Jedna od najčešćih riječi koje je predsjednik SAD-a upotrijebio u zadnjih nekoliko mjeseci su carine (eng. tariffs – često krivo prevedeno kao tarife; carine se odnose na naplatu davanja na robu koja prelazi granicu, a tarifa se odnosi na cjenik, popis određenih cijena). Iako je to jedan od najstarijih ekonomskih pojmova, mnogi zapravo ne znaju o čemu je tu zapravo riječ i što se uopće skriva iza njega.
Američka najava uvođenja carina na robu iz Europske unije s kraja veljače 2025. nije banalna, bezvezna prijetnja, nego potez koji će – ako se potegne (što se sa sadašnjom američkom državnom administracijom nikad ne zna) – imati dalekosežne posljedice. Početkom istoga mjeseca američki je predsjednik potpisao izvršnu naredbu kojom je uveo nove carine na uvoz iz Kanade, Meksika i Kine. Ta je odluka izazvala značajnu reakciju na tržištima i dovela do golemoga porasta interesa javnosti za carine, što se očituje u snažnom skoku pretraživanja riječi »tariffs« (carine) na Googleu. Najavljeno je 25 posto davanja na svu robu iz Kanade i Meksika, i 10 posto na svu robu iz Kine. Trebale su stupiti na snagu tri dana poslije, međutim kasnije istoga dana objavljena je odgoda primjene. Što će biti s carinama na robu iz EU-a – ne zna se jer se politička situacija mijenja iz sata u sat. No neovisno o prevrtljivoj politici, dobro je i korisno zadubiti se barem malo u to što su carine, zašto ih populistički političari vole uvoditi, koje su najčešće ekonomske posljedice i kako će se možebitno uvođenje američkih carina odraziti na hrvatsku ekonomiju.
Interes korisnika za ključnu riječ »carine« (»tariffs«) na tražilici Google u zadnjih pet godina.
Hrvatska enciklopedija opisuje carine kao »najstariji instrument vanjskotrgovinske politike«. Dakle, koliko je ekonomski instrument, toliko je i politički, i oba su ta utjecaja nerazmrsivo isprepletena. Pogrješno bi bilo promatrati ih samo kao ekonomski fenomen jer su možda čak i važnije kao političko oružje. Carina, ta drevna financijska batina, ima zanimljivu povijest – od feudalnih »poreza« za prijelaz mostova i cesta do modernoga instrumenta zaštite domaće proizvodnje (iliti manipulacije glasačima). Oduvijek je bila moćno oruđe, bilo za punjenje državnoga proračuna, zaštitu lokalnih proizvođača od konkurencije ili za jednostavno svrstavanje država u prijateljske, malo manje prijateljske i neprijateljske kategorije.
U biti carina je namet na robu koja prelazi državnu granicu. Budući da su počesto usmjerene samo na točno određene države (a ne kao paušalna davanja za sve), alat su međunarodne politike. Formalnopravno rečeno, carine nisu porez, ali kao da i jesu jer je to praktično porez (neizbježno davanje) za strance. Kad se danas kaže carina, prije svega se misli na uvozne carine kojima se smanjuje uvoz strane robe; prvo radi punjenja državne blagajne, drugo radi zaštite domaće proizvodnje, a treće radi slanja političkih poruka – ne nužno tim redoslijedom važnosti. Preferencijalne carine daju povlastice »prijateljskim« zemljama, a prohibitivne praktički zabranjuju uvoz određene robe (ili čine tu robu skupom kao suho zlato). Retorzivne carine kazna su za one koji »nisu fer« prema našim izvoznicima – što u prijevodu znači da ako netko postavi zaprjeke našemu izvozu, mi ćemo mu uzvratiti istom mjerom, pa neka pati komu smeta. U suvremeno doba carine su aktualizirane kao sofisticirano oružje jer su alat strateških geopolitičkih igara, a osobito zato što Trump trgovinu promatra ponajprije kao igru u kojoj jedna strana uvijek gubi, a ne kao djelatnost koja ide na obostranu korist i zadovoljstvo.
