Nakon eksperimentalnoga uvođenja programa Zdravstveni odgoj i obrazovanje u riječkim osnovnim školama od ove godine Grad Rijeka uvodi taj program kao izborni predmet. Osnovna je literatura za učenike priručnik »Zdravstveni odgoj i obrazovanje«.
Psihologija zdravlja
Dok udžbenike iz kemije pišu i recenziraju kemičari, a radne bilježnice iz povijesti pišu i recenziraju povjesničari, riječki priručnik o zdravlju, eto, recenziraju psiholozi. A neka poglavlja u priručniku potpisuju članovi građanskih udruga koje bolest proglašavaju zdravljem. Stoga je očekivano da u pionirskom obrazovnom projektu nema inovacija. Svi prikazani sadržaji o zdravlju, prehrani ili ovisnosti već su uključeni u osnovnoškolskim programima predmeta Priroda i društvo ili Biologija ili su prepisani iz davno ukinutoga predmeta Domaćinstvo. Jedina novost kontroverznoga biltena o zdravlju jest infiltracija civilnoga sektora u obrazovni sustav države. Posljednje je poglavlje priručnika prepušteno laicima kao vježba za rodnu ravnopravnost, spolnu (dez)orijentaciju i otkrivanje rubnih identiteta.
Ženski »self-help«
Kadrovski kapacitet i znanstveni opus suradnika na izradi priručnika vrlo je skroman. Suradnika muškaraca zapravo i nema jer svi autori (osim jednoga), svi urednici, recenzenti i lektori priručnika su – žene. Impresum priručnika ima, dakle, potpuno feminizirani profil koji nije u skladu s naslovnim pitanjem postavljenim u priručniku: Zašto je borba za rodnu ravnopravnost potrebna? Naime, s takvom bi neuravnoteženom spolnom kvotom svaka politička stranka bila novčano kažnjena. Raznolikost je, čini se, suvišna onima koji redovito zagovaraju spektar pristupa, iskustva i boja.
Rodno izvrnute riječi
Kako bi se, možda, ispravio dojam o eliminaciji muškoga spola, tekst je priručnika napunjen neologizmima koji nametljivo sadrže žensku zakrpu. Pa tako nije »pravobranitelj«, nego »pravobranitelj_ica«, zatim »liječnik_ca«, »školski_a psiholog_inja«, »učenik_ca koji_a je aktivan_na na satu«… I tako gotovo dvjesto jezičnih hibrida, rodnih konstrukata nepoznatih u hrvatskom jeziku. Osim nepotrebnih eksperimenta s jezičnim himerama, popis literature prikazan u priručniku također je sugestivan. Izbor je literature kontaminiran materijalima koje potpisuju nevladine udruge. Ako se ne računaju reference službenih institucija (HZJZ, SZO, Hrvatski sabor…), gotovo je svaka četvrta derivat aktivizma neke udruge.
Također nije jasno koji je uporabni status literature: jesu li poredane reference prijedlog za dodatno čitanje ili samo predstavljaju upotrebljavane izvore informacija. U prvom slučaju radi se o lošem izboru, o zastarjelim, irelevantnim ili nedostupnim referencama. U drugom slučaju nije jasno kako su reference povezane s pojedinim dijelovima teksta priručnika, što se u ozbiljnoj literaturi naziva dezorijentacijom.
Ideologija ulice u školi
U zaključku, očito je da je priručnik produkt pritiska vremenskih rokova pa su propusti očekivani. Zbog brzine su sniženi standardi, isključeni prijedlozi (čitaj: raznolikost) te uključeni dodatci ideološkoga predznaka. Jer ne radi se samo o obrazovanju, nego i o društvenom aktivizmu. Dobre i prihvatljive teme kompromitirane su ideološkim aditivima, što s pravom izaziva sumnju da je priručnik kukavičje jaje ili, modernim jezikom, pamflet o zdravlju postaje »proxy« za rodnu diktaturu.
Taj priručnik, zapravo, ne treba izbaciti iz obrazovnoga prostora, nego je dovoljno izbaciti posljednje poglavlje čiji »autori_ce« pripadaju politički angažiranoj ulici. Tada će u priručniku ostati prihvatljiva poglavlja o tjelesnoj aktivnosti, prehrani, mentalnom zdravlju i prevenciji ovisnosti. Zapravo je recept za pripremu priručnika bez društvenih i etičkih dvojba vrlo jednostavno slijediti; ali tada će ga mnogi prepoznati suvišnim jer navedena su poglavlja odavna zapisana u udžbenicima i radnim bilježnicama prirode i društva, biologije, pa i kemije.
