OSJEČKA ŽUPA SV. OBITELJI Neumorni u produbljivanju svoje vjere

REPORTAŽA - Župa sv. Obitelji u Osijeku

Snimio: T. Vuković | U župi ima mjesta za sve vjerničke naraštaje

Preporuka svim nedovoljno upućenima kratka je i jasna – neka se ne upuštaju u nabrajanje i opisivanje svih ljepota, znamenitosti, duhovno-kulturnoga bogatstva, povijesne baštine, sadašnjosti te radišnosti, vjernosti i gostoljubivosti ljudi drevnoga grada na istoku Hrvatske, smještenoga na desnoj obali rijeke Drave, koji je prvi put kao naselje spomenut g. 1196. u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika, u tadašnjem mađarskom nazivlju Eszek. Naime, za spomenuto nabrajanje bilo bi im potrebno ne samo puno vremena, nego sigurno ne bi uspjeli »obaviti posao« do kraja, tj. izostavili bi popriličan broj važnih podataka i činjenica o Osijeku.

Agorafobi, pripazite na slavonsku ravnicu!

Doista je nevjerojatna i začuđujuća slavonska ravnica u kojoj se smjestio »nepokoreni grad«, naziv iz Domovinskoga rata (koji, dakako, nema baš nikakve veze, i ne daj Bože da ima, s jugoslavenskom televizijskom serijom iz 1980. ili istoimenim časopisom Mreže antifašistkinja Zagreba), sa svojih 80-ak tisuća stanovnika prema nekim službenim podatcima, iako su oni u posljednje vrijeme pod velikim upitnikom zbog »do neba vapijućega grijeha« svih političkih elita, koje još uvijek mirno promatraju masovni odlazak mladosti na sve strane svijeta. S koje god se strane dolazilo u Osijek, iz smjera Donjega Miholjca, Đakova, Vukovara, Dalja ili Beloga Manastira, svatko će se susresti s očaravajućim prostranstvom, beskrajnim koloritom ovisnim o godišnjem dobu: zelenim, zlatno-žutim ili bijelim. U ovim danima veljače bijela je ploha s obje strane puta prema Osijeku, posebice zbog magle koja u daljini potpuno briše čak i onu tanku čarobnu crtu na obzorju koja dijeli zemlju od neba, još nestvarnija. Dakle, oni koji pate od anksioznoga straha od otvorenoga prostora – agorafobije, manje poznate bolesti suprotnoga značenja od – klaustrofobije, mogli bi imati problema pa neka pripaze!

Osječka župa sv. Obitelji na Jugu II osnovana je 20. prosinca 1967., a franjevci već prvoga dana siječnja sljedeće godine započinju pastoralni rad. Gradnja crkve započela je 1972., a kroz kakve je sve »porođajne boli« prolazila govori podatak da ju je đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić posvetio tek 2008.

Nasuprot osječkoga Donjega grada, iz Ulice Martina Divalta, jedne od prometnih žila kucavica, skreće se prema naselju Jug II. Novija je to gradska četvrt nastala nakon šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad su na tom dijelu niknule prve barake u koje su se smjestili Osječani pogođeni poplavom. U proljeće 1967. u novopodignutim zgradama svoj dom u naselju također pronalaze i radnici osječke »šećerane«, Tvornice šećera i kandita. Uz standardne prizemne obiteljske kuće postupno se grade i višekatnice, škole i sva druga zdanja potrebna za normalno funkcioniranje svakoga naselja.

Na gradilištu crkve 198 krizmanika

Pozornost privlači i rimokatolička crkva suvremenoga arhitektonskoga rješenja u Paškoj ulici, podignuta po zamisli i nacrtima arhitekta Mihajla Biglbauera. Onodobni đakovački biskup Stjepan Bäuerlein, uvidjevši pastoralne potrebe osječkoga Juga II, već 20. prosinca 1967. osniva župu sv. Obitelji, koju povjerava redovnicima Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Prvi njezin upravitelj fra Alipije Laušin stanovao je najprije u franjevačkom samostanu u Tvrđi. Redovnici su se kasnije uselili u vlastitu baraku koja je služila za stanovanje i župni ured, te u sadašnju župnu kuću/samostan nakon dovršene izgradnje 1987. Vjerski je život od samih početaka zahvaljujući skromnim i pristupačnim, a zauzetim i požrtvovnim »sinovima sv. Franje«, odmah dobio puni zamah, o čemu govori podatak iz župne spomenice da je još na gradilištu crkve u svibnju 1976. sakrament potvrde primilo 198 krizmanika! Donji dio crkve, tzv. manja donja crkva blagoslovljena je 1981., pokraj nje se nalaze dvije dvorane i sakristija i u njoj se slave mise radnim danom. Sadašnju prostranu i uređenu gornju crkvu u obliku elipse veličine 28 X 20 m posvetio je đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić 2008., što govori kroz kakve je sve »porođajne boli« prolazila.