Povijest pokazuje da su carine bile na vrhuncu tijekom ekonomske krize tridesetih godina prošloga stoljeća kada su ih države pokušale upotrijebiti za očuvanje domaće zaposlenosti. U teoriji to ima smisla. U praksi pokazalo se da kad svi počnu dizati carine i zatvarati se u svoje dvorište, rezultat nije ekonomska renesansa, nego globalno ekonomsko strmoglavljenje. Američki zakon o carinama iz 1930. godine (Smoot-Hawley Tariff Act) jedno je od najpoznatijih povijesnih upozorenja. Kad je SAD uveo visoke carine, mnoge su druge zemlje zauzvrat odgovorile protumjerama, što je izazvalo lančanu reakciju – međunarodna trgovina drastično se smanjila, a to je dodatno produbilo veliku depresiju. Taj primjer pokazuje kako jednostrani protekcionistički potezi možda čak i donose neke kratkoročne ekonomske koristi, ali i potiču odmazdu i prekidanje trgovinskih veza te općenito destabiliziraju globalni ekonomski sustav. Drugi značajan primjer britanski su kukuruzni zakoni (Corn Laws) iz 1815. g. koji su nametnuli visoke carine na uvoz ne samo kukuruza, nego svih žitarica. Cilj je bio zaštita domaćih poljoprivrednika, ali su zakoni doveli do rasta cijena hrane i izazvali nezadovoljstvo građana. Nastala je snažna društvena i politička reakcija koja je na kraju dovela do ukidanja tih zakona 1846. godine.
S druge strane, umjesto zatvaranja i uvođenja visokih carina, nakon II. svjetskoga rata zapadne su se zemlje odlučile za liberalizaciju trgovine, što je rezultiralo znatnim gospodarskim rastom i oporavkom. Globalna suradnja, uspostava međunarodnih institucija i ugovora poput Općega sporazuma o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade – GATT) koji je kasnije evoluirao u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), omogućili su ekonomsku stabilnost i povećanje životnoga standarda.
Populistički političari često se oslanjaju na carine jer im služe kao jednostavan, vidljiv način »zaštite« domaće industrije i radnih mjesta, stvarajući priču da vlast aktivno brani interese običnih građana. Carine omogućuju stvaranje podjele »mi protiv njih«, gdje se vanjski konkurenti prikazuju kao prijetnja nacionalnoj suverenosti. Stvaranjem slike vanjskoga neprijatelja ojačava se unutarnja politička pozicija. Osim toga carine se lako mogu predstaviti biračima, što političarima olakšava preusmjeravanje pažnje s kompleksnih ekonomskih problema na pojednostavnjene, srcedrapajuće poruke o zaštiti domaće ekonomije.
Takva retorika pridonosi jačanju nacionalnoga identiteta i osjećaja da se »pravi ljudi« brinu za »naše« interese, unatoč tomu što eksperti upozoravaju na dugoročne negativne posljedice: poskupljenje robe za potrošače te smanjenje konkurentnosti i gospodarskoga rasta. Carinama se mogu steći kratkoročni bodovi i glasovi birača, a to što u dugom roku donose štetu – to je problem neke buduće vlasti.
Kad jedna država uvede carine, to odmah rezultira povećanjem cijena uvezene robe jer se troškovi carinskih mjera prenose na krajnje kupce. Kao rezultat toga proizvodi postaju skuplji, a to smanjuje kupovnu moć i potiče inflaciju. Građani su prisiljeni okrenuti se domaćoj robi koja zbog carina postaje umjetno jeftinija, što njihove proizvođače ne motivira na troškovnu efikasnost, inovacije i konkurentnost. Slijedi stagnacija pa pad.
Osim izravnoga utjecaja na cijene, carine koče međunarodnu trgovinu. U globalno integriranom ekonomskom sustavu prekidi slobodnoga protoka robe remete kompleksne opskrbne lance i otežavaju pristup ključnim sirovinama i komponentama. Takvi poremećaji vode k smanjenju proizvodnje općenito te negativno utječu na ekonomski rast.
