Rasprave u hrvatskoj javnosti potaknute nedavnom legalizacijom potpomognutoga samoubojstva u Sloveniji nisu pokazale tek uobičajenu nesklonost hrvatskih medija dostojanstvu ljudskoga života od začeća do prirodne smrti i ulozi vjerskih zajednica u njegovoj zaštiti. U tim su se raspravama, naime, očitovali i drugi »trendovi« u zagovaranju eutanazije i raznih njezinih inačica: favoriziranje emocija povrh racionalne argumentacije, pa i povrh znanstvenih činjenica, žongliranje pravnom terminologijom i etičkim kriterijima čak i do mjere koja šteti vlastitoj poziciji… Unatoč takvim medijskim nelogičnostima – ili baš u skladu s njima – kulturni i politički pritisci pomisao na eutanaziju čine sve prihvatljivijom, pa tako i njezinu dostupnost sve izglednijom. Zato smo za katolički doprinos raspravi zamolili dr. Suzanu Vuletić, profesoricu na Katedri moralne teologije, socijalnoga nauka Crkve i liturgike Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu, koja je iznijela poglede na eutanaziju i dostojanstvenu smrt koje otvara iskustvo palijativne skrbi.
Lažna empatija i istinska skrb
Premda su emocije straha, tuge, sažaljenja i sućuti u susretu s patnjom bolesnika potpuno razumljive, one ne mogu biti temelj za donošenje odluka koje zadiru u samu svetost i nepovrjedivost ljudskoga života, ocjenjuje dr. Vuletić. »Emocije su promjenjive i često subjektivne, a ljudski život ima objektivnu vrijednost koja nadilazi trenutačno psihofizičko stanje pojedinca. Vrijednost ljudskoga života nije uvjetovana njegovom ‘kliničkom kvalitetom’ ni posvemašnjom odsutnošću patnje. Ipak, pojedincima to služi kao argument za medicinski potpomognuto usmrćenje na zahtjev u ime slobode izbora tzv. ‘razložnoga suicida’.«
Iako se eutanazija može činiti činom milosrđa, svojevrsnim olakšanjem ili poštedom od neizdržljive boli i patnje, ona nije oslobođenje od patnje, nego prekid svih odnosa, smatra sugovornica. »Prava samilost ne okončava nečiji život, nego ostaje uz njega do kraja – milosrdno, nježno, vjerno i s poštovanjem. Istinska skrb uključuje ublažavanje boli, prisutnost, duhovnu potporu, otvorenost za razgovor o strahu, smrti, oprostu i smislu.«
Medicinski nelogično i etički neprihvatljivo
Takva se skrb može vidjeti u palijativnoj medicini, koja – za razliku od svih oblika eutanazije – ima potporu u znanstvenim činjenicama i medicinskoj struci. »Nije zanemarivo da je upravo Medicinski fakultet u Zagrebu – kredibilitetna institucija koja oblikuje buduće liječnike – jasno zauzeo stajalište protiv eutanazije. To svjedoči o tome koliko je duboko ukorijenjeno temeljno medicinsko načelo primum non nocere – najprije ne naškoditi. Liječnički je poziv poziv na liječenje, ublažavanje boli i očuvanje dostojanstva pacijenta, a ne na skraćivanje života.«
Medicinski i bioetički stručnjaci – kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu – većinom se slažu da eutanazija nije medicinski čin, nego etički neprihvatljiva intervencija koja može otvoriti vrata ozbiljnim zlouporabama i društvenomu pritisku na one koji su slabi, bolesni, stari ili nemoćni, upozorava dr. Vuletić. »Iskustva iz zemalja koje su legalizirale eutanaziju pokazuju da se granice vrlo brzo pomiču – od terminalno bolesnih do psihički oboljelih, pa i onih koji više ne žele živjeti iz ‘egzistencijalnih razloga’.«
Ilegalni postupci i domene nesporazuma
No eutanaziji osim medicinskoga obrazloženja i etičkoga opravdanja nedostaje i pravno utemeljenje. »Ni u jednoj svjetskoj povelji ljudskih prava ne spominje se pravo na smrt, pa tako ni u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Odobrenje eutanazije bilo bi u suprotnosti s osnovnim etičkim načelima medicine, Hipokratovom zakletvom, Ženevskom deklaracijom i svim postulatima humanosti. A eutanazija bi bila ilegalna i po Kaznenom zakonu. Ako se u jednoj zemlji već ozakoni eutanazija, treba je demedikalizirati, tj. izuzeti iz liječničke profesije i prepustiti je, kao i svako drugo ubojstvo, pravosuđu.«
