Suvremena sredstva komuniciranja omogućuju ne samo lagodnost pravodobnoga informiranja o svemu što je važno, ona omogućuju i da čovjek zanijemi kao neposredni svjedok patnji i zala koje se događaju posvuda na kugli zemaljskoj. Danas je moguće da netko u Francuskoj, Njemačkoj ili Hrvatskoj na svoj mobilni telefon dobije snimak zrakoplova F-16 koji upravo u tom trenutku ispaljuje rakete na Gazu, štoviše da biva svjedokom nečije smrti i istodobno prima poruku njegove rodbine koja ne zna što je s njim. Ratovi u Ukrajini, na Bliskom istoku i drugdje postali su reality-show, u kojem se miješaju dokolica, znatiželja i tragedija. Svijet mora priznati da je otupio, da više ne zna je li mu žao, je li zgrožen ili mu je jednostavno dosadno. Moć komunikacija dovela je do opće nemoći pred zlom.
Slike ubijanja u Ukrajini smjenjuju se sa slikama ubijanja na Bliskom istoku. Doduše, neke slike ne stižu do globalne publike pa se ubijanje kršćana u Africi i drugdje i ne registrira, pa onda i ne izaziva ni zgražanje, ni otupjelost, ni opću osudu. Zahvaljujući medijima, ljudska je patnja atraktivnija nego ikada prije, a time je lakše i pokrenuti ljude da se angažiraju, da podupru nešto što im se predstavlja kao pravedno i da se, ako se već etika ne može razaznati, barem zauzmu za njezin privid.
Slike krvoprolića na Bliskom istoku, u prvom redu nemilosrdnoga izraelskoga ubijanja u pojasu Gaze, izazivaju sućut u javnosti na Zapadu i sve glasniji poziv na zaštitu nedužnih ljudi. Glas javnosti, još od antičkih vremena proglašavan »Božjim glasom«, traži diplomatsko priznanje palestinske države, kao jamstvo mira ili barem simbolični znak solidarnosti s Palestincima. Mnoge države poslušale su taj glas. Ali što to svijet priznaje, jesu li motivi priznanja u skladu s realnim očekivanjima i hoće li priznanje donijeti mir na Bliskom istoku?
Odgovor na većinu pitanja vezanih za budućnost Bliskoga istoka jednostavan je i glasi: ne. Osim pitanja je li budućnost toga dijela svijeta neizvjesna. Odgovor na njega je potvrdan jer pravičnost u labirintu bliskoistočnih odnosa zasad je nedostižan cilj.
Ukupno šest Nobelovih nagrada dodijeljeno je za pronalaženje mirovnoga rješenja na Bliskom istoku. Kao što je poznato, ono još nije pronađeno, a među dobitnicima su i osobe kojima su ruke bile krvave do lakata. Ne znači to da mirovni napori nisu bili iskreni, ali ljudi, čini se, olako vjeruju da je rješenje na dohvat ruke.
Čiji su prosvjedi?
Prije dvije godine na ovim je stranicama napisano da nitko ne može predvidjeti koliko će dugo trajati izraelsko-palestinski sukob. Uz dodatak da će, »ako on ikada završi, Hamas, Hezbolah i druge državne, paradržavne, političke i oružane strukture« istoga trenutka obnoviti uzajamne napetosti. To vrijedi i danas.
Najnoviji izraelsko-palestinski sukob započeo je 7. listopada 2023. napadom Hamasa, Islamskoga džihada i drugih terorističkih skupina na Izrael. U napadu je ubijeno 1139 ljudi, a 250 uzeto kao taoci. Izrael je nakon toga pokrenuo teške napade na pojas Gaze, ali i na ciljeve povezane s Hamasom na Zapadnoj obali Jordana, u Libanonu i Siriji te čak u Kataru. U međuvremenu Izrael je razmijenio i napade s Iranom, sve s ciljem da oslabi islamističku osovinu koju smatra ugrozom svoje opstojnosti. U napadima na Gazu ubijeni su desetci tisuća Palestinaca, stotine tisuća su ozlijeđene. Izrael je blokirao pristup pojasu Gaze, što otežava dostavu humanitarne pomoći i opskrbu hranom. Američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko mjeseci izazvao je zgražanje dijela svjetske javnosti idejom o protjerivanju svih Palestinaca iz pojasa Gaze. U međuvremenu Izrael to nastoji postići taktikom spaljene zemlje i izaziva ozbiljne optužbe za genocid.
Nakon izbijanja rata islamističke skupine u zapadnom svijetu organizirale su prosvjede potpore Palestincima, njima su se s vremenom pridružili i ljevičarski pokreti. Naposljetku val protuizraelskoga raspoloženja širi se Zapadom, a u samom Izraelu nemilosrdna ratna taktika predsjednika vlade Benjamina Netanyahua izaziva podjele i opasno narušava unutarnju stabilnost.
