Na konferenciji o izazovima i budućnosti demokršćanstva u Europi, koju je u četvrtak 24. rujna ugostilo Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, jedan od govornika bio je i politolog prof. dr. Dražen Barbarić s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Svaki je govor o budućnosti demokršćanstva na Starom Kontinentu ujedno govor o budućnosti Europe izgrađene na ruševinama nakon Drugoga svjetskoga rata. Stoga nije manjkalo povoda da se sa sugovornikom iz Mostara prodube pogledi o razvoju europskih integracija. No bilo je nužno u razgovoru na prvo mjesto staviti ulogu koju hrvatski narod – kako u Republici Hrvatskoj tako i u susjednoj BiH gdje mu pripada uloga jednoga od triju konstitutivnih naroda – mora odigrati u aktualnom »trenutku Europe«.
Reklo bi se: na Zapadu ništa novo. Još jedan izborni ciklus u kojem se jasno zrcale duboke društvene podjele. U BiH de facto postoje tri segmentirana politička tijela, tri zasebne političke zajednice koje se u vrlo malim dijelovima isprepleću ili preklapaju.
Tako da postoje tri narativna okvira u kojima se provode predizborne aktivnosti. Kao da postoje paralelni svjetovi u kojima živeći i radeći u jednom njegovu dijelu možete biti potpuno neupućeni u druga dva i vice versa. Ne samo to, nego i u okviru vlastitoga biračkoga tijela ne postoji interakcija, debate se uopće ne provode, sučeljavanja su puka apstrakcija. Tako da su građani neupućeni u kompetencije političkih aktera, osim ako im povjeruju na riječ u monološkim i jednosmjernim interakcijama poput izbornih skupova. Iz perspektive Hrvata, bez obzira na nemogućnost kandidature Željka Komšića, ostaje strepnja o izboru hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. I ovaj će put hrvatsko biračko tijelo do zadnjega trenutka biti u strahu hoće li njihova demokratski iskazna volja biti anulirana demografsko-političkom većinom i izglasan »drugi bošnjački« član Predsjedništva koji će tek formalno biti etnički Hrvat, ali bez ikakvih dodirnih točaka s tim istim biračkim tijelom.
Posve je jasno da ne bi jer za to jednostavno ne postoje adekvatni preduvjeti. Govoriti o uspostavi hrvatskoga entiteta posve je legitimna politička platforma i ona ne smije biti tabu-tema, kako u Sarajevu tako i u Zagrebu i Bruxellesu ili Washingtonu. Ali dok god ne postoji voljni moment većinske nacionalne zajednice da takav scenarij podupre ni u primisli, govoriti o hrvatskom entitetu ostaje ili idealizirana tlapnja ili predizborno podgrijavanje. Ako BiH želi postati demokratska zemlja ravnopravnih konstitutivnih naroda, ta će platforma ili potencijalni scenarij biti potpuno normalan diskurs, bez lijepljenja difamacijskih etiketa. Međutim sve dok se na sam spomen uspostave nečega takvoga lijepe etikete fašizma, aparthejda, rasizma i »udruženoga zločinačkoga pothvata« (UZP-a), bojim se da ostajemo zarobljeni u statusu quo koji uvijek odgovara onima koji se nadaju postupnomu demografskomu curenju onih drugih. Vrijeme će pokazati pogubnost takve politike, a pitanje je hoće li tada biti kasno za hrvatski entitet. Vjerujte, ako tada bude kasno za hrvatski entitet, sasvim će sigurno biti i za BiH.
