– Štooo? Kakav ti je to naslov? – kći mi Doroteja u prolasku naginje se nad moj zamrčeni »list ekrana«. – Ne ćeš valjda sad likovati i rugati se tom dečku pjevaču što mu ta pjesma »Poison Cake« nije prošla u finale Eurovizije?! Pa ipak si ti vjernik, a nije to vjernički rugati se…
– A ne, neee! Ni slučajno! – odmahujem teatralno. – Pa satira, uz satiranje drugih, pridržana je samo za nevjernike, za lijeve, za »antife«, »LGBT-ovce«, za manjine svih vrsta. A mi, »većinci«, kad smo satirični ili pokušamo biti mrvu ironični, mi smo »homofobi«, »netolerantni«, »govoritelji mržnje« i što sve nismo. Ma kakvi, ne mislim se ja rugati ni s pjevačem, ni s »otrovnim kolačem« koji su mu ionako drugi »zamijesili«, ali sad se ne mogu planirano hvaliti čak ni »odličnim 21. mjestom«, kad je ostao na repu, izvan finala, a i bolje tako… Rugat ću se ja s tobom, i sa sobom, sa svima koji smo se uopće dali uvući u gledanje takvih neukusa i te »vragovizije«, kako li sam ju lani nazvao, kad sam ju zadnji i posljednji put u životu gledao. A i to samo na vaš nagovor, zbog »malog lazanje«… Ma, meni preostaje tek autoironija, ruganje samomu sebi. Kako li samo, »bedačeki«, lako nasjednemo svima i svemu. Pa i onakvom izboru na »Dori«, tobož naše pjesme predstavnice! Mislili vi mladi da možete pobijediti kako vam se želi, pa potrošili impulse i impulse na »ognjeno« mobitelsko glasovanje, al’ »predribljali« vas »meštri karnevala«! I na pjevačko natjecanje uveli »VAR«: europske žirije! Sve da nas fino zavaraju pa nam izaberu pjesmu, kao »savršenu po europskoj mjeri«, koja onda završi uvjerljivo među zadnjima?! Lijepo potezanje za nos! Ma, dobro im je, zapravo dobro vam je svima koji to još gledate, rekao pjevač »Ogenja« da »muški podnesete poraz«! A može i sebe zapitati na kakvo je to natjecanje uopće išao.
– Ipak… nije to bio »šipak«! Ipak smo mi našim glasovanjem svima pokazali da možemo pobijediti! – pronicljivo će moja kći. – Ipak je baš njegova i naša pjesma dobila najviše glasova publike! Znaju to i ovi koji su, kao u inat, smislili kako podvaliti i progurati drugu pjesmu. Pokazali smo to mi i na nedavnom izboru one famozne »Ruže«, nagrade znanih dnevnih novina, kad je »Radijska osoba godine« postao naš Slavko s Hrvatskog katoličkog radija, za kojeg su moje na poslu govorile: »Pa tko je sad taj?! Nikad nismo čule za njega!« Kad se dobro združimo, mi i medijski »anonimne« dovedemo do pobjede! Ha?… Reci nešto sad!
– Je, u jednu ruku imaš pravo, a u drugu… Zašto vam taj »recept« ne uspijeva i na redovitim političkim izborima? Hmm… – zamislih se zaozbiljno. – Valjda zato što se na njima uvijek, umjesto po jedan »Ogenj« ili po jedan »Slavkec«, pojavi njih najmanje sedam, od kojih je bar pet »lažnih«, za zavaravanje i izborno »poštimavanje«?
– E sad si stvarno, makar jednom – oglasi se i ženica mi Jelica – stavio »otrovni kolač« i u tu tvoju »konzervu«!
