Isus je pozvao na pouzdanje u Božju providnost: »Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela? Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?«
Znao je Isus koliko je čovjekovo srce krhko. Koliko su mu potrebne utjeha i nada kad zadrhti pred životnim nevoljama. I zato na neizravan način govori: »Volim te, čovječe. Zato ne brini se jer ljubav je moja jača od svega!« Uistinu, život postaje lakši uz tu spoznaju. Kad čovjek ima pouzdanja u Providnost, ima i snage uhvatiti se u koštac s čime god da se na svom putu susretne jer zna da nije prepušten sam sebi.
No Isus je podrazumijevao i otvorene duhovne oči i shvaćanje konteksta koji obuhvaća čitavu povijest spasenja. Računao je s tim da čovjek ne će smetnuti s uma svoju ulogu. Na žalost stvari ipak mogu poći po krivu kad se npr. vjeruje, ali pod svojim uvjetima. Tako počesto čovjek pod krinkom pouzdanja u Božju providnost pribjegava »vjeri bez odgovornosti«. Misli: »Bog je svemoćan, i ljubi me, stoga ću sjesti i prekriženih ruku čekati da za mene izvede čudo.«
Čovjekove zemaljske oči traže vatromet, munje, gromove, silazak anđela uz trublje, duboki glas s nebesa, a sve manje od toga odbija prihvatiti. Pri tome zaboravlja da je pozvan na dijalog. Taj dijalog odvija se na razini na kojoj čovjek može aktivno sudjelovati i razumjeti svaku riječ.
Bog se u komunikaciji s čovjekom, utjelovivši se, spustio na njegovu razinu kako bi čovjek uvijek uživao njegovu prisutnost. Stoga uvijek treba imati otvorene duhovne oči jer Bog progovara i odgovara na čovjekove prošnje upravo kroz zbilju u kojoj se i sam nalazi, kroz događaje i ljude koji ga okružuju. I tko zna, možda se baš iza sljedećega ugla nalazi netko koga Providnost čovjeku stavlja na put.