Prvo moramo razumjeti da se cjelokupnoj svjetskoj politici u BiH prilazi na navijački način, nekoj vrsti intuitivnoga razumijevanja »čija politika ide komu u korist«. Samo se treba prisjetiti izbora Joea Bidena za američkoga predsjednika kada su Bošnjaci likovali i slavili pobjedu kao vlastitu, pri tome eksplicitno smatrajući da će demokratska američka administracija završiti proces dekonstitucije konstitutivnih naroda i nasilno stvoriti »građansku državu«. Prilikom gostovanja na N1 televiziji na pitanje novinara kako to misli ostvariti jedan »ugledni« američki profesor hladnokrvno je odgovorio da će NATO-ove snage ući u Brčko i jamčiti novi ustavni poredak. S druge strane srpska strana otvoreno je slavila pobjedu Donalda Trumpa, a i kapitalizirala na njoj trijumfalnim skidanjem sankcija Miloradu Dodiku i još nekim akterima. Ako išta možemo smatrati kopernikanskim obratom američkoga pristupa BiH, onda je to definitivno govor američke veleposlanice u Vijeću sigurnosti UN-a koja je nedvosmisleno rekla da je završeno razdoblje umjetnoga stvaranja nacija i da treba poći od realnoga stanja na terenu i postojećih formiranih političkih identiteta te na temelju njihovih kompromisnih rješenja unaprjeđivati sustav. Nekima je i takvo stajalište bilo radikalan zaokret i čavao u lijes sna o stvaranju »građanske države«. Definitivno je poremetilo političku konstelaciju međunarodne zajednice nesnalaženje i potpuna izgubljenost predstavnika velikih država Europske unije u BiH te nemogućnost zauzimanja jedinstvenoga stajališta o budućnosti BiH. Nažalost, time će vlastitu relevantnost dodatno urušavati, na obostranu štetu.
Želi li Rusija zaista konfrontaciju s nekom od članica NATO-a?
Primjetno je posljednjih tjedana i svojevrsno zaoštravanje retorike i na europskim političkim forumima. Koliko je takvo zaoštravanje samo pitanje »pospremanja nereda« u vlastitom dvorištu – prije svega tu mislimo na rast tzv. antisustavskih stranaka i pokreta, poput AfD-a u Njemačkoj?
Klasičan je to primjer guranja problema pod tepih ili glave u pijesak. Europski političari nikako nisu u stanju shvatiti da negacija realnih problema i dijagnostika koja bi trebala »propisati« adekvatne terapije ne će dovesti do toga da se problem sam od sebe odagna. Masovan priljev migrantske populacije bez ikakve želje za kulturološkim prilagođavanjem i civilizacijskom adaptacijom jednostavno nije mogao proći bez posljedica. Kantovsko načelo općega hospitaliteta definitivno nije ugrožavanje slobode i prava domicilnoga stanovništva i povećanje njihove nelagode u društvima koja su izgradili. U trenutku kada populacija koja se ne identificira s etičkom, kulturološkom i političko-vrijednosnom jezgrom društva u kojem egzistira počne odlučivati na izborima o pobjedniku, ili čak postavljati vlastite političke subjekte, reakcija je neizbježna. Plodno tlo za rast populističkih, ksenofobnih i rasističkih stranaka u Europi je otvoreno. Međutim rast desnih konzervativnih i suverenističkih stranaka ne može se mehanički podvesti pod potonji proces. Etiketirati ih kao neofašiste i rasiste ne će smanjiti njihovu popularnost, nego će dodatno razjariti njihove birače koji će im još snažnije iskazivati potporu. Trajektorija političke mape Europe gotovo da je predodređena za eksponencijalni rast stranaka poput AFD-a u Njemačkoj. Davno je briljantni njemački filozof Peter Sloterdijk upozorio Europljane da »ne postoji moralni zakon samouništenja«. Očito su mnogi tada gurnuli glavu u pijesak. Rast suverenističke desnice prirodan je rezultat takve pasivnosti.
