Aristotel naučava da je obitelj temeljna društvena jedinica iz koje prvo nastaje selo, a zatim grad država. Riječ je o prirodnoj zajednici muškarca i žene koja je stvorena iz spoznaje da čovjek nije samodostatno biće, tj. radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, proizvodnje ključnih dobara i rađanja potomstva. Obitelj je također škola krjeposti u kojoj se razvijaju vrline nužne za ostvarenje osobnoga i zajedničkoga blagostanja, pri čemu čovjek uviđa da u životu nije sve dopušteno i da treba živjeti odgovorno. Odnos roditelja i djece Aristotel shvaća kao poseban oblik vlasti – roditelji uče vladati djecom, a djeca uče slušati roditelje – koji pojedinca priprema za sudjelovanje u životu grada države. Obitelj je, dakle, »rasadnik« krjeposti koje čovjeka oblikuju u ćudorednu osobu i savjesnoga građanina.
Obitelj i dobro uređeni pojedinci
Budući da je obitelj starija od države i temelj je društva, država treba štititi obitelj u prirodnim zasadama zbog njezina časnijega položaja i zbog dobra cjelokupne zajednice. Nažalost, u zapadnom svijetu, koji je izrastao na temeljima grčko–rimske kulture i kršćanstva, događa se sustavna razgradnja klasične obitelji i braka. Oslabljivanjem obitelji urušavaju se tradicionalne i povijesno propulzivne etičke, društvene, političke i religijske vrijednosti. Neke države koje nisu baštinice kršćanskoga svjetonazora i demokratskoga političkoga uređenja razvijaju obiteljsku politiku s dugoročnim ciljem jačanja vlastite ekonomske, političke i kulturne moći. Sapienti sat! Danas možda više nego ikada valja govoriti o doslovno presudnoj važnosti obitelji jer bez dobro uređene obitelji nema ni dobro uređenoga društva ni »dobro uređenoga« pojedinca.
Poučak iz Lombardije
Istaknutu ulogu u promicanju obitelji mogu imati umjetnici koji svojim djelima ističu ključne izazove »duha vremena«. Jedno od takvih ostvarenja igrani je film »Stablo za klompe« (»L’albero degli zoccoli«) (1978.), talijanskoga redatelja Ermanna Olmija. Riječ je o povijesnoj drami koja prikazuje život četiriju seoskih obitelji u Lombardiji krajem XIX. stoljeća. Redatelj je film posvetio svojim predcima i njihovu priprostu, pobožnu i tegobnu životu, stvorivši svojevrsnu apologiju kršćanske obitelji u vrijeme kad su sedamdesetih godina XX. st. pojavom liberalnih društvenih pokreta započele snažnije promjene u shvaćanju značenja i vrijednosti obiteljske zajednice.
Film »Stablo za klompe« osvojio je niz uglednih nagrada, od kojih valja istaknuti Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Cannesu i nagradu Cesar francuske Akademije za filmsku umjetnost i znanost. Talijansko Ministarstvo kulture uključilo ga je na popis 100 talijanskih filmova od posebne važnosti, a nalazi se također na Vatikanskom popisu filmova. Film traje 186 minuta i dostupan je na Netflixu.
Nastavljajući tradiciju klasika talijanskoga neorealizma kao što su »Rim, otvoreni grad« (1945.) i »Kradljivci bicikla« (1948.), Olmi je za glumce odabrao naturščike koji vješto režiranim ulogama pridonose dokumentarističkomu tonu filma, uz dijalektalni govor bergamskoga kraja, suzdržanu upotrebu izvanprizorne Bachove glazbe, glumačku izvedbu pučkih napjeva i zvučni lajtmotiv filma – zvonjavu crkvenih zvona koja poziva na molitvu. Prizori seljaka okupljenih u štali koji sjede i slušaju priče, smijući se ili sa strepnjom iščekujući sljedeći dio izmišljene zgode, mizanscenski i koloristički tako su nijansirani da ih je užitak slušati i gledati. Iako je riječ o filmu sporijega ritma koji traje više od tri sata i prikazuje obične likove u svakodnevnim životnim situacijama, duboki osjećaj prisutnosti svetoga i čudesnoga u priprostim i neuglednim likovima istodobno zbunjuje i zadivljuje, stvarajući u gledatelju jedinstven doživljaj neobičnoga umjetničkoga ostvarenja. Hrvatski redatelj Ante Babaja rekao je za »Stablo za klompe« da je to »film s aureolom«.