Carine su oružje slično kao i tenkovi i topovi, jer iako ne uništavaju izravno tuđu imovinu, itekako su destruktivne. Zato su »trgovinski ratovi« doista ratovi u pravom smislu riječi. Trgovinski je rat sukob između zemalja u kojem se svaka strana koristi protekcionističkim mjerama – najčešće u obliku visokih carina, a potom i kvota i subvencija – kako bi zaštitila svoju domaću industriju od konkurencije. Carine u trgovinskim ratovima imaju ključnu ulogu jer se rabe kao alat za ograničavanje uvoza neprijateljske robe. Kad jedna zemlja uvede visoke carine, njezini donedavni trgovinski partneri ne sjede skrštenih ruku, što rezultira eskalacijom trgovinskih barijera, smanjenjem međunarodne trgovine i povećanjem neizvjesnosti.
Naime, neizvjesnost stvorena carinama i trgovinskim ratovima ima jasne dugoročne negativne posljedice. Kad poduzeća ne mogu računati na stabilnost cijena i pouzdanost trgovinskih veza, investicije se odgađaju za neko bolje sutra, i usporavaju se inovacije i tehnološki razvoj. Time se smanjuje konkurentnost ekonomije, a globalni trendovi međunarodne suradnje – koji su u prošlim desetljećima jamčili miran prosperitet – prijete urušavanjem.
Što to ima s Hrvatskom? Američko uvođenje carina na robu iz Europske unije može imati višestruke i složene posljedice na hrvatsku ekonomiju budući da je Hrvatska duboko integrirana u jedinstveno tržište EU-a. Najveću štetu imat će najveće gospodarstvo Unije – Njemačka, a budući da Nijemci najviše pridonose europskomu proračunu iz kojega Hrvatska crpi raznorazne fondove, nepovratna sredstva, poticaje i slično, te budući da se domaća ekonomija velikim dijelom izravno ili manje izravno oslanja na njemačku, slaba Njemačka znači i slabu Hrvatsku. Osim izravnoga pada izvoza, globalni trgovinski ratovi i uzajamno nametanje carina poremetili bi opskrbne lance jer mnoge hrvatske tvrtke ovise o ulaznim sirovinama i komponentama iz inozemstva. Povećanje carina može dovesti do viših proizvodnih troškova i, posljedično, do rasta cijena za hrvatske građane. Takva situacija dodatno smanjuje kupovnu moć, a time i domaću potrošnju, što negativno utječe na ekonomiju.
Ne smije se ignorirati i zapostaviti ni moralni aspekt uvođenja carina, osobito zato što se predsjednik SAD-a voli prikazivati zaštitnikom tradicionalnih, kršćanskih vrijednosti. U sve povezanijem svijetu ekonomske politike nisu samo stvar financijske računice, nego i moralne odgovornosti. Kršćanstvo zagovara otvorenost, povezanost i zajedništvo među narodima. Nasuprot tomu protekcionističke mjere poput visokih carina ilustracija su zatvaranja u sebe – stanja koje nije u skladu s evanđeoskim pozivom na ljubav i solidarnost. Umjesto pravedne trgovine i uzajamne pomoći takve politike potiču sebičnost i gospodarski nacionalizam – pojave koje se prepoznaju kao oblici egocentrizma i narcisoidnosti, koji nemaju veze s kršćanskim vrijednostima. Carine su zaprjeka suradnji među ljudima, što je vrijednost koja se smatra jednim od temelja pravednoga društva. U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1939-1948) ističe se solidarnost kao izvrsna krjepost. Naglašava se kako ona uključuje ne samo pojedince, nego i odnose među narodima. Kad nameću carine iz sebičnih interesa, zemlje djeluju suprotno svojoj moralnoj odgovornosti.
U suvremenom aktualnom trenutku carine valja promatrati ponajprije kroz prizmu njihova političkoga značenja, a tek potom ekonomskoga. »Carinik« se popeo na drvo ne kako bi vidio proroka i približio se obraćenju, nego da bi svisoka iskazao prijezir prema donedavnim saveznicima i raskinuo sa strateškim partnerima. Prokazao je carine kao oružje osude, odmazde i distanciranja.
Važnost carina za razvoj Europske unije
