SDS-ov DOSJE O (NAD)BISKUPU VIKTORU BURIĆU (11) »Sumnjive« stvari koje je biskup Burić donio nadbiskupu Stepincu

Prva stranica SDS-ova izvješća o posjetu biskupa Burića nadbiskupu Stepincu
Nizanka donosi dokumente iz dosjea Službe državne sigurnosti o Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i prvom riječko-senjskom nadbiskupu, iz kojih se može vidjeti u kakvu je društveno-političko-represivnu ozračju djelovala tamošnja mjesna Crkva, ali i metodologija rada jugoslavenske tajne policije.

U nastavku »Informacije br. 48« od 19. veljače 1971. pojašnjava se zašto su najistaknutiji predstavnici klera riječke Crkve kritički govorili o skorom popisu stanovništva Jugoslavije, posebice zbog toga što je državna vlast forsirala nadnacionalnu etničku pripadnost (Jugoslaveni), kao i regionalnu pripadnost (Istrijani, Kotorani, Bunjevci, Šokci i dr.):

»Tako svaka regionalna pripadnost, prema riječima rečenih svećenika, trebala je poslužiti kao paravan zasljepljenja, na štetu nacionalne. Mišljenja su da je većina građana zbunjena s onim što se zbiva i pretpostavljaju da će ih se dosta zadovoljiti isticanjem regionalne, a ne nacionalne pripadnosti, što će biti velika šteta i sramota za sve Hrvate. To će se, prema njihovoj prognozi, posebno kod običnih, odnosno manje pismenih građana, kojih nije tako malo, imajući u vidu domaćice, starije osobe itd. Smatraju da bi u akciji popisa stanovništva trebali biti jedinstveni svi Hrvati, bez obzira na stalešku ili ideološku pripadnost, jer se samo u tom slučaju može postići željeli cilj.«

Suradnik »Ivica« bio je svećenik

Informacija br. 116 od 26. srpnja 1973. koju je sastavio Milivoj Blažina pokazuje da je jugoslavenska tajna policija gotovo savršeno organizirala praćenje i prisluškivanje »narodnih neprijatelja«, koji se nisu mogli »skriti« ni u najmanjem ili najzabačenijem kutku zemlje. Naime, izvješće naslovljeno »Rukonich Martin – svećenik u Vatikanu; komentari« donosi sadržaj razgovora vođenoga »oko 15. lipnja 1973.« u malenom mjestu Stivanu blizu Cresa na istoimenom otoku, na susretu »u kojem je bila grupa svećenika sa ovog područja i to: Heinrich Singifredo – svećenik u Stivanu, Deželić Dinko – svećenik u Beleju – Cres, Prendivoj Mihovil – svećenik u Nerezinama na otoku Lošinju, Šešelja Domijan – gvardijan samostana franjevaca u Martinšćici na otoku Cresu, naš suradnik ‘Ivica’, a bio je prisutan i Ruconich Martin – svećenik u Vatikanu.« Budući da je to, očito, bio svećenički bratski susret, što se lako da zaključiti iz cijeloga opisanoga ozračja i sadržaja razgovora, SDS-ov suradnik »Ivica«, temeljem čijega je izvješća i napisana informacija, zasigurno je bio svećenik. Informacija se, zapravo, i bavi Rukonichem, što se, uostalom, i vidi iz njezina naslova, o kojem riječki SDS-ov centar piše: »Ruconich je velika ličnost pri Vatikanu u Rimu. Sve pritužbe i žalbe svećenika upućene na biskupe uglavnom dolaze na njega, zatim personalna i kadrovska pitanja svećenika, a ispred Vatikana zadužen je za Mađarsku, Češku, Rumunjsku i Jugoslaviju. Često je na putu i u kontaktu sa svećenicima i biskupima tih zemalja. ‘Ivica’ zaključuje da je Ruconich upoznat sa svim zbivanjima što se dešavaju u našoj zemlji. Po naravi je povučen i šutljiv, a puno želi čuti i znati.«

»Donešene stvari su poslije razgovora pregledane i na traženje druga Humela zadržane, radi toga što postoji mogućnost da se u kolare umetne bilo kakva ceduljica, bilo da se na unutrašnju stranu kolara što napiše, a osim toga sumljiva je i količina kolara s obzirom na to, što jedan kolar može da se upotrebljava najmanje dvije godine.«

Slijedi za SDS-ovce zasigurno još važniji dio razgovora skupine svećenika u Stivanu: »Na upit Šešelja Domijana – gvardijana iz Martinšćice ‘Kako u Italiji i uopće u svijetu gledaju na nas (misli na Hrvatsku) poslije poznatih događaja Ruconich je odgovorio – da se vani, a posebno u Italiji strahuje što će biti s Hrvatskom poslije Savke i Tripala – pa je dodao ‘sve je počelo dobro, a dogodilo se loše’.«

