Nakon Božića i Uskrsa došla je i treća velika kršćanska svetkovina – Duhovi. Toga je dana Duh Sveti sišao nad apostole, a sve se dogodilo točno pedeset dana nakon Uskrsa. Upravo zbog toga taj se blagdan zove Pedesetnica. Silaskom Duha Svetoga označen je svečani početak Crkve. Naziv »Duhovi« u hrvatskom jeziku dolazi iz liturgije, ali ne znači mnoštvo duhova, nego je ostatak staroga naziva »Duhovi dani«.
Duhovi se uvijek slave šestu nedjelju nakon Uskrsa, a blagdan u raznim hrvatskim krajevima nosi drugačije nazive. Kajkavci Duhove nazivaju »Trojaki«, a stanovnici južne Dalmacije taj blagdan zovu i »Rusalje«. Bogatstvo različitoga nazivlja u našoj zemlji može se usporediti s različitim jezicima koje su govorili narodi, a apostoli su nakon silaska Duha Svetoga počeli govoriti njihovim jezicima. Ne zaboravimo da različitost može biti itekako velik poticaj za povezivanje. Međusobno razumijevanje, ne samo na razini jezika, nego i osjećanje drugoga, jedna je od najvećih vrijednosti. Ako želimo razumjeti nečije potrebe i želimo ga čuti, na dobrom smo putu k razvitku kvalitetnoga odnosa s drugom osobom, ali i samim sobom.
Kao što smo već rekli, možemo se razumjeti unatoč različitosti, samo je bitno biti otvoren i pun razumijevanja, a u tom je dobro dopustiti Duhu Svetomu da nas vodi. Mnogo je kultura, jezika i rasa oko nas, a upravo je ta različitost ono što Crkvu čini bogatom. Različitosti se ne nalaze samo u društvu i široj zajednici, nego su one česte i u našim obiteljima i domovima.
Darovi Duha Svetoga pomažu nam da živimo u Kristu i Krist u nama, no koliko mu to zaista »dopuštamo«? Često nam je teško prihvatiti drugačije jer to ponekad traži naš trud i privremeno povlačenje i dopuštanje drugomu da se izrazi, ali upravo u prihvaćanju leži ljubav prema drugoj osobi, kao što nas uči sv. Pavao: »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo…« (1 Kor 13, 4-5). U ovim zahtjevnim i teškim vremenima više je od svega potrebno razumijevanje i prihvaćanje, kako u obitelji tako i u široj zajednici, a blagdan Duhova može nam biti sjajan podsjetnik na to.
Vjera koja podiže i pokreće
»Smatram da je vjera ono s čim ljudi uspiju doživjeti ljepotu života te cjelovito i istinski osjetiti pravu ljubav.« Tako je Nika Obadić, studentica komunikologije Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, opisala (i svoju) vjeru. Iako je njoj vjera prenesena tradicionalno, sama je našla put do Boga, ali i on do nje. »Ljubav je nešto za čime svi čeznemo, ali je tražimo na krivim mjestima. Naravno, imati ljubav roditelja, prijatelja ili partnera nešto je prekrasno, ali ne osjetimo li ljubav našega Oca, teško ćemo se nositi s izazovima. Svoje padove ublažavat ćemo krivim i privremenim utjehama, umjesto da mu se obratimo i zatražimo pomoć.«»Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći« (Lk 21, 33)
U današnje je vrijeme zbog globalizacije važno razumjeti druge jezike i narode. Činjenica je da smo svi povezani preko medija i interneta i svakodnevno komuniciramo. Stvaramo novu popularnu kulturu i proširujemo jezike, ali što to točno znači za našu vjeru i vrijednosti?
Pojam razumijevanja drukčijih i drugih uključuje međusobno poštovanje, otvorenost i želju za zajedničkim suživotom u miru, uz sve sličnosti i razlike. Preko drugih počinjemo i bolje razumijevati same sebe. Međutim, u tom odnosu možemo se i izgubiti ili zapostaviti svoje osobne vrijednosti, mišljenja, a ponekad i vjeru.
Prema najnovijim podatcima, trenutačno na svijetu ima 1,4 milijarde katolika, koji se, u različitim jezicima, mole istomu Stvoritelju. »Govorit će mnogim jezicima« (Mk 16, 17), važan je citat iz Biblije koji nagoviješta Božju volju da se na svim jezicima širi njegova riječ – točnije, da se ljudi ujedine u njegovoj milosti i nastave živjeti njegove vrijednosti. Dar jezika stoga treba shvatiti kao način komuniciranja s Bogom kroz molitvu, hvalu i slavlje. Koliko je jezik bio važan primjećujemo i kroz povijest kada su zbog progona kršćani osmislili vlastite simbole kako bi nastavili komunicirati i slaviti Boga kroz slike. Iako im je govor bio oduzet, nastavili su širiti svoje znanje i moliti se Stvoritelju.
Danas govorimo o novim zaprjekama i izazovima u kojima se naše vrijednosti ponekad dovode u pitanje i uspoređuju s drugima, bilo vjernicima drugih vjera ili ateistima. No bez obzira na razlike važno je nastaviti komunicirati i slušati druge, graditi bolji i mirniji svijet – ali se i zauzimati za svoje vrijednosti i ne potiskivati svoju vjeru, ne skrivati se jer je tako »komotnije«. Komunikaciji s drugima treba pristupiti s otvorenošću i željom za učenjem, ali i s integritetom i osjećajem pripadnosti svojemu narodu, kulturi i vjeri. Zato nas blagdan Pedesetnice podsjeća na dar Duha Svetoga koji je dopustio svima da razumiju evanđelje te je pomogao u stvaranju Crkve kao univerzalne zajednice. Duh Sveti prikazao je Božju prisutnost te jedinstvo i razumijevanje prema svim narodima, a jezik se pokazao kao ključan u širenju Božje riječi.
Izabran po Duhu Svetom, nadahnut Duhom i radeći u Duhu, sveti papa Ivan Pavao II. svojim je perom i djelom Crkvi i svijetu približio nevidljivoga, a božanski djelatnoga Duha Božjega. Vjeru Crkve u Duha Svetoga sažeo je u enciklici »Dominum et vivificantem« iz 1986. godine.
»Crkva vjeruje u Duha Svetoga kao Gospodina i Životvorca«, napisao je sv. Ivan Pavao II. riječima Apostolskoga vjerovanja, potičući nas na još dublje promišljanje. Duh Sveti je »osobna Ljubav, dar nevidljiv, ali prisutan u svijetu i u Crkvi«. On je onaj koji »uvodi u svu istinu«, »nadahnjuje i posvećuje« te »djeluje iznutra kao duša Crkve i izvor njezine snage«.
Duh Sveti »otkriva grijeh«, ali ne da bi sudio, nego da bi spasio. »On pokazuje svijet u svjetlu križa i uskrsnuća Kristova.« Naposljetku sv. Ivan Pavao II. poziva nas da obnovimo odnos s Duhom kao s onim »koji oblikuje novo srce u čovjeku i vodi ga prema punini ljubavi«. On je, ističe, »početak obnove Crkve i svijeta« te ostaje kao neiscrpivi izvor života, snage i ljubavi koji nas neprestano poziva na obnovu i duboko zajedništvo s Bogom i bližnjima.
Priredili: V. Lukačin, I. Moslavac, E. Raguž, L. Galić