Razumije se, na zidu iza oltara dominira velika slika sv. Obitelji s prepoznatljivim obrisima Osijeka, koju je započeo slikati fra Budimir Cvitković. Ona je, uz ostalo, zanimljiva i po naizgled sitnim detaljima – sv. Josip nosi obješenu preko ramena torbicu s hrvatskim grbom, a oko struka crveno-bijelo-plavi satkani pojas, koji je sastavni dio šokačke narodne nošnje. Za neke su to, možda, tek obični nacionalno-folklorni ukrasi, a za neke, nadamo se ne malobrojne, simbolika o čvrstoj ukorijenjenosti u hrvatski nacionalni identitet. Umjetnička fratarska duša o. Cvitkovića započela je i slikati postaje križnoga puta, koje je dovršio akademski slikar Branimir Dorotić. Uz crkvu, koju krase prekrasni vitraji, uzdiže se zvonik na kojemu je veliki metalni križ, a ispred nje je uređen okoliš i postavljen Gospin kip, koji privlači brojne molitelje.

»Slavonijo moja, pregolema tugo!«

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. na teritoriju župe živi oko 12 000 stanovnika, no danas je prema mišljenju župnika o. Dragutina Bedeničića njihov broj teško procijeniti jer su česta doseljavanja, a još češća iseljavanja. Većina stanovništva su radnici, a ima dosta i umirovljenika. Broj vjernika ipak se može pouzdanije utvrditi jer su blagoslovi obitelji prilično realan pokazatelj, ali on je, nažalost, prilično porazan. Tako su npr. g. 2004. svećenici posjetili 2527 obitelji s ukupno 7089 članova, a 2016. godine 2026 obitelji sa 5298 članova, što znači da je prosjek tek 2,61 član po obitelji, što je statistička katastrofa. Alarmantno stanje u Hrvatskoj, posebice u Slavoniji, opisao je jedan osječki svećenik koji je ispričao svoj ne tako davni razgovor sa znancem, mladim otcem obitelji. On mu se povjerio da uskoro odlazi u Irsku pronaći posao, a na upit kamo točno, još nije znao odgovoriti. Također je niječno odgovorio i na sva druga dobronamjerna svećenikova pitanja – poznaje li nekoga u tuđini, ima li kakav obećani posao, zna li uopće engleski, gdje i kod koga će stanovati i slično. Nakon pola godine ponovno su se sreli, a mladi je Slavonac ponosno rekao da je riješio sve probleme te je došao po suprugu i dvoje male djece. A Slavoniji što preostaje drugo nego tugovati uz tamburice »Crnih bisera« i njihove stihove: »Na mom licu suza suzu spaja, nema meni moga zavičaja… Slavonijo moja, pregolema tugo, žalit ću za tobom dugo, dugo, dugo!«

U župi je svake godine više umrlih nego krštenih, a prošle je godine bilo 66 krštenja, 87 prvopričesnika, 83 krizmanika, 25 vjenčanja i 109 sprovoda.

Usklađeni fratarski tandem

Sve te muke, nadanja, nezacijeljene rane i očekivanja svakodnevno sa župljanima dijeli, unatoč razlici u godinama, uigrani fratarski tandem, spomenuti župnik o. Bedeničić i župni vikar fra Davor Filko. Već na prvi pogled lako je uočiti da se nadopunjuju i slažu, dogovaraju i zajednički obavljaju sve župne poslove, umješno vode raznovrsne skupine, uskaču i pomažu jedan drugomu.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. na teritoriju župe živi oko 12 000 stanovnika, ali je taj broj danas nepouzdan zbog stalnoga doseljavanja, a još češćega iseljavanja. Svećenici su prošle godine posjetili 2026 obitelji sa 5298 članova, što znači da je prosjek tek 2,61 član po obitelji. Toj poraznoj statistici pridonosi svake godine više umrlih nego krštenih, a prošle je godine bilo 66 krštenja, 87 prvopričesnika, 83 krizmanika, 25 vjenčanja i 109 sprovoda.

