Apostol Pavao ističe vjernički ponos zbog onoga što je dobiveno po Isusu Kristu: »I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.« Vjernik koji poznaje što je Bog za njega učinio, nema se potrebe sramiti svoje vjere. Ona mu služi na diku, jača ga u trenutcima slabosti, osobito kada se osjeća da je zbog svoje vjere ismijan.
Nakon opisivanja što je Krist učinio za ljudski rod sveti Pavao zaključuje riječima koje žele isprovocirati samopouzdanje. Onaj tko vjeruje u Krista, može zahvaliti na dostojanstvu koje mu je dano. Sigurno su i u Pavlovo vrijeme bili oni koji su promatrali kršćane kao nekakvu rubnu pojavu u društvu. A tek u velikom Rimu, prepunu različitih vjerskih ponuda, kršćani su bili manjina izložena ismijavanju. »Kakav je to Bog koji umire za ljude? Hajde da je umro za pravedne, ali kršćanski Bog umire za nepravedne, za grješnike, za ljude mimo zakona, za bezbožnike!« Uvijek novine u stajalištima bivaju izložene pretjeranoj kritici kako se ne bi ukorijenile u društvo. Ništa čudno da je kršćansku vjeru trebalo uporno iznova tumačiti, o njoj govoriti, produbljivati je, poučavati, a ponekad i glas podići. Apostol Pavao pred sobom ima takvu zajednicu u Rimu. Stoga jasno kaže: »Ne samo to! Dičimo se!« Nije bilo dovoljno samo iznijeti postulate vjere, trebalo ih je staviti na tron kako vjera ne bi završila poput nekoga propaloga pokušaja.
Vjera je izazov, ona poput morske plime počne komešati ustaljene navike, propituje, provocira iskazivanje stajališta. I najlakše je odmahnuti rukom, olako je ukloniti, ismijati sve što ona donosi. »Ne samo to!« riječi su Pavlove utjehe onima koji podižu obrve dok im govori o uskrsnuću od mrtvih, praštanju grijeha, vječnom životu, Bogu koji je postao čovjek. Nije dovoljno samo sve to čuti, treba se onim što se čulo i ponositi. Dok se danas vjera želi ograničiti u četiri zida, apostolove su riječi takve da ruše zidove ušutkivanja. Nije li najlakše moliti se u svojoj kući ili među poznatima ili s istomišljenicima, a onda, u sredini gdje nije to baš tako, zanijemjeti? Uvuče se strah da će se vjera propitkivati, postat će jedna od ponuda za koje se nalaze zamjenska rješenja. I naći će se tisuće razloga da se o njoj ne govori ili postaje teret koji treba ukloniti da bi se osjećalo slobodnim čovjekom. Počne se o njoj razmišljati kao o pukom odricanju, o ustezanju kojemu se ne vidi smisao, o bježanju od ponuda koje su već pred vratima.
Pavlov redak iz poslanice bio je predmet tumačenja Ivana Zlatoustoga. Vjera sa sobom povlači žrtvu: »Sve što Bog radi i čime je zaokupljen jest s ciljem da iskorijeni tvoju zloću, koristi se i zastrašivanjem kao nekom vrstom uzde da ne kreneš prema goroj strani. Po blagoslovima i bolovima koji te oporavljaju od tvog pada, vodi te do Krista. Ali ako se rugate onome što je rečeno i radije biste živjeli u bijedi nego da budete kažnjeni jedan dan, to nije nikakvo čudo. To je znak vašeg neoblikovanog rasuđivanja, pijanstva i neizlječivih poremećaja ponašanja. Tako i mala djeca, kada vide liječnika da će im ranu zapaliti ili liječiti nožem, bježe i skaču, vrište i grče se, biraju da im se rana samo dublje ugriza u tijelo, umjesto da trpe privremenu bol i tako uživaju u zdravlju nakon nje.«
Vjernik se ima čime dičiti. Nisu li predmet različitih propitivanja ljudi koji uspijevaju na uvrjede ostati mirni? A tek oni koji ne traže načina kako bi se drugomu osvetili? Ili kada u svoj život vjernik unese riječi opraštanja? Teško je biti drugačiji, a tek izreći da su uzroci krjeposnoga ponašanja bile riječi evanđelja; bojažljivo se priznaje da je vjernik želio biti sličan Kristu. Kršćanska stajališta nisu uvijek na cijeni. Kada se prema prijateljima pokazuje oprost umjesto grubih riječi, vjera zaista može biti razlog ponosa. Svatko se nakon uvrjede vraća sav zatreperen svojoj kući, prepun razloga za osvetu, ali onaj komu je vjera na diku, dvaput će razmisliti o čemu će u svojoj kući razmišljati. Hoće li vjera biti stavljena pod tepih ili će se napokon upotrijebiti u stvarnim situacijama? Da, vjera je teška, neki je smatraju čudnom, a opet, kršćanima je razlog dike da se u životu uvijek može postupiti bolje, svetije, plodonosnije.
Gospodine, neka nam vjera bude na diku: nemoj da se sramimo što smo Tvoji,
ne daj nam povoda da se stopimo s riječima ismijavanja svega što iziskuje
muku, nego nas uvjeri da je ono što je teže, najčešće jedini put koji vodi
do Krista koji živi u vijeke vjekova. Amen.
