– Otopit ćete se, susjed! Vruće, ha? Nikad prije nije bilo ovako! – dohvatila me se susjeda Lilja dok sam se, teturajući po omorini, primio za njen plot, da mi se prečac ne pretvori u »poljubac« s majkom zemljom. – Nikad prije nisu bile takve vrućine, otkad ja pamtim! Kuhamo se, a ni sunca nema. Sve mutno, nebo kao u magli, valjda od ove saharske prašine. Ma jeste li vidjeli, susjed, kakvi su nam auti bili, kao da smo vozili reli Pariz – Dakar! Nekad nije bilo ovako! Žarilo je sunce, al’ vidjelo se plavo nebo. A sada, čisti užas, kraj svijeta… – nastavlja ona iz sigurnosti svoga hlada, dok meni sunce prži ćelavu ludaru. I premda mi je znoj počeo izlaziti već na uši, nekako sam osjetio da slijedi nagli »prelazak na zimu«. Bio sam u pravu, njeno samoinicijativno čavrljanje izvelo je taj salto. – Ni zime nisu kao što su nekad bile! Pa unuci nam više ne znaju što je snijeg! A kad slučajno i padne, ni do gležnja, učas se pretvori u bljuzgu. A nekad, bilo je snijega da smo se danima grudali! Sada zime ne potuku ni komarce, a nekad su minusi bili sibirski. Nikad, nikad prije nije bilo ovako! Zar ne, susjed?
– Ja… Eh, susjeda… više ne znam kako je bilo – napola dehidriran cijedim riječi, sve u nadi da je se nekako riješim. – Samo jedno sigurno prije nije bilo ovako: mi nismo imali toliko godina! Pa nam je snježić do gležnja bio kao do pojasa, a kako nismo imali mobitela, odmah bi se primili gruda pa su nam i ta dva dana gradskoga snijega trajala kao cijeli mjesec! A i ove »neviđene« vrućine… Tko mlad, bez navale tlakova i tableta po žilama, razmišlja o temperaturama? Stupanj više – stupanj manje. Dok ste bili mladi, gledali ste u dečke, a ne je li sunce mutno…
– Nemojte vi meni sad okretati na šalu! – izroni susjedina uvrijeđenost. – Itekako nikad nije bilo ovako! Zar ste vi slijepi? I današnje vrućine, i poplave, tolike oborine odjednom…
– I tuča, i požari, i »afrički« komarci i azijski virusi nikad nisu bili takvi! – provali iz mene zakuhana. – Sigurno nam ni oskudica, kriza nikad nije bila kao sada? Zato što nam je bilo normalno da nas očevi autom voze samo u »parne« dane, a da u »neparne« kopamo po nosu? Zato što nam je i »redukcija struje« bila »fora« jer nas na klupi u parku nisu mogli prepoznati? A i naši stari bili su normalni, nije im kao nama danas trebala i klima uz klimakterij! Sve je danas »najgore«, sve »nikad dosad nije bilo tako«! A ne vidite, ne smeta vam ono jedino što se doista promijenilo?
– A što to, molim vas – podbočila se susjeda kao da će me »isklofati«.
– Pa to da se muški »žene« muškima, žene ženskima, da se živi u vječnim partnerstvima bez djece, da se stari šutnu, a mladi ne rode… To nikad nije bilo, ali to nitko ne vidi – već prije zadnje rečenice hitro krenuh, jer sjetih se kako i susjeda ima kćer »liberalnu« od spola i roda…
– Idite… Idi, bježi doma ženi ako te još trpi! »Konzervo« stara napuhana! – ispratila me Ljilja salvama. Vjerojatno je u pravu, sunce nikad prije nije ovako udaralo u glavu.
