CJEPIVA IMA, NEMA, BIT ĆE… Zdravstvena jednakost ili nejednakost?

Foto: Shutterstock
Davanje nekoga prava drugomu preko reda kršenje je prava onoga koji je na redu. U slučaju cijepljenja to je oduzimanje drugomu »prava na život«. Onaj koji nekomu daje prednost zapravo »trguje«, a onaj koji traži prednost zahvaljujući svojemu položaju u društvu je »poticatelj«

Problemi s cjepivima protiv korone aktualizirali su pitanje socijalne i zdravstvene jednakosti građana pojedinih država članica Europske unije. Zato treba podsjetiti na dva važna dokumenta, koja danas nitko ne spominje, a važni su za prosudbu današnjih lutanja kod donošenja odluke o nabavi cjepiva i davanja prvenstva u cijepljenju.

Dvije važne europske povelje

Prvi je dokument »Europska socijalna povelja« potpisana 1961. g. u Torinu. U Hrvatskoj vrijedi od 31. prosinca 2002., a objavljena je u »Narodnim novinama« br. 15/2002. – u dodatku »Međunarodni ugovori«. Drugi je »Europska povelja o zdravstvenoj jednakosti« iz 2010., koja je ostala samo kao nacrt prijedloga pa joj nikada nije dana posebna važnost te je ostala samo kao dobra ideja. Države EU-a uspavale su se glede usvajanja te povelje, iako bi danas ona mnogo značila u održavanju zdravstvene jednakosti među državama i narodima Europe. Povelja o zdravstvenoj nejednakosti imala je dva cilja. Prvi, povećati svijest o važnosti zdravlja i smanjivati nepravednu zdravstvenu nejednakost. Drugi je cilj bio potaknuti djelovanja svih onih koji donose odluke, dakle vlade i drugih mjerodavnih tijela za zaštitu i promicanje zdravlja ljudi, kako bi se štitilo zdravlje ljudi i otklanjale nejednakosti među europskim zemljama, ali i unutar njih samih. Šteta je što ta povelja nije izglasana.

Danas s pojavom pandemije neke države zlorabe svoj status bogatih kako bi prve nabavile zaštitne maske i respiratore (prvi početci korone) pa su čak u jednom slučaju u Kini otkupile čitav avion za sebe iako je on već bio namijenjen nekoj drugoj državi.

Bogati će povećati prednost pred siromašnima

Najavom uspješnoga cjepiva, ali popraćenom i opasnošću nedovoljne i neredovite opskrbe, sebičnost pojedinih država ponovno se iskazala jer su neke (bogatije) za sebe osigurale veće količine od potrebnih plativši veću cijenu. Kod prekomorskih zemalja nije isključeno da su povlaštenu količinu cjepiva ostvarile uvjetovanjem drugim ekonomskim ucjenama. Poklopili su se interesi bogatijih s interesima proizvođača cjepiva. Zato će bogatiji narodi koji budu prije i potpunije cijepljeni povećati svoju ekonomsku prednost pred siromašnijima, a gospodarstva siromašnih još će više zaostajati. Kod turističkih zemalja ta će opasnost biti još naglašenija.

Usporedno s time postoji i konkurencija među proizvođačima lijekova. Svi su hvalili svoje mogućnosti kako bi se unaprijed isključili mogući konkurenti. Zaključivali su se unaprijed unosni ugovori, uzimale akontacije i sl., a nakon toga europskoj se javnosti opravdavalo da su nastupile »nepredviđene« teškoće u proizvodnji i isporuci. Za takva ponašanja nema opravdanja jer u tim tvrtkama rade pametni i obrazovani stručnjaci i planeri koji bi sve trebali predvidjeti. Međutim, prevarili su se u predviđanju ponašanja građana. Pošli su od pogrješne pretpostavke da se više od polovice stanovništva EU-a ne će na vrijeme podvrgnuti cijepljenu. Računalo se s nazadnjačkim djelovanjem tzv. antivaksera – protivnika svakoga cijepljenja. Takvu mišljenju pridonosili su i mnogi državnici svijeta, poneki i u Hrvatskoj, svojim laičkim izjavama o bezopasnosti korone.

Preko reda cijepljeno oko 4000 osoba

Pojavom novih mutacija i velikim brojem umrlih sve veći broj građana Europe, ali i Hrvatske, mijenja svoj odnos prema cijepljenju i odlučio se cijepiti. Iz stanja »osigurano je dovoljno cjepiva« uskočilo se u stanje »nema dovoljno cjepiva«, a ugovorene količine počele su dolaziti s kašnjenjem. Započinje utrka tko će se prije cijepiti i tko će dobiti bolje cjepivo.

Nadalje, pojavom nedovoljnih isporuka cjepiva, kao i promjenom odnosa prema cijepljenju, započelo je »traženje prednosti« i težnja za ostvarivanjem prava cijepljenja preko reda. U Hrvatskoj je navodno preko reda cijepljeno oko 4000 osoba, koje su uzele prednost onima koji zbog starosti ili određenih bolesti imaju prednost. Krši se propisani plan cijepljenja na štetu najpotrebitijih. Takvo nepoštovanje redoslijeda prema propisanom planu cijepljenja kršenje je propisa, dakle podliježe određenoj odgovornosti. Međutim, odmah se postavilo pitanje koje vrste odgovornosti: kaznene, prekršajne, moralne ili političke.

Sve se svodi na »trgovinu utjecajem«

Prekršitelji traže spas u prihvaćanju neke vrste blaže moralne odgovornosti za koju nisu propisane sankcije. Polaze od činjenice da u hrvatskoj političkoj javnosti nitko ne mari za moralnu odgovornost, iako bi se ona trebala posebno uzimati u obzir s gledišta pravde i vjere, a po kriteriju sramotnosti. Nažalost domaća politika ne poznaje riječ sramota.

Promotre li se zlorabe »prava prednosti« na štetu onih koji imaju prednost, to je uvijek kršenje nečijega prava, pa bi to trebala biti prekršajna ili kaznena odgovornost, a ne samo moralna ili politička. Zato je davanje nekoga prava drugomu preko reda vrsta krađe prava onomu koji je na redu. U slučaju cijepljenja to je oduzimanje drugomu »prava na život«. Onaj koji nekomu daje prednost zapravo »trguje«, a onaj koji traži prednost pozivajući se na svoje zasluge ili zahvaljujući svojemu položaju, može se smatrati i kao »poticatelj«. Prema tome sve se svodi na »trgovinu utjecajem«. U konačnici takvo ponašanje sadrži u sebi sve vrste odgovornosti: kaznenu, prekršajnu, moralnu i političku. Zadnju riječ trebali bi reći pravnici.

IZVORGlas Koncila br. 8/2021.
Prethodni članakZEBNJA ZA DUGO TOPLO LJETO Hoće li doći ona dobra stara petina prihoda u državni proračun?
Sljedeći članakODREĆI SE NEIZRECIVOGA Pokora nije lagana, ali donosi duboku radost