I njega je uzela »duga mračna noć« – Gabrijel Cvitan nestao je u svibnju 1945. negdje na austrijskim cestama, poput u poratnom vihoru stradalih Klarića, Kosa, Jurčića, Vitkovića, Skračića, Žunića, Halera… Postavši pjesnik neznana groba, ostade njegovo književno djelo, nadahnuto zavičajem i domovinom, koju je prispodabljao »svetoj krošnji« masline.
Rođen je 11. prosinca 1904. u Zatonu kod Šibenika. Nakon pučke škole ostao je na selu kao težak, ali u dvadesetoj godini položio je malu maturu i upisao preparandiju u Šibeniku, koju je završio 1928. Učiteljevao je po selima u Imotskoj krajini, u Bosni i Dalmaciji. Tridesetih godina politički je bio aktivan u HSS-u. Početkom 1940. postavljen je za školskoga nadzornika u Splitu. Nakon talijanske okupacije dospio je u Omiš, a potkraj 1941. preselio se u Zagreb radeći u Ministarstvu prosvjete. U rujnu 1944. zarobili su ga partizani kod Rakova Potoka. Ostavši u zarobljeništvu oko tri mjeseca, neko vrijeme raspoređen u II. brigadi, razmijenjen je u prosincu 1944. U svibnju 1945. povlačio se sa skupinom novinara na zapad. Nestao je 11. ili 12. svibnja u predgrađu Klagenfurta.
Prvu pjesmu objavio je 1930. u »Jadranskoj vili«, zatim je pisao u brojnim katoličkim i svjetovnim časopisima i novinama, najviše pjesme i novele. S još devetoricom pjesnika sudjelovao je u zbirci »Lirika grude« – programskoj knjizi mladoga pjesničkoga naraštaja iz 1934., koja je označila socijalni i politički povratak mlade pjesničke generacije zemlji i domovini. Prvu zbirku »Glas zemlje« tiskao je 1937., a 1943. objavio je s Brankom Klarićem knjigu »Pjevači zemlje«. Objavio je i dvije zbirke poezije za djecu: »Ptičji dvori« 1943. i »Voda iz kamena« 1944.
Cvitan je i pjesnik života običnoga čovjeka. Sva je njegova poezija u znaku domovine, zemlje, zavičaja i njegovih ljudi… »Zemlja nas zove, naša zemlja draga / glasom vjekova zove djedovska gruda« (»Glas zemlje«). To zavičajno-socijalno težište oplemenjeno je motivima vjere. Pa ako u žarištu jest teška svakidašnjica dalmatinskoga težaka, ona je uvijek prožeta nadom i vjerom u bolje sutra. Stoga je u eksplicitno vjerničkim iskazima Isus blizak svima na bilo koji način emarginiranima: »Za beskućnike Ti se molim ove noći / Isuse, pokaži im put, / da im u tami ne ugasnu oči / privedi ih uz ognjišta topli skut.« Neka mu je ovaj mali osvrt zahvala za ljubav prema Bogu, čovjeku i domovini. (L)
