Dugo već postoje jasne naznake da se na globalnoj razini interesnih sfera nešto »kuha«, da je posrijedi novo definiranje odnosa među takozvanim velikim »igračima«. Ako je i bilo onih koji to nisu vidjeli, jasno očitovanje američkoga državnoga vodstva da mu je Grenland važniji od desetljetnoga saveza između ove i one strane Atlantika ne ostavlja više nikakvih dvojba. Je li Europska unija, čija je Hrvatska članica, na to spremna? Dopušta li ozbiljnost stanja nesposobnost ključnih političkih aktera u Hrvatskoj za suradnju i oblikovanje najvećega mogućega konsenzusa? Ta su pitanja u pozadini razgovora s politologom dr. Jankom Bekićem, koji se rado odazvao pozivu da čitateljima Glasa Koncila pokuša pojasniti ključne silnice koje oblikuju današnju globalnu političku scenu.
Nedavno ste u »Vijencu« objavili članak u kojem ste najnovija strateška preslagivanja opisali kao stvaranje »veleprostora«. Možete li u najkraćim crtama opisati o čemu je riječ?
Riječ je o ideji njemačkoga pravnika i političkoga teoretičara Carla Schmitta iz 1939. godine prema kojoj bi svijet trebalo podijeliti u nekoliko veleprostora (»Großräume«) kojima bi upravljali hegemoni, odnosno dominantne države. Prevlast hegemona unutar vlastitoga veleprostora, uz pravilo neuplitanja u tuđa »dvorišta«, prema Schmittu doveli bi do stanja svjetskoga mira. Važno je istaknuti da se Schmitt pri elaboraciji svoje ideje eksplicitno pozivao na Monroevu doktrinu iz prve polovice 19. stoljeća u kojoj su Sjedinjene Države od europskih sila zahtijevale da ne interveniraju na američkom kontinentu (zapadnoj hemisferi), zauzvrat nudeći američku neutralnost u pogledu unutareuropskih previranja i sukoba. Schmittova ideja danas je više nego aktualna jer je – u biti – riječ o konceptu multipolarnosti koji već godinama zastupaju autokratski vođe Rusije i Kine. U svojem drugom predsjedničkom mandatu tu je ideju – u grubim crtama – preuzeo i Donald Trump, koji otvoreno govori o njihovoj hemisferi i prijeti (donedavnim) europskim saveznicima.
Kako se u tu doktrinu uklapaju aktualni događaji: rat u Ukrajini, pitanje Grenlanda, rat u Gazi, Iran, Venezuela…
Rat u Ukrajini i pitanje Grenlanda, Panamskoga kanala i Venezuele savršeno se uklapaju u tu matricu. Vladimir Putin države koje su nekoć pripadale Ruskomu Imperiju i Sovjetskomu Savezu vidi kao sastavne dijelove Ruske Federacije ili kao satelite koji se trebaju bespogovorno pokoravati volji Kremlja. Putinov problem s Ukrajinom, osim što se ona žilavo brani na bojnom polju i ne želi prihvatiti diktat Moskve, jest ignoriranje činjenice da ona povijesno, geografski i kulturološki jednako tako pripada i Europi s kojom je razvila neraskidive veze preko Poljsko-Litavske Unije i Austro-Ugarske.
Trump, sa svoje strane, želi kontrolu nad najvećim svjetskim otokom, ključnim prolazom između Atlantskoga i Tihoga oceana, kao i državom s najvećim poznatim zalihama nafte jer ih vidi kao dio »dvorišta« SAD-a – prostor nad kojim ni jedna druga sila ne bi smjela imati nikakvoga utjecaja. Bliski istok posebna je priča jer riječ je o krajnje nestabilnoj regiji bez potencijalnoga hegemona. Teheran se ponaša agresivno – uglavnom preko posrednika – jer teži toj ulozi, ali vojna superiornost Izraela, duboke podjele unutar iranskoga društva te sama činjenica da je Islamska Republika šijitska, dok je Bliski istok dominantno sunitski, ne dopuštaju Iranu da se prometne u dominantnu silu. Po svemu sudeći, ni ostali pretendenti poput Turske, Saudijske Arabije ili Egipta nemaju potencijala ostvariti neupitnu prevlast u regiji, zbog čega će ona ostati trusno područje i izvor nestabilnosti.
Koji se veleprostori već sada mogu nazrijeti?
