Neprijeporno je da je događaj ispraćaja pape Franje, počevši od sprovodne mise preko vožnje lijesa s njegovim posmrtnim ostatcima rimskim ulicama do bazilike sv. Marije Velike, pa sve do ukopa zadobio svjetsku pozornost koja se teško može mjeriti i s kojim drugim ispraćajem vjerskoga poglavara ili državnika. Kada bi se Franjin pontifikat dug nešto više od dvanaest godina sveo na razdoblje od objave smrti 21. travnja do ukopa 26. travnja, moglo bi se dobiti najmanje pet spoznaja izravno vezanih uz njegovo papinstvo. Te su spoznaje na neki način i demantiji brojnih tvrdnja koje su se proteklih dana pojavljivale u javnom prostoru.
Prva spoznaja: nije istina da je Crkva izgubila na važnosti. Broj od procijenjenih 400 000 vjernika koji su na Trgu sv. Petra i na rimskim ulicama do bazilike sv. Marije Velike ispratili papino mrtvo tijelo, uključujući više od 160 izaslanstava država, i uključujući medijsko praćenje sprovoda koje se protegnulo na nekoliko milijarda ljudi – pokazuje da je Katolička Crkva jedina u stanju povezati narode, a pritom nema nikakav drugi interes nego spasenje duša.
Druga spoznaja: Crkva je kontinuitet. Mnogo se energije proteklih 12 godina ulagalo u dojam da Crkva započinje živjeti zajedno s papom Franjom i da su »reforme« koje je pokrenuo novost za Crkvu. No brojne izrečene analize proteklih dana pokazale su da sve što je u Franjinu pontifikatu zaživjelo pripada isključivo kontinuitetu s prethodnim pontifikatima kojima je on dodao svježinu.
Treća spoznaja: spašava se duša, ne i tijelo. Svijetu koji je obuzet kultom tijela, u doba kada se brojne javne osobe »popravljaju« ne bi li izgledale mlađe i ljepše, posmrtni ostatci pape Franje mogli su se učiniti kao protuteža. Tijelo preminuloga pape koje je iz sata u sat naočigled svijeta nestajalo u svojoj propadljivosti podsjetilo je na jednu od prvih papinih poruka: mrtvački pokrov nema džepove. Mrvo tijelo koje se suši bilo je snažna poruka onima koji u Crkvi vide financijsku ustanovu: sve je propadljivo osim duše, a za njezino se spasenje svi moraju boriti, i papa i svi drugi. Drugim riječima, sve u čovjeku umire osim djela koja je činio po Božjoj volji.
Četvrta spoznaja: budućnost svijeta umnogome ovisi o nasljedniku pape Franje. Otkad je papa Franjo preminuo, odmah se pojavilo pitanje njegova nasljednika. No, zapazi li se bolje, malo je koga briga kako će se zvati novi poglavar Katoličke Crkve i odakle će doći. Najviše je pozornosti usmjereno na to kakav će poglavar biti. Moćnicima najmanje odgovara karakteran i čvrst papa i vjerojatno čeznu za nekim savitljivom osobom uz koju će nove ideologije moći lakše uklizavati u društvene sfere, po mogućnosti preko crkvenoga (prešutnoga) pristanka. No izabere li se papa koji je katoličke principe spreman braniti do mučeništva, tada se budućnost svijeta kreće u posve drugačijem smjeru.
Peta spoznaja: hrvatski narod i pape trajno su povezani. Mnogo se govorilo proteklih dana o povezanosti pape Franje s Hrvatima, od toga da je kao argentinski biskup služio zadušnicu za kardinala Alojzija Stepinca do toga da su mu na posljednjem liturgijskom pojavljivanju na Uskrs posluživali hrvatski bogoslovi. No hrvatski narod, kojega se u pojedinim političkim krugovima ni danas ne prestaje nizom lukavština razdvajati od rimskoga pape, i u smrti je povezan s papama. U bazilici svete Marije Velike, u čijoj je utrobi papa Franjo odlučio čekati uskrsnuće tijela, zajedno s njim čekat će ga i kosti hrvatskoga sv. Jeronima i pape Siksta V. koji je rođen u hrvatskim krajevima. U toj je bazilici Alojzije Stepinac slavio mladu misu – možda i zato što je upravo u njoj papa Hadrijan II. u prisutnosti svetih Ćirila i Metoda blagoslovio staroslavenske knjige za evangelizaciju naroda.
Hrvatski vjernici i Crkva u hrvatskom narodu ostaju otajstveno vjerni Petrovu nasljedniku, što je pokazao i ispraćaj pape Franje. To je nekima možda tek pitanje izbora. Ali hrvatski vjernici znaju da je to ponajprije (bilo) pitanje opstanaka; opstanka u vječnom smislu.
