PORUKA NADBISKUPA STEPINCA TITU Mudri državnici poštuju religioznost!

Komunističke su vlasti nadbiskupa, nakon što je prvi put uhićen 17. svibnja 1945., pustile na slobodu 3. lipnja te godine. Odmah sutradan Tito je organizirao razgovor s njim, tijekom kojega je nadbiskup dosljedno i hrabro nastavio, kao i prethodnim predstavnicima državnih vlasti, isticati općemoralna načela u korist svih državljana novostvorene Jugoslavije.

Vatikanski odnos prema Međimurju i Dalmaciji

Zapisnik nadbiskupa Stepinca o njegovu razgovoru s Josipom Brozom Titom 4. lipnja 1945.:

»Svrha ovog susreta je bila, da se nađe neka platforma za sređenje prilika i koliko je moguće spriječe sukobi između Države i Crkve. Razgovoru je prisustvovao i predsjednik Hrvatske federalne Vlade dr. Vladimir Bakarić.

Nadbiskup je istaknuo ove misli:

  1. Stvaranje jedne države svakako je velika stvar i težak posao. No, još važnije jest smirenje i uređenje države prema onoj francuskoj – quand il y a des troubles dans un pays, les affaires vont mal! (Kada je neka zemlja nesređena, sve ide po zlu, op. a.).
  2. Država je onda sigurna, kada su njezini građani sigurni. Zato mudri državnici nastoje poštivati religiozni osjećaj državljana i slobodu savjesti.
  3. No, i za državu i za Crkvu je bolje, da se i pravnim normama utvrdi ta sloboda savjesti. Bivša država je npr. bila uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, a to je bila strahovita pogreška.
  4. Za katolike je svakako nadležna Sv. Stolica u tim pitanjima. Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može ni uz cijenu života mimoići svoj vrhovni forum, Sv. Stolicu, jer inače prestaje biti katolik. Najbolja forma uređenja odnosa je svakako konkordat… Imade i drugih načina. To neka se prepusti diplomatima, koji s ove strane mora biti vrlo sposoban i čestiti čovjek.
  5. Uspostava redovitih diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom i normiranje tih odnosa jednim ugovorom značit će vrlo mnogo za međunarodni prestiž nove države, koja je stvorena, jer se ne smije zaboraviti i činjenica, da je katolička Crkva organizacija od 400 milijuna, od kojih mnogi doduše nisu praktični katolici, ali ipak u svakom pojedinom narodu, gdje postoje, vrše upliv na javni život svoje zemlje, bilo direktno bilo indirektno, pa razumljivo sve te katolike širom svijeta interesira i položaj katolika u novoj Jugoslaviji. Maršal Tito je razumio važnost i načelno je spreman da ga uredi. Izrazio je svoju bojazan obzirom na premalu sklonost Sv. Stolice slavenskim narodima, odnosno u konkretnom slučaju Jugoslaviji.

Nadbiskup je replicirao ovako: Ta je bojazan po mom mišljenju posve bez temelja. Konkretno se Sv. Stolica baš u ovom ratu pokazala itekako sklona. U pitanju npr. Međimurja, koje je vrlo osjetljivo za Hrvate, nije Sv. Stolica ni jednog časa popustila silnoj ofenzivi mađarske diplomacije, tako da je zagrebački nadbiskup, makar stajao sam samcat vis (nasuprot, op. a.) Mađara bio jedini nosilac crkvene jurisdikcije u Međimurju kroz pune 4 godine rata, makar su Međimurje mađarske trupe okupirale i što više anektirale. Kardinal Maglione, vatikanski državni tajnik, dao je zagrebačkom nadbiskupu riječ, da nema promjene u status quo u Međimurju, dok se ne svrši rat, i tu je riječ održao kraj svih teškoća, koje su Sv. Stolici pravile mađarske vlasti. Slično je pitanje Dalmacije, koju su okupirali Talijani. S. Stolica nije ni jednog časa pomislila da hrvatske biskupije odreže od vlasti hrvatskih biskupa i pripoji ih Italiji…« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 143.-144.).

Neka se štede životi gdje god je moguće!

