Jedan od istaknutijih svećenika pjesnika prve polovice XX. stoljeća, na kojega nažalost također pade magla zaborava i nebrige, jest Baltazar Vijolić.
Rođen je u Kuni na Pelješcu 21. travnja 1891. Pridruživši se prvo franjevcima, prešao je u dijecezanske svećenike i službovao u dalmatinskim mjestima Ljubotiću na Promini, Betini i Pirovcu. Književno stvaranje započeo je 1909. u »Euharistijskom glasniku«, a zatim nastavio u »Luči«, »Hrvatskoj duši«, »Hrvatskoj prosvjeti« i drugim katoličkim časopisima, novinama i listovima. Umro je u Pirovcu 14. rujna 1958.
Premda je napisao brojne novele tematski vezane uz motive evanđelja, život prvih kršćana i suvremeni život (»Ratne priče«), zamjetnu umjetničku visinu Vijolić je postigao u pjesništvu psalmističkim tonom »jakih slika i poteza« (J. Andrić). Odredivši se sintagmom »Kristov bohem« u stihovima »Ja Kristov vječni bohem / Putujem / Pod bijelim šatorom Njegove ljubavi / Dijeleći svakome / plameno samilosno srce«, usmjerio je svoje pjesništvo na slikanje unutarnjih doživljaja i pokreta duše, katkad mističnoga karaktera, često protkanih motivima prirode: čempresom, lovorom, maslinom, morem… Njegova je poezija u osnovi egzistencijalistička: propitati smisao života, pa tako i svojega pjevanja i svećeništva, uvijek imajući na srcu razgovor s Bogom, Kristom, Bogorodicom. Uz te motivske oslonce, napisao je i nekoliko tematskih ciklusa, primjerice o Nikoli Taveliću, koje je sabrao u zbirku »Cvijet hrvatske krvi: pjesme o svetom Hrvatu« (Zagreb, 1939.), a objavio je i ciklus s motivima iz života sv. Franje.
Osim spomenutoga ciklusa o Taveliću i zbirke »Žrtveni plamen« (1932.), koja je danas raritetna (nema je NSK), njegovo je stvaralaštvo – oko 130 pjesama – nažalost ostalo razasuto po periodici. Nakon smrti nije se o njemu pisalo, ali je od katoličkih antologičara zasluženo zastupljen u gotovo svim suvremenim antologijama duhovnoga pjesništva. A vrijedilo bi načiniti i pjesnički izbor!
Nedvojbeno, njegovo se pjesništvo, prožeto težnjom k mističnim poniranjima, može uzeti kao primjer katoličkoga ekspresionizma pa stoji ocjena pjesnika i kritičara Gabrijela Cvitana da je Vijolić »predstavnik moderne katoličke lirike«. (L)
