»Neobična mu je ljudska i svećenička sudbina od feldkurata do mučenika, prez senzacije, konzekventno, velikim izdržljivim marom.« Tako u pogovoru knjige proze Ivana Blaževića piše Nikola Benčić o svojem zemljaku, kojega se može pridružiti prvacima gradišćanskohrvatske književnosti Mati Meršiću Miloradiću, Ignacu Horvatu i Augustinu Blazoviću.
Rođen je 17. lipnja 1888. u Frakanavi. Nakon završetka osnovne škole upisao je srednju školu kod benediktinaca u Kisegu, mjestu slavne Jurišićeve pobjede nad Osmanlijama 1532., a završio ju je 1909. u Vesprimu. Bogosloviju je pohađao i završio 1913. u Juri, gdje je iste godine zaređen za svećenika. Službovao je kao kapelan u mađarskom Gyömöreu. Tijekom Prvoga svjetskoga rata bio je vojni dušobrižnik (feldkurat) u garnizonskoj bolnici u Beču. Nakon rata bio je kapelan u mađarskom selu Beled do 1924., potom kratko iste godine u hrvatskom selu Koljnofu, zatim je bio farnik (župnik) u isto tako hrvatskom selu Jandrofu do 1935., a potom se do smrti vratio u Koljnof. Potkraj Drugoga svjetskoga rata, u travnju 1945., u »farof« je došla Crvena armija tražeći njemačke vojnike i civile. On im se suprotstavio, zbog čega je pretučen pa je od posljedica umro u bolnici u Sambotelu (Szombathely) 23. ožujka 1946., pokopan u tamošnjoj dominikanskoj grobnici.
»Vremenske granice u ki se je gibao« obilježene su bile »od Franza Josepha, prik boja, boljševizma 1919., Horthyjeve diktature, Dollfussa do Hitlera i Stalina« (N. Benčić). Unatoč raznim teškoćama u tim vremenima, stvarao je uporno gradeći književni opus vrijedan poštovanja i čitanja. A literarnim radom počeo se baviti u mladosti. Objavljivao je u glasilima »Naše novine«, »Hrvatske novine«, »Katoličanski ljudski savez«, »Male cirkvene i školske novine«, te »Kalendaru sv. Familije«, »Kalendaru sv. Mihovila«, »Našoj domovini«, »Hrvatskom kalendaru« i »Volkskunde«.
Pisao je poeziju, prozu, crtice i putopise. Kada je riječ o poeziji, pisao je dječje pjesme, didaktičke pjesme, prigodnice i posvetnice. Domoljubna mu je poezija nerijetko opora i oštra. Stihovima nemilice šiba mlakost Hrvata da podupiru hrvatsku knjigu i novine, nasuprot rastrošnosti u krčmama. (Ništa nova pod suncem!). Vjerske su mu pjesme motivsko-tematski raznovrsne: marijanske, svetačke, božićne, uskrsne, korizmene… Posebno je zanimljiv i karakterističan ciklus »Korizmene prodike od šest deli: I. Gecemani, II. Judaš, III. Petar, IV. Pilatuš, V. Jeružalemske žene, VI. Pod Križem«, pisane u duhu srednjovjekovnih pasionskih pjesama. Tiskao je 1920. omanji spjev »Koljnofska Marija: čudno pripetenje hodočastne kapele«. Za djecu je 1940. priredio knjižicu »Dika Bogu! Molitvenik i jačkar (pjesmarica) za našu školsku dicu i mladinu«. Njegova je lirika jednostavna i nježna, kako može posvjedočiti pjesma »Nazvišćenje Divici«:
Andjeo sveti zajde
Tiho moleć najde.
‘Majka ćeš ti postat,
Boga otkupitelja
Svitu ćeš darovat.
Jasna zvijezda zlata,
Najsrićnija izmed svih,
U milosti bogata.’
Nujno prigne glavu tad
Najsvetija Mati,
Volju Božju svagda će
Rado spunjevati.«
Plodan je bio i kao prozni pisac, uglavnom u formama crtice, novelete i novele te kraćega putopisa. Najveće mu je djelo pripovijest »Anton Glavanić«, u kojoj kroz devet poglavlja predstavlja život gradišćanskoga Hrvata u prvoj polovici 20. stoljeća. Zanimljiva je novela »Naš Jure« u kojoj prikazuje život seoskoga čudaka, »originala« Jure zvonara. Tijekom Prvoga svjetskoga rata pisao je memoarske crtice »Iz špitalja«, svjedočanstvo o svom radu i iskustvima u vojnoj bolnici. Među putopisima treba spomenuti »Deset dan u Talijanskoj« i »U hrvatskoj Podravini«. Ponešto je i prevodio s njemačkoga na hrvatski, primjerice »Kristuš na križu. Iz dobe 30 ljetnoga boja« Fridrika von Speea.
»Blaževićev jezik nije tako virtuozan i brilantan kot Miloradićev i sadržava mnogo tipičnih crtov svojega sela i vrimena. Sačuvao je ali mnogo lokalnih riči, ča mu i danas – bez sumnje – daje poseban čar i vridnost« (N. Benčić). »U njegovoj svakoj riči je ćutit ljubav prema Hrvatu i gradišćanskoj domovini. Njega u prvome redu moramo zvati piscem sela« (A. Šatović), vjere ljudi i običaja. Juraj Lončarević držao je da je »poslije Milorađića bio najbolji liričar u hrvatskoj gradišćanskoj književnosti«. Iako su ga neki držali epigonom Miloradićevim, kojega je, istina, držao pjesničkim uzorom, dok mu je ovaj pak kao mladomu piscu iskazivao pažnju i poticao ga na pisanje, Blažević je stvorio zanimljiv, mjestimice originalan književni opus u »malom gradišćanskohrvatskom svitu, ki je zrcalo velikih dogadjajev« (N. Benčić).
Hrvatsko štamparsko društvo iz Željeznoga tiskalo mu je 1996. knjigu »Proza«, a 1998. »Pjesme«.