Zanimljivi su podatci izneseni u nastavku razgovora o unutarcrkvenim prilikama u mjesnoj riječkoj Crkvi, koji, najvjerojatnije, nisu bile poznate široj javnosti: »Za Burić Viktora – nadbiskupa Riječko-senjske nadbiskupije – Ruconich je izjavio, da je podnio ostavku Papi, ali mu je papa nije uvažio, jer da ga nema tko naslijediti. U to se umiješao svećenik Prendivoj Mihovil iz Nerezina, rekavši ‘Priča se da bi mogao doći u obzir dr. Valković Marijan – sadašnji rektor bogoslovije u Rijeci…’«

Pedantan »drug« Sjepko Humel

Nizanka je dosada objavila neke dokumente Službe državne sigurnosti, Centra Rijeka, držeći se njezine kronologije, pa u tom kontekstu nastavlja s njihovim objavljivanjem poštujući redoslijed kako su dokumenti složeni u »dosjeu Burić«. No, očito je da su neki dokumenti naknadno ubačeni jer »razbijaju« kronologiju, pa tako nakon citiranoga dokumenta iz g. 1973. slijedi dokument o posjetu i razgovoru biskupa Burića sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepinecm 18. travnja 1948. u lepoglavskom zatvoru. Tada, razumije se, jugoslavenskoj tajnoj policiji nisu više bili potrebni nikakvi doušnici jer je pomno pratila svaki njegov razgovor, a vrijedan je zato što oslikava kakav je bio nadbiskupov tretman u zatvoru:

»Razgovor je trajao 20 minuta a prisustvovali su mu drug Sava Vukelić, pomoćnik upravnika K.P.D. i Sjepko Humel iz ove uprave. Razgovor je počeo u 10.30 sati. Prije početka razgovora drug Humel je upozorio biskupa Burića da može razgovarati samo o potpuno privatnim stvarima.

Pri ulasku u sobu u kojoj se imao održati razgovor Stepinac se začudio kad je ugledao Burića, radi toga što je ovaj bio kod njega u posjetu prije relativno kratkog vremena. Burić je odmah pokazao Stepincu spisak stvari koje mu je donio, a kad je Stepinac kretnjom ruke odbio da primi ceduljicu, Burić mu je pročitao što mu je sve donio. Donio mu je pisaću mašinu, koja je bila u Zagrebu na popravku, 12 kolara (svećeničkih ovratnika), gumicu za pisaću mašinu, 1 crvenu olovku i 4 obične olovke, cvijeće. Donesene stvari su poslije razgovora pregledane i na traženje druga Humela zadržane, radi toga što postoji mogućnost da se u kolare umetne bilo kakva ceduljica, bilo da se na unutrašnju stranu kolara što napiše, a osim toga sumljiva je i količina kolara s obzirom na to, što jedan kolar može da se upotrebljava najmanje 2 godine.

Stepinac je na to zamolio Burića da uredi na Kaptolu, da mu se pošalje jedna dobra naramenica, 2-3 arka plavog pak-papira za stol i očale. On je rekao, da je još ranije poručio dr. Cvetanu (asistentu na Bogoslovnom fakultetu) neka ode k dr. Hinu, koji je bio njegov stalni liječnik, i u razgovoru s njim nabavi i pošalje mu naočale. Stepinac je nadodao, da ne zna, da li je dr. Hin još živ, jer je vrlo star, a ako jest neka se obrati na njega i neka on sam ocijeni kakve će mu očale trebati. Hin će vjerojatno imati zabilježeno koji broj očala je Stepinac nosio, poznaje dobro stanje njegovih očiju, pa će moći ocijeniti koliko mu se od posljednjeg pregleda pogoršalo stanje očiju i bez pregleda približno odrediti kakve mu očale trebaju sada. Burić je na to primijetio, da je Hin još živ i da to njemu neće biti teško s obzirom na to, što je on slovio kao jedan od najboljih okulista Europe.«

NASTAVLJA SE

ISPRAVAK
U povijesnoj nizanki u broju 37/2019. zabunom je umjesto crkve sv. Jakova objavljena slika Marijina Navještenja u Opatiji.

 

IZVORGlas Koncila br. 39/2019.
Prethodni članakUZ ZAHTJEV ZA POKOP LJUDI BAČENIH U JAME Žrtve uvijek pobjeđuju
Sljedeći članak»SVE U SEDAMNAEST« Čekaju li nas i nove povlaštene mirovine?