Francuski antropolog i povjesničar Todd Emanuel vrlo je plauzibilno objasnio trend. On je cijelu povijest religijskih sentimenata u zapadnoj civilizaciji podijelio na aktivnu, zombi-fazu i nultu fazu ovisno o intenzitetu vjerskih osjećaja i stvarnih praksa koje se ostvaruju u određenom društvu. Zombi-faza ozbiljan je pad utkanosti vjerskih elemenata u javnom životu i njihovo opadanje kao moralnih kodova u individualnim postavkama svakoga pojedinca, a nulta je apsolutni gubitak vjerskih uvjerenja u društvu. Emanuel pokazuje da se u zombi-fazi događa ozbiljan pad demografskih, obrazovnih, posljedično tomu i ekonomskih kapaciteta, te da započinje razdoblje političko-ekonomske stagnacije društva. U nultoj fazi takva društva postaju u potpunosti fragilna i nemoćna za adaptaciju na novonastale uvjete. Europa je u procesu ozbiljnoga pada u nultu fazu, s nekoliko svijetlih točaka na kontinentu koje održavaju zombi-fazu i još manje enklava gdje vrijedi aktivna faza. Stoga i ne čudi da u Europi ne postoji zajednička normativna jezgra. Na kraju krajeva na temelju čega bi se i mogla izgraditi? Europa se s radošću odriče dubine svojega civilizacijskoga identiteta, ne smo njegove kršćanske ili uopće vjerske komponente, nego i liberalno-sekularne koja je ipak počivala na toleranciji. Uvoz religijskih sentimenata koji se ne žele uklopiti u liberalni okvir vjerske tolerancije, a inzistiranje na visokom intenzitetu aktivnosti tih istih sentimenata nužno mora dovesti do vrijednosnoga sukoba i pitanja mogućnosti zajedničkoga suživota.
Ako normativna jezgra ne postoji, teško je zamisliti da bi se mogla pretočiti u javne politike ili u redefinirani europski identitet, ako uopće ima smisla takvim ga označiti. O državnicima unutar velikih sila Europske unije bespredmetno je razgovarati u ovom trenutku povijesti.
Pametno i mudro. Postaviti minimalne kriterije u vanjskopolitičkom djelovanju ispod kojih ni pod koju cijenu ne treba ići i jasno artikulirati vlastite interese. Biti otvoren dijalogu i rješavanju problema, posebice sa susjedima, ali ne nadmeno i s visine, nego partnerski. Cijela Europska unija jednostavno nije svjesna da svoj geopolitički identitet nikada ne će moći formatirati na pitanju Ukrajine, to je jednostavno prevelik zalogaj za nju, ali na pitanju BiH može dugoročno profitirati i pokazati da može biti jedinstven vanjskopolitički akter. Bojim se da bruxelleska nomenklatura toga nije svjesna. BiH mora biti vezana za Europsku uniju makar nikada ne postala punopravna članica. Ako pod hitno Bruxelles ne počne aktivniji i konstruktivniji pristup prema BiH, postoji ozbiljna prijetnja da će neki drugi nedemokratski svjetski akteri ući u prazan prostor. U takvom raspletu nemoćna BiH može postati ekspozitura nedemokratskih imperijalnih sila na samom pragu Europe. Čini se da Republika Hrvatska postaje toga svjesna i da ulaže znatne napore da očuva integracijski plamen u Bruxellesu i u samoj BiH. Koliko god nekima u BiH to nije jasno, put u EU vodi preko Zagreba.
Ne samo to, nego će impuls za takvu vrstu političkoga sadržaja doći od samih građana. Apsolutna je kontrola moguća, i pandemija koronavirusa to nam je plastično pokazala. Tehnološki će razvoj otvoriti neslućene mogućnosti biopolitičke kontrole populacije, a mehanizmi demokratske kontrole i vladavine ostat će prazna ljuštura. Svatko tko vam u predizbornoj kampanji kaže da taj proces može zaustaviti ili spriječiti nema pojma o čemu govori i nemojte mu dati povjerenje. Taj je proces moguć jedino na globalnoj razini građanske svijesti, klatno slobode povući prema sebi na štetu klatna sigurnosti. Međutim, dok god se prikrivaju izboji najradikalnijega nasilja u srcu Europe i pokušavaju legitimirati različiti oblici kulturnoga nasilja, morat ćemo se znati nositi s orwelovskim teretom suvremenoga čovjeka.
