Među poznatim književničkim Augustima, od Šenoe, Harambašića i Matoša do Cesarca, Ujevića i Krkleca, svakako se treba sjetiti i dobroga pjesnika – Augusta Đarmatija.
Rođen je 31. srpnja 1906. u Srijemskim Karlovcima, gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je 1932. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vodio je privatnu gimnaziju do 1939. Zatim je radio u poštanskom uredu, a tijekom Drugoga svjetskoga rata bio je knjižničar u Arheološkom muzeju u Zagrebu, zatim nastavnik u školama »učenika u privredi« i osnovnim školama u Zagrebu i Đurđevcu te u Školi za slijepe učenike u Zagrebu. Od 1955. do 1961. vodio je odjel za propagandu knjige u Izdavačkom zavodu HAZU-a. Umro je u Ormožu 4. travnja 1981.
Prvim radovima javio se u »Luči«, zatim je pisao u nizu katoličkih i drugih glasila, a nakon rata u »Maruliću«. Bio je plodan pjesnik. Objavio je više zbiraka: »Lirika«, »Cvjetovi nad provalijama«, »Na putovima vječnosti«, »Negdje daleko« i »Iznad omeđenih krugova«. Posmrtno su mu objavljene »Slutnje«. Zastupljen je u više antologija.
Motivski je širok dijapazon njegove domoljubne, zavičajne, vjerske, misaone i intimistične (ljubavne) poezije. Đarmati je strog versifikator, sklon sonetu, no ima i drugih forma. »Te su pjesme kratki, uzbuđeni, često aforistički razgovori s personifikacijama svojih unutrašnjih snaga i pokreta, razgovori sa srcem, snovima, nadama, patnjama i oduševljenjima. Protkano misaonim nitima mekanih, tugaljivih nijansa, dobiva tkivo Đarmatyjevih pjesama neku apstraktnu providnost, koja djeluje smireno i blago« (K. Krstić). U pjesmi »Svojoj Poeziji« Đarmati je zacrtao smjer svojega pjesnikovanja: »Zbliženju srodnih duša nek ritam ti nađe puta, / Borbom života kreni, ne gledaj bol iz prikrajka, / Znaj! Mnoštvo žuljavih ruku i pocijepanog skuta, / Mnoštvo umornih duša čezne za carstvom bajka. // Zavodljiva nježnost struna hladnoću srca nek zalijeva, / Blagošću zvučnih akorda nek rađa se nada čvrsta, / ukleši svakoj strofi novostvorenog spijeva, / Duboki smisao boli i vječnu ljepotu Krista.«
Može se reći da se njegova poezija u cjelini uspinje stubama transcendencije, poezija u kojoj počiva vječna Božja ljubav i blaga ruka njegova milosrđa. (L)
