Događaj koji bi u humanu društvu bio razlogom za stručni ponos i opće slavlje nedavno je u Hrvatskoj postao razlogom za moralnu paniku i medijsku harangu. Naime, radosna vijest da se u »Petrovoj« – zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode – 60 od 116 medicinskih sestara priziva na savjest u vezi s pobačajem pala je u sjenu lažne vijesti pobačajnih aktivista da je zbog toga »kolektivnoga priziva« (!) nanesena šteta »ženama, pravu na pobačaj i ženskomu zdravlju« onemogućavanjem pobačaja, što je bolnica promptno demantirala.
Umjesto da se pozdravi činjenica što se 60 osoba izuzelo iz ubijanja nerođene djece ili da se barem prizna sloboda zdravstvenih djelatnika da ostvare svoje temeljno ljudsko i ustavno pravo – što pravo na pobačaj nije – u medijima je pokrenuta hajka na njih, koju su pozivima na njihovo javno »registriranje« podgrijali i pojedini hrvatski političari. Istom je fascinantno i nimalo iznenađujuće da u toj pseudoinformativnoj, kvazimoralnoj i nazovistručnoj muteži nitko baš ništa nije zapitao one koje su razapeli – medicinske sestre. Rado smo se stoga za razgovor obratili umirovljenoj medicinskoj sestri Slavici Janković, predsjednici Hrvatskoga katoličkoga društva medicinskih sestara i tehničara, u čijem radu sudjeluje i desetak sestara iz Petrove.
Trudnoća nije bolest, pobačaj nije zdravstvena skrb
Podsjetivši da se medicinske sestre kao i drugi zdravstveni djelatnici svakodnevno prizivaju na savjest kada god svojim savjesnim postupanjem sprječavaju ugrozu života i zdravlja pacijenta, sugovornica ističe da je temeljno pravo na priziv savjesti u sestrinstvu zauzimanjem Hrvatske komore medicinskih sestara regulirano i zakonski od 2011. godine.
»Svi zdravstveni stručnjaci obrazuju se da bi štitili život i zdravlje. Trudnoća nije bolest niti je dijete nametnik pa se ni njegovo ubojstvo ne može nazvati zdravstvenom uslugom – koliko god taj medicinski zahvat danas bio legalan ili društveno prihvaćen. Stoga se ni tvar kojom se vrši medikamentozni pobačaj ne može nazvati lijekom. I prije nego što se razmotre vjerska uvjerenja, to su dovoljni razlozi da se medicinske sestre ne mogu prisiljavati na sudjelovanje u pobačaju – bilo da asistiraju ginekologu koji vrši kirurški pobačaj bilo da savjetuju pacijenticu koja započinje medikamentozni pobačaj. Da zdravstveni djelatnik ne mora biti vjernik da bi to razumio, potvrđuje i činjenica da je među 60 sestara koje se prizivaju na savjest tek desetak naših članica«, ističe.
Primaljstvo je nespojivo s pobačajem
Tko to podupire neravnopravnost u zdravstvu?
Zbog toga i glavnina pritiska na djelatnike s prizivom savjesti ne dolazi iz zdravstvenoga sustava, u kojem postoji konsenzus oko nepoželjnosti pobačaja, nego izvana, objašnjava sestra Janković, koja je i sama radila u klinici u Petrovoj. »Naš priziv poštuju naše bolnice, poštuje ga naša komora, poštuje ga naš zdravstveni sustav, poštuje ga naše zakonodavstvo. A napadaju ga parastručnjaci i politički agitatori koji bi osobama s prizivom savjesti onemogućavali obrazovanje, smanjivali plaće ili im kao posao nametali hirove vlastitoga životnoga stila. Medicinske sestre i tehničari dobro znaju što je oduvijek bio i što će uvijek biti njihov plemeniti posao. Koliko se god tolerira da su tim poslom preopterećeni ili za njega potplaćeni, ne može se tolerirati da ih netko prisiljava vršiti nešto što se protivi njihovoj savjesti i etičkim temeljima struke. Toga bi morala biti svjesna i pučka pravobraniteljica, koja još nije stala u našu obranu. Takozvano pravo žene na pobačaj nitko ne smije dovesti u pitanje, a naše temeljno ljudsko pravo može napadati svatko i bez ikakvih posljedica«, upozorava.
Registri prizivača protivni struci i neutemeljeni u pravu
Premda takvi pritisci, navodi sugovornica, nisu pokolebali medicinske sestre u njihovu prizivu, ipak su osobito zabrinjavajući u doba manjka medicinskih sestara i tehničara, primjećuje sugovornica. »Za njih izvan bolničkoga sustava ima napretek manje stresnih i bolje plaćenih poslova. Upravo ih je zato još opasnije opterećivati strahom i izlagati javnomu linču. To najviše ugrožava opstojnost samoga sustava. Iz istoga su razloga neopravdani i zahtjevi za objavljivanjem registara onih koji imaju priziv savjesti. Podatci o tome tko u kojoj zdravstvenoj ustanovi ima priziv savjesti već su dobro poznati odgovornima u tim ustanovama. No protivno je struci i neutemeljeno u pravu da itko drugi njima manipulira – da se i ne govori koliko bi takvo prozivanje i prokazivanje štetilo uvjetima rada i posljedično kvaliteti zdravstvene skrbi. Zdravstveni djelatnici odgovaraju svojim pacijentima, svojim institucijama, svojim stručnim udruženjima i svim drugim dionicima liječenja za kvalitetu svojega rada, a ne za svoja uvjerenja i temeljna ljudska prava. Za kvalitetan rad treba im koncentracija i prisebnost, a ne grč u želudcu od ideoloških pritisaka i političkih prijetnja. Stoga se s pravom može reći da se zaštitom priziva savjesti štite i pacijenti«, zaključuje predsjednica Hrvatskoga katoličkoga društva medicinskih sestara i tehničara Slavica Janković.
Medicinske sestre poduprli katolički liječnici i velike obitelji