Župnik je rođen g. 1967. u obitelji s jedanaestero djece u Brežicama u Sloveniji, ali je iz Bregane nedaleko od Samobora uz hrvatsko-slovensku granicu, gdje je i završio osnovnu školu. Nakon završene srednje škole odlučio je postati franjevac i g. 1985. odlazi u novicijat u glasoviti trsatski samostan. Nakon završenoga teološkoga studija u Zagrebu za svećenika je zaređen 1993. Bio je u samostanima na zagrebačkom Kaptolu, u Čakovcu, u dva navrata u Našicama te je prije dvije godine došao u Osijek. Sestra mu je također redovnica, križarica s. Branimira, koja je završila Ekonomski fakultet i sada je u tajništvu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu.

Vikar Filko rođen je 1988. u Požarkovcu u općini Klanjec, također blizu Slovenije. Nakon osnovne škole upisao je sjemenišnu gimnaziju na Šalati, pa Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 2014. u Osijeku i odmah je ostao u župi sv. Obitelji. Osim redovitoga pomaganja župniku u pastoralu, vodi Framu u župi, a povjerena mu je i dužnost asistenta osječkoga područja.

Župni suradnici »posebne kategorije«

I jedan i drugi imaju doista »pune ruke« posla jer pastoralni su zahtjevi više nego raznovrsni, veliki i stalni. Olakotna im je okolnost da imaju župne suradnike koji pripadaju posebnoj kategoriji – »samo se poželjeti mogu«.

To su u prvom redu redovnice Družbe kćeri milosrđa, koje su stigle u župu g. 1982., pa je razumljiva ugradba moći njihove utemeljiteljice bl. Marije Propetoga Isusa Petković u podnožje oltara prigodom posvete crkve. U Bakarskoj ulici nedaleko od crkve podigle su samostan koji plijeni pozornost prolaznika jer ne samo da se doima lijepo, otmjeno i prostrano, nego je u njemu i oko njega uvijek živo i veselo zbog dječjega vrtića s pedesetak djece u njegovu okrilju. Trenutačno je u njemu pet redovnica: s. Vilma Gašpar, s. Danica Knežić, s. Kristina Glasnović, s. Vlatka Bratinščak i s. Renata Lizatović. S. Vilma i s. Danica odgojiteljice su u vrtiću, a s. Vlatka i s. Renata izravno su uključene u župni pastoral.

S. Bratinščak rođena je u župi sv. Nikole u Čakovcu, a u samostan je otišla nakon završene srednje škole i Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu. Pripremu za redovništvo, kandidaturu i novicijat, obavila je u samostanu u zagrebačkim Šestinama i položila 2014. vječne zavjete u matičnom samostanu družbe u Blatu na Korčuli. Na službi je bila najprije u Šastinama, nakon toga u Blatu, gdje je predavala vjeronauk u školi jer je u međuvremenu diplomirala na Katehetskom institutu u Zagrebu, pa ponovno u Zagrebu, ali u drugom samostanu, provincijalnoj kući u Mallinovoj ulici kao vjeroučiteljica u srednjoj medicinskoj školi, kratko vrijeme u zagrebačkoj župi sv. Josipa na Trešnjevci, pa u Novskoj te je 2012. došla u Osijek. Poglavarica je samostana, predaje u OŠ »Tin Ujević« skupa s vjeroučiteljicom Marijom Malkoč, a pomaže i u župnoj katehezi jer priprava za primanje sakramenata pričesti i krizme traje po tri godine.

Na području župe postoji još jedna osnovna škola, »Grigor Vitez«, u kojoj vjeronauk predaje vjeroučiteljica Marija Grahovac.