Iz svega se navedenoga može zaključiti da javna potpora eutanaziji često proizlazi iz nekoliko domena nesporazuma, pa i iz predrasuda prema palijativnoj skrbi, tumači sugovornica. »Prije svega, mnogi ljudi nisu dovoljno upoznati s palijativnom skrblju. Mnogi vjeruju da je patnja u terminalnim fazama bolesti nužno neizdrživa, da im bolest narušava dostojanstvo, da su teret obitelji i da nema druge opcije osim prekida života. No istina je da palijativna medicina može u velikom broju slučajeva uspješno ublažiti fizičku bol, ali i pružiti duhovnu i psihološku potporu umirućima i njihovim bližnjima. Pravodobno pružena palijativna skrb ublažava simptome, izbjegava nepotrebnu patnju i poboljšava kvalitetu preostaloga života.«
Međutim, upravo su razne dimenzije patnje – tjelesne, psihološke, socijalne i duhovne – glavni argumenti kojima se eutanazija nameće kao jedino rješenje, i to pod krinkom »prava na dostojanstvenu smrt«. »Iz kršćanskoga gledišta zagovaramo stajalište da bolest, čak i ona najteža i najizazovnija, ne može čovjeka lišiti njegova dostojanstva – jer dostojanstvo nije zasnovano na zdravlju, snazi ili funkcionalnosti, nego na činjenici da je ono urođeno i neotuđivo, jer svaki čovjek nosi Božju sliku i ima neizmjernu vrijednost u sebi. Bolest ili patnja ne mogu oduzeti to dostojanstvo i stoga ne postoji bolest koja bi opravdala prekid života.«
Nasuprot eutanaziji, palijativna je skrb orijentirana na osobu, a ne samo na dijagnozu, objašnjava sugovornica. »Nedavna opsežna nizozemska studija pokazala je da se s boljom dostupnošću palijativne skrbi evidentirao manji broj zahtjeva za eutanazijom. Ne trebaju nam zakoni koji će omogućiti da ljudi umru prije vremena, nego sustav koji će im omogućiti da žive dostojanstveno do kraja. Odgovornost je stručnjaka – ali i cijeloga društva – ne u tome da tražimo brza rješenja kroz smrt, nego da se potrudimo oko sustava koji će umirućemu omogućiti da do kraja osjeti kako je njegov život vrijedan, smislen i poštovan«, ističe sugovornica.
Legalizacija dehumanizacije i zaštita intime
I zagovornici su eutanazije često svjesni da je riječ o »najmanje lošem rješenju« koje prate užasavajuće mogućnosti zloporabe, primjećuje dr. Vuletić. »Prije svega eutanazija u svojoj biti nosi rizik dehumanizacije smrti – ona može pretvoriti posljednji čin života u hladan, birokratiziran i institucionaliziran proces, u kojem se gubi osobni, intimni odnos s umirućim. Smrt se pretvara u ‘proceduru’, a ne najuzvišeniji sveti trenutak ovozemnoga života. U društvu koje sve više valorizira učinkovitost i produktivnost postoji i opasnost da se najslabiji – bolesni, stari, nemoćni – osjećaju kao teret i budu pod pritiskom da ‘olakšaju’ svoj odlazak. To nije samo teorijska bojazan, nego je potvrđena iskustvima iz zemalja u kojima je eutanazija legalna.«
Eutanazija usto narušava i povjerenje između pacijenta i liječnika. »Medicinska profesija pozvana je promovirati život, a ne ubrzavati smrt ili se zauzimati za nju. Nasuprot tomu, iako se suočava s izazovima poput nedostatka resursa, neadekvatne dostupnosti, potrebe za većom educiranošću i senzibilnošću, palijativna skrb poziva nas da njegovateljstvo i brigu za život stavimo u prvi plan. Ona njeguje cjelovitost osobe, ne samo tijela, nego i duha, nudi nadu, utjehu i prisutnost, te poštuje intimu i dostojanstvo umirućega.« U doba koje razara svaku intimu, a dostojanstvo čovjeka svodi na njegovu upotrebljivost, možda baš takav pogled nudi nov temelj za obranu života – sve do njegova dostojanstvenoga kraja.
Poštovanje prema ljudskomu životu nije tek »konzervativno stajalište«
Društvena marginalizacija nezaobilazne uloge vjerskih zajednica u javnim raspravama o eutanaziji odražava krizu objektivnoga humanističkoga moralnoga rasuđivanja i identiteta zajednice, tvrdi prof. dr. Suzana Vuletić.
