Zašto pravoslavna Crkva nije prihvatila gregorijanski kalendar, što im je bilo problematično u toj promjeni koju je donio papa Grgur XIII.?
Čitateljica
Na početku je možda najbolje reći da su zemlje s većinski pravoslavnim stanovništvom u svjetovnom životu prihvatile gregorijanski kalendar, no u crkvenom su životu neke od njih zadržale julijanski kalendar (Antiohijska, Crnogorska, Gruzijska, Makedonska, Ruska, Srpska, Kopti i neki samostani na Svetoj gori u Grčkoj), a na gregorijanski su prešle Bugarska pravoslavna Crkva, Carigradska patrijaršija (koja je ujedno duhovno središte pravoslavlja), Ciparska, Grčka, Rumunjska i neke druge pravoslavne Crkve. Možda ni naš popis nije najtočniji jer neke pravoslavne Crkve razmišljaju o prijelazu na gregorijanski kalendar. Odluka za jedan ili drugi kalendar nema nikakve vjerske težine i ne radi se o nekim vjerskim razilaženjima jer se kalendar tiče i određuje odnos između raznih vremenskih intervala (dana, tjedana, mjeseca i godina) i njime se računa vrijeme (lunarni, solarni…), pa danas među ostalim postoje i hebrejski i kineski kalendar. Julijanski je kalendar 45. godine prije Krista uveo Gaj Julije Cezar, po kojem je kalendar i dobio ime, a primjenjivao se u cijeloj Europi do 16. stoljeća, nakon čega se počeo primjenjivati gregorijanski kalendar. Zbog prevelikih odstupanja od stvarne tropske godine 1582. godine Luigi Ghiraldi je na zahtjev pape Grgura XIII. sastavio gregorijanski (»grgurovski«) kalendar. Razlika između gregorijanskoga i julijanskoga kalendara jest to što gregorijanski ima 97 prijestupnih godina u svakih 400, a julijanski 100.
Nedavno sam čitao da je ženski samostan u Njemačkoj odlučio svoj financijski posrnuli samostan »spasiti« prodajom vrijednih rukopisa na međunarodnom tržištu umjetnina. Čuo sam i o prodaji crkava u zapadnoj Europi. Kako gledati na te postupke?
Jure
Svako vrijeme, pa i ovo naše, nosi svoje terete, nove teškoće i nova pitanja s kojima se pojedine partikularne Crkve, (nad)biskupije, ali i redovničke zajednice nastoje nositi na najbolji mogući način. Tako već duže vrijeme u mnogim zemljama na zapadu jednostavno, najčešće zbog pomanjkanja svećeničkih i redovničkih zvanja kojih je nekada bilo jako puno, crkveni poglavari moraju donositi hrabre odluke o crkvenoj imovini kako ona ne bi propala i kako se doista vrijedni vjerski objekti – crkve i samostani ponajprije – ne bi urušili jer je riječ i o svjetski važnoj kulturnoj baštini. Stoga su mnogi rješenje pronašli u prenamjeni, da tako kažemo, nekadašnjih sakralnih prostora pa su neki samostani pretvoreni u centre za duhovnu obnovu, kongresne prostore, gostinjce ili izložbene i muzejske prostore, a mnoge su crkve pretvorene u prostore »javne namjene«, pri čemu se vodi računa o tome da te nove javne namjene nisu u suprotnosti s naukom i poslanjem Katoličke Crkve. Nešto se slično, vjerujemo, može reći i za prodaju vrijednih rukopisa samostana koju spominjete u svom pitanju, a kako je riječ o umjetninama, ne samo da bi bila šteta, nego bi bio i grijeh da propadnu. Stoga nam se logičnom i mudrom čini odluka da ih se proda, a da se dobiveni novac uloži u potrebe samostana kako bi on mogao nastaviti živjeti. Nadamo se da se i u prodaji tih rukopisa vodilo računa o tome da bi dobro bilo da i dalje ostanu dostupni javnosti kao vjerska i kulturna baština čovječanstva.
Postoji li prikladni »dress code« za odlazak na misu? Znam da u nekim crkvama stoji plakat da se ne može ući u kratkim hlačama, ali nisam vidjela ujednačenu praksu.
Željana
Jasno da postoji, kao što postoji i za sva druga mjesta kojima smo dužni čuvati i očuvati dostojanstvo. Kao što smo već više puta pisali u našem tjedniku, još od malih nogu roditelji i odgojitelji uče djecu lijepu ponašanju, pristojnosti i prikladnu odijevanju: kod kuće postoji jedan stil odijevanja, kada se ide u školu drugi, na trening treći, kada se ide u kino četvrti, u kazalište peti… i tako redom. Riječ je o normama koje usvajamo od malih nogu i koje onda, malo-pomalo, ulaze u bonton. A bontona se držimo cijeli život, doduše neki s više, a neki s manje prihvaćanja, pa zato i na ulazu u neke crkve vidimo plakate koje spominjete, jer neki posjetitelji – koji crkve posjećuju više iz kulturnih negoli iz vjerskih razloga – možda nisu dovoljno upućeni da naši sakralni prostori zaslužuju pristojno odijevanje. Stoga je na nama vjernicima još i veća obveza da se prije svega mi držimo bontona i da se pristojno odijevamo kod ulaska/dolaska u crkvu, posebno na vjerske obrede, te da tako svojim primjerom prednjačimo, da drugima pokazujemo koliko i kako snažno poštujemo svoje svetinje. Ipak, tražiti »ujednačenost« u nekim pravilima čini nam se nemogućim. Zato ćemo reći da bi naše odijevanje za odlazak u crkvu trebale obilježiti dvije riječi: kultura i pristojnost. Kultura i pristojnost uključuju primjerenost i čednost, poštovanje sakralnoga prostora i svakoga od onih koji će se s nama u tom prostoru naći, pa ih svojim odijevanjem (a i ponašanjem) ne smijemo sablažnjavati, navoditi na grijeh ili da se mi samo povodimo za nekim novim »modnim trendovima« ili »stilovima odijevanja« koji su za crkveni prostor i neprimjereni i neprihvatljivi.
