskrsnuću spašava vjernike. Taj uskrsli Krist sada je zdesna Bogu, poput odvjetnika kojemu su pokoreni »anđeli, vlasti i sile« koji su dotad imali ulogu tužitelja. Kristova smrt i uskrsnuće iz temelja mijenjaju sudbinu čovječanstva.