S. Lizatović rođena je u Pećniku kod Modriče u Bosanskoj Posavini u obitelji sa sedmero djece, a nakon osnovne škole g. 1975. stupila je u samostan u Blatu na Korčuli. Završila je orguljaški smjer na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu i položila vječne zavjete 1984. Zanimljivo je da su redovnice iz obitelji i tetka s. Česlava Ćorić i sestra s. Miljenka. Djelovala je u Ninu, Uskoplju, na zagrebačkoj Trešnjevci, splitskim župama sv. Obitelji i Marije Pomoćnice, u Zadru kod sv. Šime i u Preku kod Zadra. U Osijeku je od 2013. i u župi obavlja brojne dužnosti: predaje župnu katehezu, orguljašica je, vodi dječji zbor i sve ostalo što god je potrebno.

Aktivna članica Franjevačke mladeži, Frame, čija je predsjednica Martina Mikulić, jest i 23-godišnja studentica Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta u Osijeku Katarina Petanjak. Potječe iz obitelji sadašnjega krčkoga biskupa Ivice Patanjka. Njezin otac Pavle, biskupov brat, sa suprugom se Nevenkom g. 1995. iz Drenja, mjesta također u Slavoniji, doselio u osječki Jug II. Cijela je Katarinina obitelj aktivna u župnom životu, i roditelji i mlađi brat Domagoj i mlađa sestra Veronika. Koliko su framaši »jaki« u župi pokazalo je i nedavno primanje novih članova, obećanje šestero mladih da će nastojati živjeti evanđelje u duhu sv. Franje. Dojmljivo je bilo slušati tom prigodom gromoglasno pjevanje mnoštva mladih framaške »himne«, koje dio glasi: »Pođimo zajedno s pjesmom na usnama, raširenih ruku srca radosna. Kao franjevačka mladež svijetom idemo, kao djeca svetog Franje Boga slavimo!« Ni najstroži i najstariji župljani nisu ostali ravnodušni gledajući ih sabrane u molitvi i pomalo mladenački »otkačene« kako se njišu u ritmu pjesme slaveći Gospodina. Stoga su uobičajeni prizor oko crkve u ovim zimskim danima mladi koji s lopatama u ruci i vikarom o. Filkom čiste snijeg.

Stariji župljani, članovi pastoralnoga i ekonomskoga župnoga vijeća zasigurno ne će zamjeriti što nisu spomenuti prvi jer je razumljivo da su oni sadašnji temelji bez kojih nema ni budućnosti župe, iako je uvriježeno opravdano reći da na mladima leži svaka budućnost. Dakle, razborito i smireno o brojnim vidovima župnoga života skupa sa svećenicima brine se četrnaest vijećnika pastoralnoga i šest ekonomskoga vijeća.

Župljani se sjećaju svojih poginulih heroja
Svaka čast župljanima koji su s desne strane kod ulaza u crkvu podigli spomen-ploču s imenima 31 hrvatskoga branitelja iz njihove župe, kojih se redovito svake godine sjećaju na misi zadušnici 20. studenoga, dana kada ih je najveći broj u jednom danu poginuo, moleći za njih i zahvaljujući im za najveći dar koji su poklonili njihovu Jugu II, Osijeku, Slavoniji i Hrvatskoj. Poginuli hrvatski heroji su: Samir Blažević, Vladimir Borbaš, Viktorija Borovec, Jerko Bukić, Marin Galić, Zvonko Gresner, Ivica Hent, Milan Ivanković, Krunoslav Kalafatić, Zdenko Krha, Stevo Krpan, Alen Lončarić, Ivica Malinar, Mijo Mihaljević, Blaž Milić, Mario Molnar, Samo Pajtler, Ante Plazibat, Goran Rabl, Bogoljub Radanović, Ivica Repušić, Krešimir Ribić, Vlado Roguljić, Vlatko Skrok, Vladimir Stojić, Tihomir Surla, Mato Šabić, Tihomir Šimić, Bernarda Vizentaner, Vlado Zetović i Goran Zlomislić.
Raspjevana župa s četiri zbora

U već spomenutu »posebnu kategoriju« župnih suradnika spadaju i ministranti, zapravo u većem broju ministrantice. Oni su stalni, redoviti, na njih se uvijek može računati, sastaju se svake subote, a ministrantsko ruho im ima, očekivano, franjevački »štih«, bijele košulje s kapuljačom, smeđi donji dio i na prsima prepoznatljivi »tau« križ sv. Franje Asiškoga.