Trenutačno se formiraju veleprostori pod hegemonijom SAD-a, Rusije i Kine, a oni se odnose na Ameriku, sjeverni dio Euroazije i istočnu Aziju. Možemo primijetiti da oni – ugrubo – korespondiraju sa superdržavama iz Orwellova distopijskoga romana »1984.«: Oceanijom, Eurazijom i Orijentazijom. Ostali dijelovi svijeta, kao i u Orwellovu romanu, još nisu do kraja definirani, ponajprije stoga što nemaju očite regionalne hegemone, nego samo sile srednjega ranga. One se priklanjaju Washingtonu, Moskvi ili Pekingu, ili pokušavaju balansirati između njih koristeći se multivektorskim pristupom i nastojeći zadržati kakvu-takvu autonomiju u međunarodnoj politici.
I sada za Hrvatsku ključna pitanja: Gdje je tu Europska unija koje smo dio, tj. kako ova gibanja utječu na njezinu vanjsku politiku i na njezino unutarnje raspoloženje, pa i ustroj?
Vodstvo Europske unije potpuno je nespremno za takav razvoj situacije. Čak bi se moglo reći da odbija prihvatiti novu stvarnost svjetske politike, tvrdoglavo se držeći postulata liberalnoga međunarodnoga poretka koji je došao do svojega kraja. Takav pristup gura Europsku uniju na marginu globalnih zbivanja, pa je ona – osim za države kandidatkinje te kao poželjno tržište – postala više-manje irelevantna. Europska unija još uvijek raspolaže mekom moću, tj. u stanju je – bez prisile i prijetnja – uvjeriti određeni broj država da oponašaju njezin primjer; međutim u drugoj četvrtini 21. stoljeća to više nije dovoljno. Ljude na čelnim pozicijama europskih institucija valjalo bi podsjetiti na poznatu krilaticu američkoga predsjednika Theodorea Roosevelta: »Govori nježno, ali nosi veliku batinu.«
Je li realno da EU postane veleprostor? I tko bi u tom slučaju bio hegemon?
Smatrate li da je snažnija integracija Europske unije uopće moguća budući da je od početka osmišljena kao savez suverenih nacionalnih država, a kao takvu je većina građana, barem u Hrvatskoj, i doživljava: Europska je unija dobra ako je dobra za Hrvatsku…?
Europska je unija prešla golem put od Europske zajednice za ugljen i čelik do današnje Unije koja još nije federacija, ali ima zajedničku valutu i bezgranični režim. Te važne promjene dogodile su se bez prevelikoga otpora građana jer EU prilično uspješno funkcionira po principu »kuhane žabe« – transformacija je postupna i dovoljno spora da ju većina ljudi i ne primjećuje. S obzirom na drastične promjene kojima svjedočimo u međunarodnoj politici, očekivati je da će doći do zbijanja redova i da će se integracija EU-a nastaviti ubrzanim tempom, a primanje novih država članica pod velikim je upitnikom. Štoviše, ne može se isključiti scenarij još ponekoga exita, tj. napuštanja Unije od strane članica koje ne žele nastaviti delegirati nacionalni suverenitet središnjim institucijama u Bruxellesu.
Kad se čita Ustav RH, laičkomu se oku nameće dojam da mu je silno stalo upravo do sličnih pitanja kao što su ulasci u obvezujuće saveze koji ograničavaju vlastiti, odnosno na druge prenose nacionalni suverenitet… Drugi je dojam da traži najveći mogući konsenzus, među političkim akterima, koji međutim uključuje i volju naroda, odnosno demokratske većine…
Predstavnička demokracija podrazumijeva stalno traženje balansa između političkih aktera koje ste naveli. Ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju odlučen je na referendumu, međutim ne može se očekivati da svaka promjena u načinu funkcioniranja EU-a bude podložna nekoj vrsti narodnoga plebiscita u svih 27 država članica. Da ima takav »modus operandi«, Europska bi unija u odnosu prema spomenutim silama bila u još slabijem položaju nego što je to danas. Ako se želi osnažiti glas »običnih« građana nasuprot elitama, treba inzistirati na jačanju uloge Europskoga parlamenta, a znamo da je izlaznost na prošlim izborima za to tijelo u Hrvatskoj bila na mizernih 21 posto – najniža među svim državama članicama.