Na Zapadu, uz građane sklone aktivizmu, sve je veći broj onih koji se, iz prirodnoga poriva zauzeti stranu, odlučuju za onu palestinsku. Sve su glasniji zahtjevi za priznanjem palestinske države. Palestincima i njihovim političkim saveznicima to je temeljni cilj, drugima je to moralni čin i poruka Izraelu da mora zaustaviti krvoproliće.
U toj pojednostavnjenoj predodžbi Izrael je agresor, a Palestinci su nedužne žrtve. Uistinu, izraelska vlada teško se može osloboditi optužbe za brutalnu agresiju i očito je da u izraelskim napadima strada velik broj nedužnih ljudi. Istodobno valja primijetiti da je bliskoistočni sukob, za razliku od primjerice ruskoga napada na Ukrajinu, vrlo kompleksan, da su njegovi uzroci duboko u povijesti i da je među njegovim činiteljima teško pronaći nekoga tko nema krvave ruke. I da međunarodnopravni okviri nisu jasni. Ali što u svemu tome znači priznanje palestinske države?
Što je priznanje?
Kao prvo valja podsjetiti da diplomatsko priznanje nije potvrda postojanja neke države. U skladu s tim postojanje države ne može se ni iznuditi međunarodnim priznanjem. Priznanje je samo način na koji države formalno potvrđuju i uređuju svoje međunarodne odnose.
Značenje diplomatskoga priznanja opisano je u Konvenciji iz Montevidea, kojom je dvadeset američkih država 1933. utvrdilo uvjete uzajamnoga priznanja. Riječ je o dokumentu obvezujućem samo za države potpisnice, ali se načela te konvencije obično rabe kao argumenti i kad je riječ o priznavanju država diljem svijeta.
U skladu s tom konvencijom država je subjekt međunarodnoga prava ako posjeduje stalno pučanstvo, definirano državno područje, vladu i sposobnost stupanja u odnose s drugim državama.
Samo državno ili ustavno pravo međutim ne poznaje jedinstvenu definiciju države.
Dokument iz Montevidea oslanja se na učenje austrijsko-njemačkoga ustavnoga pravnika Georga Jelineka, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća državu definirao kao društvenu strukturu čiji su konstitutivni elementi područje uokvireno granicom, državni narod i državna sila. Iz Jelinekove teze o »trima elementima« proizlazi da ne može biti riječi o državi ako nedostaje jedan od tih triju elemenata.
Konvencija iz Montevidea sadrži i rečenicu koja glasi da je »političko postojanje države neovisno o priznanju od drugih država«. U međuvremenu stvarne prilike u svijetu dovode u pitanje tu tvrdnju jer u pojedinim slučajevima države odriču pravo na samoobranu nepriznatim državama, a samim time dovode u pitanje i njihovo postojanje. U skladu s tim javlja se i alternativna konstitutivna teorija suverenosti prema kojoj država postoji samo ako su je priznale druge države. No što se događa kad države priznaju entitet koji ne posjeduje elemente državnosti, kao što je to slučaj s palestinskom državom? Ona u ovom trenutku nema jedinstvenu vlast.
Hrvatski poučak
Sveta Stolica ističe se kao jedna od država koje se dosljedno drže kriterija ostvarene suverenosti, ona u pravilu priznaje državu koja posjeduje sva tri Jelinekova elementa, a to znači da uz granicu i narod država mora imati i moć vladavine na svojem području. Iznimku je Sveta Stolica učinila u slučaju Hrvatske, priznala ju je 13. siječnja 1992., kad je trećina zemlje bila pod srpskom okupacijom. Međutim diplomatsko priznanje u tom slučaju bilo je samo potvrda međunarodnoga pravnoga statusa Hrvatske. I Sveta Stolica i članice Europske unije, kao i većina ostalih država, Hrvatsku su priznale na temelju mišljenja Badinterove komisije, koja je još 1991. zaključila da Jugoslavija više ne postoji i da su njezine bivše republike njezine pravne sljednice sa svim elementima državnosti.
Zadnji izbori 2006.
No što je s Palestinom? Kao prvo ono što se danas kolokvijalno naziva Palestinom zapravo se odnosi na više entiteta. Pojedini stručnjaci za međunarodno pravo govore o »de facto« državi, što znači da ona »de iure« nije nedvojbena.
Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) proglasila je 1988. neovisnost i u tu svrhu osnovala Palestinsku samoupravu, koja se od 2013. zove Država Palestina. Ona je imala suverenost na dva mjesta, na Zapadnoj obali Jordana i u pojasu Gaze, a 2007. i politički se raspala na dva dijela. Na Zapadnoj obali vlast ima Fatah, odnosno Palestinska samouprava, a u pojasu Gaze vlada Hamas. Zadnji izbori na tim područjima održani su 2006. godine.