Ivana Ageljić, 24-godišnja studentica novinarstva, ne samo da je članica glazbenoga sastava »Familias«, nego je, očekivano, i zadužena za odnose s javnošću, napominje u šali i kroz smijeh. Iznosi podatke o trinaestero članova u sastavu, u kojem trenutačno dečki sviraju klavijaturu, ritam i bas-gitaru. Osnovan je g. 2005. U sadašnjoj su postavi dvije trećine »starih« članova, a nakon što su se neki članovi udali, oženili, otišli na fakultete ili pronašli posao u drugim gradovima, sastav je pomlađen novim članovima – srednjoškolcima. Tjedno imaju probe četvrtkom i subotom, redovito sviraju na misi nedjeljom i blagdanima u 11 sati, ali i u posebnim prigodama kao što su vjenčanja, krštenja, humanitarni koncerti i slično. Sviraju pjesme drugih autora, prevode s engleskoga, a imaju i nekoliko vlastitih autorskih skladba jer su svirači završili glazbenu školu. Vrijedi svakako spomenuti da su na festivalu duhovne glazbe »Hosana fest« u Subotici 2013. osvojili prvu nagradu te da su nastupili i na »Uskrs festu« u Zagrebu.

Uz glazbeni sastav mladih i spomenuti dječji zbor u župi djeluje i Mješoviti župni zbor pod ravnanjem Franje Janca te Večernji zbor pod ravnanjem Danijela Janca, zbog kojih se župa bez pretjerivanja može nazvati raspjevanom.

Slavica Laurović, udovica, bila je dugogodišnja službenica HEP-a, u mirovini je već devet godina, no, što je posebno važno – majka, baka i prabaka, ministrica je mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnoga reda, tzv. trećoredaca. Na tu je dužnost izabrana prije tri godine. U župi ih je točno trideset sedmero uglavnom starijih s vječnim zavjetima i jedna osoba s privremenim, ali sada imaju sedmero pripravnika, među kojima ima i mlađih, koji se pripremaju za članstvo. Članovi čiste crkvu, sudjeluju u misnim čitanjima i različitim karitativnim akcijama, posjećuju bolesne po obiteljskim kućama i zajedno s framašima domove umirovljenika. Surađuju i sa župnom karitativnom Udrugom sv. Vinka Paulskoga i s ostalim osječkim mjesnim i područnim bratstvima u drugim župama.

Uvijek kada je na školskim praznicima, Ivan Rozić, franjevački sjemeništarac, učenik 4. razreda Nadbiskupijske klasične gimnazije s pravom javnosti na Šalati, veći dio dana provodi u župi. Rođen je g. 1998., otac mu je Osječanina, a majka iz Srijemskih Karlovaca. Ima mlađu sestru, koja pohađa osnovnu školu. Iako je nemoguće sve spomenuti, ne bi bilo pošteno izostaviti ministranta, framaša, »dečka za sve poslove«, Marka Leventića, učenika 8. razreda OŠ »Grigor Vitez«, kojemu je skupa s mlađim i starijim bratom župa drugi dom.

Dug je niz ostalih aktivnosti: vjerske kateheze za odrasle, tečajevi za produbljivanje vjere, biblijski sat ponedjeljkom i tribine, susreti s roditeljima djece pripravnika za primanje sakramenata, godišnje trodnevne duhovne obnove, pobožnost sv. Antunu utorkom, klanjanje pred Presvetim četvrtkom, klanjanje za duhovna zvanja prve subotu u mjesecu, molitva krunice prije svake mise, redovita godišnja hodočašća u Aljmaš, Đakovo, Vukovar i drugamo.

Stara je uzrečica da »šećer dolazi na kraju« pa se vjerojatno ne će uvrijediti što se zadnji spominju molitvena zajednica Vojska Bezgrješne, malonogometna župna momčad i uredništvo župne mrežne stranice, koju uređuje Berislav Mišura.

IZVORGlas Koncila br. 5/2017.
Prethodni članakANTIFAŠISTI STARI, GDJE STE? Povijest srediti »po kratkom postupku«
Sljedeći članakKAKVU HRANU JEDEMO U HRVATSKOJ Zašto ne cijenimo domaću proizvodnju?