Za roditelje je dobra vijest, barem u pulskoj Osnovnoj školi Monte Zaro, da se djeca u školi više ne smiju koristiti mobitelom, a ako ih učitelj u tome zatekne, mobitel će im biti oduzet i po njega treba doći roditelj, piše u Jutarnjem Lada Novak Starčević. To je samo još jedan u nizu primjera kako u školama pokušavaju doskočiti sve većoj otvorenosti djece i njihovoj ovisnosti o pametnim telefonima. Ravnateljica škole Branka Sironić Buić kaže da je nakon »zaključavanja« zbog pandemije sve postalo još gore. »Zagovornici smo toga da djeca u školi trebaju biti u kontroliranim uvjetima da nam se ne bi događale neželjene situacije, ali i da bi se učenici fokusirali na nastavu te usmjerili na druge ljude: učitelje i školske kolege. Škola je odgojno-obrazovna ustanova, a mobiteli su im pod odmorima ometajući faktor za psihički i fizički razvoj«, objasnila je ravnateljica i dodala da u posljednjih tjedan dana učenici zamjetno više razgovaraju.
Jedan od primjera uistinu dobre prakse zagrebačka je Osnovna škola Središće koja već treću godinu, odnosno od otvaranja, ima zabranu mobitela u školi. »Od osnutka smo na roditeljskom sastanku predstavili pravilo iz kućnoga reda da je upotreba mobitela i pametnih satova zabranjena u školi. Prvo je bio tajac pa aplauz. Dogovor je da se, ako uočimo da se netko ne drži pravila, njegov mobitel odloži u stručnoj službi škole«, rekla je ravnateljica Violeta Vragotuk. Simpatično je rekla da djeci nisu stalno nužni mobiteli jer nisu liječnici pa da vode operaciju na otvorenu srcu niti su poslovni ljudi da ih čekaju kamioni na carini, tako da ne moraju uvijek biti dostupni na mobitelu.
Pametni telefoni jako brzo stvaraju problem ovisnosti u učenika jer se uz njih brzo izmjenjuju dopaminski ciklusi. »Djeca iščekuju što će vidjeti (imaju li 100 ili 200 lajkova, hoće li prijeći i novi nivo igrice), a u tom se iščekivanju aktivira dopamin koji daje lijep osjećaj. Taj osjećaj prisutan je stalno dok su na mobitelima. Realan svijet im je dosadan. Mi starije generacije zbog dopamina smo se išli igrati, hodali bismo po dva tri kilometra do igrališta, davali bismo sve od sebe da ostanemo u igri. Tako smo se razvijali. Suprotno tomu, djeca uz mobitele nemaju puno motiva za kretanje i druženje«, objasnio je dr. Ranko Rajović, predsjednik Odbora svjetske Mense za darovitu djecu, čiji sustav učenja NTC potiče zdrav razvoj mozga i potencijale djeteta, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja verificiralo ga je za škole u Hrvatskoj. U Osnovnoj školi Ive Andrića u zagrebačkom Sopotu mobiteli su zabranjeni od prošle jeseni. Sve je pokrenuo jedan šesti razred nakon što su na roditeljskom s razrednikom razgovarali o tome kako su djeca sve lošijega ponašanja. Njihov razrednik Dejan Nemčić, koji nosi titulu najboljega profesora geografije na svijetu, o svemu je razgovarao s ravnateljicom, koja je onda pokrenula postupak koji uključuje odlučivanje Vijeća roditelja i Vijeća nastavnika. U početku je nekoliko roditelja bilo izrazito protiv ideje, ali većina je bila za, kao i svi profesori i stručne službe. Profesor Nemčić kaže nam da su iskustva u toj školi posljednjih mjeseci isključivo pozitivna, a čak su nadmašila i njegova očekivanja. »Već nakon nekoliko dana sve je bilo potpuno normalno i otad se nitko od njih više nije požalio na zabranu. Učenici se više doživljavaju, više doživljavaju sve oko sebe, primjećuju probleme, pozdravljaju u hodu. Čini se da su takve zabrane nužne, pogotovo nakon što je objavljeno istraživanje da surfanje društvenim medijima može promijeniti kemiju mozga adolescenata.
U svojoj rubrici »Retorika i društvo« Boris Beck pisao je u Večernjem listu o novinarskim podrugljivim komentarima kojima djelatnici portala i publika smatraju Bibliju nečim mračnim, beskorisnim i praznovjernim – i to portala koji svaki dan donosi horoskop.
»Najčitaniji hrvatski portal pokrenuo je pravi medijski linč studentice i njezine mentorice jer je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu obranjen diplomski pod naslovom »Osvrt na tehničke materijale u Bibliji«. Iako su, piše Beck, na Strojarstvu naivno pristupili teškoj temi, to ne znači da Biblija ne sadrži mnoge pojedinosti o životu i radu drevnih ljudi: sadrži tolike podatke o obrtnicima poput lončara i drvodjelja, o poljoprivredi i klimi, o krajolicima i vegetaciji, o običajima i vjerovanjima, o migracijama i putovanjima, o trgovini i poslovanju, pa tako i o mineralima, biljkama, životinjama i rudama. Nisu sve u Bibliji anđeli i demoni, kerubini i tajanstvena bića s mnogo očiju. Njezin je junak i čovjek u svojoj teškoj i mučnoj egzistenciji, navodi komentator. Biblija ništa od toga ne prešućuje. Za razliku od njezinih kritičara, Biblija nije licemjerna. U njoj su i mučenja i ubojstva. Sve je u njoj izloženo da bi moglo biti pročitano, shvaćeno, zavoljeno i spašeno. Iz te ideje o otkupljenju čovjeka izišla je i naša civilizacija: najprije ideja napretka, a potom ideja dostojanstva čovjeka. Bez Biblije ne bi bilo ni humanizma, renesanse i prosvjetiteljstva – samo što su oni ideju Bogočovjeka pretvorili u ideju čovjeka koji je sam sebi Bog. Lijepo Beck poentira da je Biblija naš arhetip, bez kojega ne možemo shvatiti ni kulturu ni same sebe. Ona je napunila naše vizure zvonicima, ona nam je dala glagoljicu i sveučilišta, ona nam daje riječi koje želimo čuti kada se u tjeskobi spustimo na dno sebe.