Palestinsku samoupravu diplomatski je priznala većina država. Hrvatska nije među njima iako s njom ima diplomatske odnose. Hrvatska, čini se, slijedi primjer nekih vodećih zapadnih sila, u prvom redu Sjedinjenih Država i Njemačke. No pitanje je što se zapravo priznaje.
Međunarodni sud pravde prošle je godine donio pravno mišljenje prema kojem je Izrael protupravno zaposjeo Zapadnu obalu, pojas Gaze i istočni Jeruzalem. To mišljenje nije pravno obvezujuće. No ni stvarno stanje na spornom području ne daje jasnu sliku. Ono što se zove Palestinskom državom zapravo ne postoji kao politički entitet. Zapadna obala pod vlašću Fataha i pojas Gaze pod vlašću Hamasa u ovom trenutku nisu ni na koji način organski povezani. U biti države koje su dosad priznale palestinsku državu priznale su ideju o državi, ali ne i stvarnu državnu strukturu jer ona doista ne postoji. Stoga se nužno nameće pitanje je li moguće naknadno stvoriti državu koja je već priznata.
Ključna pitanja – otvorena
Činilo se da je izraelsko-palestinski sukob riješen sporazumom iz Osla 1993. kad su regulirani odnosi između Izraela i buduće palestinske države. No ostala su otvorena ključna pitanja granica, statusa Jeruzalema i raspodjele prirodnih bogatstava te povratak izbjeglica. Ništa od toga u međuvremenu nije riješeno, samo se još zaoštrilo, niti je palestinska država pravo zaživjela. Štoviše, raspala se. I kao takva sad je priznata.
Njezina uspostava moguća je samo silom, što znači daljnjim krvoprolićem. Ta tvrdnja zasigurno zvuči cinično naočigled sadašnjih žrtava u pojasu Gaze, ali što ozbiljno reći o Bliskom istoku a da ne zvuči cinično?
Postoji li netko tko može natjerati Izrael da prekine udare na Hamas? Da, na Hamas, jer kao što nedavno reče hrvatski stručnjak za sigurnosnu politiku Mirko Bilandžić, Palestinci u Gazi su Hamas. To znači da se Hamas, islamistički, teroristički pokret stopio s ukupnim pučanstvom, da se više ne mogu razdvojiti. Može li se Izrael natjerati da prekine napade? To može učiniti jedino Amerika, ali ne će, barem zasad.
Mnogi interesi
Ako bi Izrael i pristao na priznanje palestinske države u skladu s utvrđenim kriterijima, bi li to značilo mir? Palestinci, odnosno arapsko pučanstvo koje živi na palestinskim područjima i u Izraelu, jedinstveni su u otporu samoj ideji izraelske države. Znači li to da su u stanju osigurati stabilnu državu? Uz svu nepredvidljivost vlade Benjamina Netanyahua, teško je vjerovati da bi slabljenje Izraela bilo doprinos stabilnosti.
Nadalje, većina činitelja na Bliskom istoku kao svoj temeljni politički cilj ističe uništenje Izraela. Što bi to značilo za izvorište judeo-kršćanske kulture, može se samo zamisliti. Da i ne govorimo o sudbini naroda koji pape nazivaju »starijom braćom« kršćana.
No kad bi se i riješio izraelsko-palestinski sukob, ostaju sukobi koji tinjaju na Bliskom istoku i koji se lako mogu pretvoriti u plamen. Zasad ne postoje naznake da bi se Fatah i Hamas mogli dogovoriti o zajedničkom upravljanju državom. Ako tomu svemu pribrojimo utjecaj Irana, eksplozivno stanje u Libanonu i Siriji, interese Egipta i zemalja arapskoga poluotoka, izgledi za mir nisu na vidiku i jedino preostaje molitva. Priznanje palestinske države samo je podilaženje javnosti jer previše je realnih zaprjeka njezinu ostvarenju, kao i izgledima da bi ona bila jamac stabilnosti i mira. Previše je dvojba koje opterećuju stvarnost Bliskoga istoka.
U politici su stvari često drugačije nego što izgledaju. I najčešće nisu tako jednostavne. Tim je veći izazov i odgovornosti koji se stavlja pred one koji neposredno donose političke odluke, ali i pred one koji ih biraju. Sukob na Bliskom istoku ima mnoge uzroke, od kolonijalnih vremena pa do današnjih okolnosti u kojima egzistencija jednih isključuje egzistenciju drugih. Čovjek ima potrebu odabrati stranu, no je li to uvijek moguće? Ako uzmemo u obzir da su političke odluke često izbor između dvaju zala, tko bi htio biti na mjestu onih koji ih donose? Stanje na Bliskom istoku teški je grijeh čovječanstva. I ne može ga oprati nikakav aktivizam.
