OD PAŠTETE DO KULENA Postoji li za »drugorazredne« narode drugorazredna hrana?

Foto: Shutterstock

– Znate vi kako je nastala pašteta? – zabavlja nas Toma nakon mise na osunčanom platou pred crkvom.

– Ne, kako?

– Tako što je nekoć davno, u jednoj mesnici neka čistačica na kraju radnog dana čistila radni prostor pa je, namevši finu hrpicu mesa po podu, rekla: »Pa šteta bi bilo da se to baci!« Kužite, pa šteta, pašteta… i tako je nastala! Ha, ha, ha! – najglasnije se vicu smije sam Toma.

– Pa što ti je to tako smiješno u tom vicu s »Abrahamovom bradom«? – ne dam se impresionirati prastarim šalama.

– Ha, ha, ha! – grca i dalje Toma od smijeha. – Zamišljam koja li su sve nova jela smislili naši »eurooci« prodajući lošu hranu siromašnijim državama »koje se voze u drugom razredu«, a sve pod istim odličnim i zvučnim nazivima i »brandovima«, ali i cijenama kao u svojim zemljama! Možda već uz glasovitu »Nutellu« postoji i »Zmutella«, namijenjena djeci u »istočnome bloku« i »balkanskome slijepom crijevu«? Ha, ha! Ili neko »Boju-jelle« konzervirano povrće? Pa, ljudi dragi – naglo se uozbilji – zar vi ništa ne pratite? Mađari, Poljaci, narodi s dostojanstvom i narodnom vlasti se i bune! Traže mjere protiv mutikaša koji svojim različitim proizvodima za različita tržišta proizvode i »drugorazredne« ljude! Evo, jedan je češki ministar rekao da mu je dosta toga da njegova zemlja bude »kanta za smeće« velike zapadne Europe! A mi? Šutimo, mirno ćemo pojesti svako sr…

– Eee, sad si ti progledal, čim ti je došlo do želudca? – prekida ga Debeli. – A kad sam ja govoril, još kod Eurovizije i Lige prvaka, da ta Europa ni pravedna, onda ste me etiketirali da sam i ovo i ono! Fućkam ti ja takvu zajednicu država u kojoj prvak iz zemlje članice mora proći 25 predkvalifikacijskih krugova da bi imao pravo zaigrati protiv četvrtoplasiranih iz onih prvorazrednih zemalja, koji valjda imaju po nekoliko prvaka godišnje!? To ni zajedništvo, to je otprilike kak da naši hrvatski biskupi, za svoje sastanke, vele krčkom i hvarskom biskupu nek se dogovore koji bu došel jer su njihove biskupije male i nasred mora pa ni u redu da svaki put dođu oba!! I kaj se sad imaš čuditi da mi, »lazari«, i na svoje stolove dobijemo »žbrčke« od onog kaj je velikima ostalo »po podu«, nakon kaj su napravili fine čokoladice za sebe?! Kaj ne znate da već postoji i »EU s više brzina«? Nisu im dost Schengen i eurozona, sad izmišljaju još posebniju »jezgru«, »višebrzinsku EU«! A mi, valjda još u rikvercu!

– I što sad? – hamletovski se zapita Toma. – Jesti ponuđene »zamaze« ili opet, kao stari socijalistički samoupravljači, ići do Austrije po prave čokoladne namaze?

– Kad smo već kod čokolade, iako sam čuo da nam ni uvozni prašak za rublje nije ni blizu nazivu koji na sebi nosi – i ja sam ponešto čuo od ženice Jelice – baš smo pred neki dan o tome doma pričali. I veselili se što nam dolaze stric i strina iz Švicarske jer će sigurno donijeti i te prave, provjerene zapadne čokolade, u svim agregatnim stanjima. I onda, kad smo već odgodili i kupnju domaćeg »zamaza«, pojavili se stric i teta… praznih ruku! Pa izvukla strina novčanik iz tašnice, a iz njeg po 50 eura za svako dijete, i govori im: »Nismo vam nosili te bombone i čokolade jer svega tu sad već imate, nego evo vam malo novaca pa da imate za McDonald’s, kino ili što volite!« »A vi ćete nama«, nastavio je onda stric gledajući u nas odrasle, »dati malo maslinova ulja i kulena jer takvog čega finoga nigdje u svijetu nema!«

– I? – laktom me Debeli podbode u potrbušinu. – Jeste im odmah rekli da se mi, prosječni Hrvati, toga »odričemo«… u korizmi… Ha, ha, ha!