»Maršal Tito je izrazio želju, da bi Crkva poduprla državnu vlast u Istri, jer je naša pokrajina. Nadbiskup je odgovorio, ako je Istra još i danas hrvatska odnosno slavenska zemlja, ima se zahvaliti samo katoličkoj Crkvi. Sva inteligencija je pobjegla ili se odnarodila izuzev katoličko svećenstvo, koje je uz silne muke izdržalo okupaciju od 25 godina i sačuvalo materinji jezik. Sv. je Stolica imala radi toga neizmjernih neprilika s talijanskom državom… Konačno sklonost Sv. Stolice prema Slavenima, a južnima napose, pokazuje se i u tom, što je bez daljnjega bila sklona konkordatu (koji je propao ludošću vodećih faktora u Beogradu…)…

»Ako je Istra još i danas hrvatska odnosno slavenska zemlja, ima se zahvaliti samo katoličkoj Crkvi. Sva inteligencija je pobjegla ili se odnarodila izuzev katoličko svećenstvo, koje je uz silne muke izdržalo okupaciju od 25 godina i sačuvalo materinji jezik.«

Nadbiskup je konačno dodao: ‘Ovo sam do sada govorio kao biskup. Sada bih želio, ako je dozvoljeno, da dodam nešto kao čovjek, koji objektivno promatra prilike. Ako se želi što prije sređenju prilika, onda bi se po mom mišljenju moralo otvoreno i muški porazgovoriti s predstavnicima seljačke stranke u Hrvatskoj, pa čak i sa čestitim pristašama ustaškog pokreta. Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobrodošao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali razgovoriti? Mudri državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.’

Konačno je nadbiskup rekao neka se štede životi gdje god je moguće, jer mi nismo veliki narod, a žrtve su do sada toliko velike, da još jedna ovakva katastrofa, znači istrjebljenje slavenskih naroda na jugu Europe.

Maršal je odgovorio, da je to i njemu na srcu i da će sve učiniti. Nije lako, rekao je, jer se pravdi mora udovoljiti za najteže povrede čovječnosti.

Sve u svemu nadbiskup je mišljenja, da bi se uz obostranu dobru volju, najteže poteškoće mogle prebroditi, jer Crkva znade za načelo – dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje!« (str. 145.-146.).

Zagrebačko sjemenište pred zatvaranjem

Prosvjed dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Predsjedništva federalne Vlade Republike Hrvatske zbog namjere da otuđi dio zgrade Dječačkoga sjemeništa na zagrebačkoj Šalati, 5. lipnja 1945.:

»Dječačko sjemenište i s njim spojena nadbiskupska klasična gimnazija u Zagrebu, Voćarska c. 106, bilo je zaposjednuto od početka rata naizmjence za vojnu bolnicu i za protuavionsku obranu grada Zagreba, ali uvijek tako da su privatni stanovi nastavnika i uprave zavoda ostali nezaposjednuti, i toliko od prostorija, da se bar s jednim dijelom pitomaca mogao nastavljati školski i odgojni rad u sjemeništu.

Narodnooslobodilačka vojska je došla u zavod prvi dan oslobođenja te zauzela iste prostorije. Međutim uprava je vojne bolnice postupno zauzimala nove prostorije tako, da se je sjemenište stislo na najnužnije prostorije za đake i upravu sjemeništa, i to tako, da je odpustilo starije đake kući te ostavilo u zavodu samo I. i II. razred, da ne bi izgubili godinu. U jedan dio prostorija, tj. u privatne stanove (9) uselili su se gospoda od uprave, liječnici i sestre bolničarke.

Dne 4. VI. uprava je bolnice nenadano obavijestila upravu sjemeništa, da tamo dolazi još sanitetska škola, i da trebaju daljnjih prostorija. Sjemenište je međutim tako stisnuto, da bi odstupanje ovih ostataka prostorija značilo praktično zatvaranje i napuštanje sjemeništa.

Pregleda radi navodimo, da je u zgradama sjemeništa: 1. vojna bolnica 712 sa preko 1200 kreveta, 2. protuavionska obrana grada Zagreba, koja isto tako traži još prostorija, 3. jedna četa straže, 4. rajonska policija za ovaj dio Zagreba.

Ovaj Duhovni stol drži, da je bezuvjetno potrebno, da se rad u sjemeništu, makar i ograničen, nastavi i zato moli,

da se hitno obavijesti uprava bolnice na Šalati (Voćarska c. 106), da se na drugi način pobrine za smještaj sanitetske škole,

da se odustane od daljnjeg potraživanja prostorija u sjemeništu bilo vojne bolnice bilo koje druge jedinice« (str. 146.-147.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 8/2017.
Prethodni članakDOKLE ĆE U HRVATSKOJ VLADATI NEPRINCIPIJELNOST Je li Srpsko nacionalno vijeće nedodirljivo?
Sljedeći članakPOUČAK IZ IZLOGA TRGOVINE Jesu li samo lutke u izlogu ostale bez glave?