Život tijela i duše
Film započinje nizom statičnih kadrova seoskoga krajolika koji u obliku razglednice šalju poruku o jedinstvu čovjeka i prirode. Priroda određuje ritam života, radni ciklus i preživljavanje seoskih obitelji. U jesen je berba kukuruza, zimi se kolju svinje, u proljeće je sjetva krumpira, a ljeti se beru rajčice. Radi se od jutra do večeri da bi se nahranila gladna usta, a duša živi od molitve i pjesme, zajedništva i solidarnosti. Djeca se igraju, očevi i majke rade, stariji prenose mlađima životno iskustvo, radne navike i korisne vještine.
Lijek za zabrinutost
Međusobno poštovanje djece i roditelja, žena i muževa, mlađih i starijih razbija predrasude o zatupljujućoj uskogrudnosti i patrijarhalnoj tvrdokornosti tradicionalne obitelji. Svačiji se glas čuje, nitko se ne uzvisuje nad drugima, jer težak i neizvjestan život čini čovjeka poniznijim, pri čemu svatko zna svoje dužnosti te je spreman dati i primiti savjet. Obitelji žive skromno, ali se života ne boje. »Još jedna usta za nahraniti«, kaže otac gledajući novorođenoga sina, a supruga poručuje da ne bude zabrinut i podsjeća na riječi njegove majke: »Kad dijete dođe na svijet, nebo mu podari svežanj.« Vjera u Boga izvor je nade i života jer se nebeski Otac brine o svojoj djeci i zna što im je potrebno (Mt 6, 25–34).
»Stablo za klompe« nije utopijski film, jer svetost nije utopija, nego stvarnost koja se teško probija, poput gorušičina sjemena posađenoga u škrtu zemlju. Siromašna udovica zarađuje kruh perući rublje na potoku. Jednoga dana krava joj se razboljela, a hrane nikada dovoljno za brojna dječja usta. Uzima praznu bocu, čini znak križa i obraća se Bogu riječima: »Gospodine, radim najbolje što mogu, ali bez tvoje milosti ne ću uspjeti.« Odlazi u kapelu, moli za ozdravljenje, na potoku napunja bocu vodom i daje kravi da pije. Nakon čudesnoga oporavka zahvaljuje Bogu na velikoj milosti. Ista žena dijeli komad kruha, malo palente i mlijeka sa slaboumnim beskućnikom. »Ne smijte se. Siromasi su najbliže Gospodinu«, podsjeća djecu koja se hihoću promatrajući neobičnoga gosta.
Nemilosrđe i klompe
Iako su seljaci prikazani kao utjelovljenje kršćanske plemenitosti i krotkosti, u »žitu« i oko njega uvijek se nađe nešto »kukolja« – samodopadni zemljoposjednik, bezobzirni upravitelj seoskoga imanja, naprasiti i pohlepni seljak te njegov šeprtljavi i lijeni sin. Čini se da je ovaj posljednji prokazao prijestup brižnoga oca koji je posjekao manje drvo da bi sinu izradio nove klompe. Vlasnik imanja bio je nemilosrdan. Protjerao je cijelu obitelj. Otac, majka i djeca s čudesnom mirnoćom prihvaćaju teški križ, bez otpora, bez izgovorene riječi, bez osude, bez opravdavanja.
Kad se krajem XIX. stoljeća u Lombardiji događaju pobune i društveni nemiri, jedna obitelj bez halabuke napušta dom u trošnoj konjskoj zaprezi, s nešto malo imovine i upaljenim fenjerom što svijetli u tihoj noći. Iste godine kad je snimljen film članovi Crvenih brigada, komunističke terorističke organizacije, ubijaju talijanskoga premijera Alda Mora, člana Demokršćanske stranke.
Uzdrmani i postojani
»Stablo za klompe« jasno prikazuje klasne razlike i društvene nepravde, ali ne promiče nasilje kao sredstvo rješavanja društvenih i političkih problema. Iako se čini da je obitelj ostala bez svega, zapravo nije. U jednom dijelu filma dobri župnik don Karlo kaže: »Zapamtite da raj počinje ljubavlju koju iskazujemo jedni drugima ovdje na zemlji.« Ova obitelj bila je puna ljubavi – puna Boga – i zato je nitko i ništa nije moglo uzdrmati. Zato je imala budućnost.