Ako pogledamo aktualnu političku scenu, situacija i nije baš ohrabrujuća: neprestane trzavice između Vlade odnosno njezina predsjednika s predsjednikom države i nesposobnost Ustavom propisane suradnje oko ključnih pitanja, posebno vanjskih; dojam da se u prijeporima između vladajućih i opozicije ne nastupa s pozicija neke jasne vlastite vizije, transparentno iznesene pred javnost, nego iz dnevnopolitičkih pozicija prikupljanja političkih bodova, ili čak tek oduzimanja bodova drugoj strani… Ima li tomu po Vama lijeka? Može li barem javnost nešto učiniti s obzirom na ozbiljnost stanja?
Javnost na idućim izborima može kazniti one koje smatra najodgovornijim za opstruiranje normalnoga funkcioniranja države. Također, s obzirom na znatna odstupanja između Vlade RH i predsjednika države što se tiče vođenja vanjske politike, na svakom je biraču da procijeni kakav smjer podupire: aktivan i involviran, ili onaj koji zagovara skrivanje ispod stola dok se veliki tuku. Isto tako, često se može čuti kako Vlada RH nema vlastito stajalište o važnim globalnim pitanjima, nego samo prati signale iz EU-a i priklanja se dominantnomu mišljenju. Međutim, što se tiče priznanja Palestine, Vlada je pokazala da se ne boji odskakati od stajališta većine pa je Hrvatska danas među rijetkim članicama EU-a, i još rjeđim članicama Ujedinjenih naroda, koje nisu priznale Palestinu. Kako god gledali na tu problematiku, jednostavno ne stoji da se Hrvatska uvijek priklanja »mainstreamu«, nego je itekako u stanju formirati i provesti vlastitu politiku.
Vaša je analiza otrježnjujuća, ali istodobno i pomalo razočaravajuća, u smislu: daje mnoge odgovore, ali ostavlja još više pitanja. I sami ste spomenuli Orwella. Ne podrazumijevaju li »veleprostori« forsiranje unutarnje kohezije, tj. unutarnjih ideologija koje se međusobno razlikuju, ali im je zajednička težnja prema totalitarizmu?
Schmitt se i toga segmenta dotaknuo – za njega veleprostori i princip neuplitanja u tuđa »dvorišta« podrazumijevaju i politički pluralizam. Drugim riječima, u teoriji je moguće da jedan veleprostor bude organiziran totalitarno, drugi autoritarno, a treći demokratski. Hegemonija ili prevlast određene države u nekom prostoru također ne mora značiti da će se ona nužno ponašati nasilno i izrabljivački. To je kroz povijest često bio slučaj, ali nipošto pravilo. Ukratko, multipolarni svijet ne znači ideološku uniformiranost, nego upravo suprotno od toga, a razdoblje američke unipolarnosti (od završetka hladnoga rata do financijske krize 2008.) bilo je praćeno demokratskim »križarskim ratovima«, odnosno pokušajem da se svrgavanjem autokratskih režima ostvari globalna utopija liberalne demokracije i slobodnoga tržišta i dovede do Fukuyamina »kraja povijesti«.
Postavlja se najzad pitanje pojedinca, osobe, građanina, kao i demokracije kao (izvoznoga) proizvoda Zapada, koja je daleko od savršenoga sustava i posljednje riječi povijesti, ali je ipak otvarala širok prostor onomu što mi kršćani nazivamo neotuđivim ljudskim dostojanstvom čiji je izvor i jamac sam Bog. Kršćanska se poruka, primjerice, nikad ne će pomiriti s orwellovskim svijetom. Koliko po Vama unutarnji demokratski sustavi mogu zaustaviti ili korigirati tu pomalo razbojničku logiku oblikovanja veleprostora s hegemonima na čelu?
Kršćanstvo, posebice u svojoj katoličkoj varijanti, teži univerzalizmu. Samim tim ideja partikularnih veleprostora s različitim političkim poredcima i sustavima vrijednosti strana mu je i teško probavljiva. Međutim moramo se pomiriti s tim da Europa i Zapad više nisu dominantni kao što su to bili od 18. do početka 21. stoljeća. Mnogi govore o »azijskom stoljeću«, ali ono će biti i afričko s obzirom na projicirani demografski i ekonomski rast zemalja poput Južne Afrike, Nigerije i Egipta. Europski spoj kršćanstva i humanizma, za koji smo donedavno mislili da će preoblikovati čitav svijet, sada se nalazi u defenzivi. S obzirom na masovne migracije i promjenu strukture stanovništva mnogih europskih država, on više nije neupitan čak ni na svojem izvorištu. Zaključno želim istaknuti da više nismo u prilici širiti demokraciju po svijetu, nego nam je zadaća očuvati je ovdje, gdje je i nastala.
