Ponovni »bijeli« štrajk sudaca pokazuje da velik dio javnosti ne razumije bit zahtjeva sudaca koji traže zakonsko uređivanje »načina« određivanja sudačkih plaća. Tomu pridonose i mnogi novinari koji stalno postavljaju ista pitanja koja se svode na uspoređivanje sudačkih plaća s plaćama ostalih zaposlenih u javnoj i državnoj službi, a u tome prednjače novinari pojedinih televizijskih kuća. Dodatnu zbrku unose i dužnosnici vlasti koji tvrde da su sudačke plaće visoke, da su već povećane, da su izdatci za proračun veliki, navodeći novčane svote i slično, čime sugeriraju da su zahtjevi sudaca neskromni te društveno, financijski, politički i moralno neopravdani.
Anketna pitanja postavljana preko medija često su nejasna i sugestivna jer se svode samo na pitanje: »Smatrate li da su zahtjevi sudaca za povećanjem plaća opravdani?« Usmjerava se na tobože relativno visoke plaće sudaca, a zaobilazi se pitanje »načina« kako određivati plaće sudaca, jer način i metode određivanja plaća sudaca primarni su problem, a ne visina plaća… Zato veći dio javnosti, pogotovo oni koji su ogorčeni vlastitim niskim plaćama ili mirovinama, smatra da su zahtjevi sudaca za povećanjem plaća neopravdani, a zanemaruje se način određivanja plaća, kao načelni problem.
Zahtjeve sudaca treba prosuđivati prema načelima prava i pravednosti te prije svega poći od Ustava, koji propisuje trodiobu vlasti. Pojednostavnjeno, u parlamentarnim državama vlast se dijeli na zakonodavnu (Sabor), izvršnu (Vlada) i sudbenu (sudovi). S gledišta laika Sabor donosi zakone, Vlada ih provodi, a sudovi kontroliraju primjenu Ustava, zakona, uredaba i drugih propisa. Zato s gledišta trodiobe vlasti sudbena vlast mora biti samostalna i neovisna.
Međutim, kada se samostalnost i neovisnost sudaca procjenjuje s gledišta »načina« određivanja plaća, sudci nisu samostalni ni neovisni jer im plaće određuje Vlada, koja se u tom slučaju postavlja kao njihov poslodavac. Kako za svakoga poslodavca u odnosu na njegova zaposlenika vrijedi izreka poznata iz turskih vremena: »Veži konja gdje ti aga kaže«, u sadašnjim odnosima način određivanja plaća sudaca od strane Vlade ugrožava neovisnost i samostalnost sudbene vlasti, odnosno sudaca.
Vlada se kao jedan od sudionika trodiobe vlasti ne smije odnositi prema sudbenoj vlasti kao poslodavac prema zaposleniku, koji je izložen zakonima na tržištu rada. Plaće saborskih zastupnika, članova Vlade i sudaca idu iz iste blagajne, a to je državni proračun, pa za njihove plaće ne smiju vrijediti zakoni tržišta rada. Ako je sudbena vlast ravnopravna i neovisna, izvršna vlast (Vlada) nema pravo samostalno određivati visine plaća sudcima.
Prema tome, zahtjevi su sudaca legitimni i opravdani kada traže da se posebnim novim zakonom o plaćama sudaca propišu načini i metode određivanja sudačkih plaća. Propisivanje načina i metoda izračuna plaća može biti vezano uz objektivne kriterije, kao što su stope inflacije, porast prosjeka plaća, porast troškova života ili druge moguće kombinacije. To bi trebala biti objektivna mjerila kojima bi se određivala nominalna visina plaća, neovisno o procjeni Vlade, koja može biti ovisna o sastavima članova Vlade (koji su promjenljivi) ili predsjedniku Vlade, dakle ovisna o trenutačnoj političkoj volji.
Pri određivanju nominalne visine sudačke plaće treba posebno cijeniti društvenu važnost i odgovornost sudačke profesije i potrebu čuvanja dostojanstva te profesije.
Sudci se ne smiju poistovjećivati ni s državnim službenicima, koji se također ne smiju tretirati nekom vrstom robe na tržištu rada. Zašto? Plaće državnih službenika moraju biti utvrđene po zakonima pravde i usporedive prema drugim plaćama, ali uz prihvaćanje specifične društvene važnosti, koje dopuštaju određene razlike u plaćama.
Država se ne smije igrati ni s pitanjima određivanja nadležnosti oko utvrđivanja plaća, a najmanje prijetiti u rješavanju toga ozbiljnoga pitanja.
Glede utvrđivanja broja sudaca koji su se odazvali pozivu na iskazivanje nezadovoljstva (štrajk, upozorenje i sl.) najmanje je važan postotak odaziva (20 ili 90 posto) jer pitanje »načina određivanja plaća sudaca« ponajprije je načelno pitanje, a za načelna pitanja i odnose mjerodavno je jesu li u skladu s načelima Ustava, prava, pravde i morala jer tada nisu mjerodavni brojčani odnosi, dakle nije bitno koliko ih je za, a koliko protiv.
Prema tome država nema pravo negirati sadašnja iskaze nezadovoljstva zbog nepravda oko plaća, kako sudaca tako i službenika pravosuđa, neovisno o tome zove li se to štrajkom, bijelim štrajkom ili samo upozorenjem, a napose ne smije ta nezadovoljstva politizirati.
