POVJESNIČAR I KROATIST IVAN VITEZIĆ Hrvatski svećenik na bečkom sveučilištu

Ivan Vitezić
Ivan Vitezić - povjesničar književničkoga dara

Iz stare loze krčkih Vitezića, iz koje su i biskup krčki Ivan i preporoditelj istarskih Hrvata Dinko, potječe i Ivan Vitezić, povjesničar, kroatist i slavist.

Rođen je 12. listopada 1914. u Vrbniku, gdje je pohađao pučku školu. Maturirao je na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, a bogoslovlje je studirao i završio u Ljubljani godine 1937., kada je bio zaređen za svećenika. Zatim je službovao u Omišlju i u Puntu. Nakon talijanske okupacije Krka 1941. otišao je u Zagreb, gdje se posvetio studiju povijesti Crkve u Hrvata. Godine 1944. otišao je u Prag radi suradnje s poznatim slavistom Josipom Vajsom, a 1949. došao je u Rim, gdje je nastavio povijesne studije na Fakultetu za crkvenu povijest na Sveučilištu »Gregoriani«, doktoriravši 1955. tezom o prvoj posttridentskoj apostolskoj vizitaciji Dalmacije 1579. Ujedno je studirao na Filozofsko-jezičnom fakultetu Rimskoga državnoga sveučilišta. Godine 1957. postao je docent na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Beču, gdje je predavao do jesni 1979. U to vrijeme dušobrižnički je i kulturno djelovao među tamošnjim i gradišćanskim Hrvatima, napisavši više članaka o njihovu jeziku i književnosti. Bio je znanstveni suradnik »Enciclopedia Cattolica Italiana« i »Lexicon für Theologie und Kirche«. Umro je u Albanu kraj Rima 8. ožujka 1985., a pokopan je 21. ožujka u svećeničkoj grobnici rodnoga Vrbnika.

O Andriću: vrijedi li most bez čvrstih uporišta

U svojim povijesnim istraživanjima posebice se bio posvetio novijoj povijesti Hrvatskoga papinskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu, napisavši opsežan rad, koji nažalost nije dovršen. Znanstvene radove objavljivao je u »Radovima Hrvatskoga povijesnog instituta« u Rimu, kojega je 1962. bio suosnivač i prvi predsjednik Upravnoga odbora. U izdanju toga instituta suuredio je »Mandićev zbornik: u čast o. dra. Dominika Mandića prigodom njegove 75. godišnjice života« 1965. te »Radove Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu posvećene o. Stjepanu Sakaču prigodom 80. godišnjice života« 1971. Više je članaka objavio u rimskom hrvatskom časopisu »Novi život«, tako o biskupu Josipu Srebrniću, koji ga je zaredio, o Ivanu Mažuraniću, o preporoditelju don Mihovilu Pavlinoviću, o svećeniku Marku Poloniju, o značenju HAZU-a u hrvatskom narodu, Tridentskom koncilu te više prikaza.

Vitezićevi znanstveni radovi i eseji iz povijesti, jezikoslovlja i književnosti primjer su sinteze akribičnosti i književničkoga dara, koji je iskazao i zapisima na rodnom vrbničkom govoru.

Isto je tako objavljivao u Nikolićevoj »Hrvatskoj reviji«, a neki su mu članci izišli kao posebni otisci. Uz neke historiografske radove (npr. »Beč i Vatikan u borbi za nadbiskupa u Zagrebu«), posebice su zanimljivi članci »Prof. Filip Lukas – njegovo djelo i značenje u životu hrvatskog naroda«, »Mahnić i njegovo djelo« te »Andrić i Krleža – za obrazloženije sudove o njihovom identitetu«. U tom članku, nezaobilaznom svakomu tko se želi baviti proučavanjem jednoga ili obojice pisaca ili se bar obavijestiti o njima, pregnantno i akribično, pošavši od dokumenata, prikazao je Andrićevu »evoluciju« od hrvatstva preko jugoslavenstva do srpstva, zaključivši da se »otuđio svojemu narodu«, a u »književnim sitnicama«, pitanjima stila i faktografije, u čemu je redovito bio hvaljen, Vitezić je našao niz netočnosti i nedosljednosti. »Andriću je«, piše, »bila mila ideja i uloga mosta. Njome se više puta bavi, osobito u pripovijetki ‘Most na Žepi’ i romanu ‘Na Drini ćuprija’. Andrić bi, očito, i sam htio biti graditelj duhovnih mostova i vršiti ulogu mosta. Težnja bez sumnje simpatična. No pitamo se: ima li vrijednosti most bez čvrstih uporišta?«

O razlozima Krležine pobune i bijega od Boga

O devet mjeseci mlađem od Andrića Krleži Vitezić kirurškom razudbom nekoliko njegovih misli iz mlađih dana dokumentira razloge njegove pobune protiv Boga i bijega od Boga, obračun s »metafizičkom narkozom« (Krleža), što će završiti u rezignaciji, s konstatacijom samoga pisca da je govorio »u prazno«. Zaključno: »I Krleži i Andriću miljenica je povijest. S tom razlikom da je Krleža Hrvat i onda kad misli u ovom ili onom obliku na integracije.« Zanimljivo je da Vitezić, unatoč furioznoj kritici obojice, smatra da će se oba pisca još dugo čitati i izazivati rasprave.

Istom akribijom napisan je njegov govor o posljednjem predsjedniku Matice hrvatske prije preokreta dr. Filipu Lukasu. Treba da se također spomene njegova studija napisana za jubilarni zbornik »Hrvatske revije« 1975. »Mahnić i njegovo djelo«, u kojoj je »rasvijetlio… nekoliko točaka iz uvijek polemičke i još nedovoljno istražene teme o hrvatskom katoličkom pokretu…« (P. Tijan).

Vrijedilo bi bolje istražiti Vitezićeva djela

Posmrtno su mu tiskane u »Hrvatskoj reviji« dvije prozne lirske crtice »Moje dvi matere«, napisane 1948., u kojima je na rodnoj »verbenčanskoj« čakavštini zabilježio uspomene na majku i baku, među ostalim i ovu ljudsku istinu: »Sve če ren bit stariji, sve se više spominjan svih besed i svih del moje matere. Čudno! Kad sen bil mlaji, čujival sen kako drugi pripovidaju stvare od svoga detinstva, pek mi je bilo čudno kako to da sen ja tako malo toga zapametil. A sedaj mi re sve na pamet. (…) I sedaj vidin da če prit jedno vrime kada ću se sega toga još boje i još više spominjat. Sve če nan je detinstvo deje, s tin nam je va glavi bliže.«

Vrijedilo bi svakako potanje istražiti njegova objavljena djela i ostavštinu.

IZVORGlas Koncila br. 26/2017.
Prethodni članakIZMEĐU OBIČNOG I POSEBNOG Oči primjećuju, a srce se čudi
Sljedeći članakNAJBOLJI TALIJANSKI FILM »LUDE OD SREĆE« Potraga za srećom