U razdoblju između donošenja rezolucije Europskoga parlamenta o takozvanom pravu na pobačaj i izbora za novi saziv Europskoga parlamenta održano je u poljskom biskupijskom sjedištu Łomżi redovito zasjedanje Skupštine Komisije biskupskih konferencija Europske unije (ComECE), tijela koje službeno predstavlja katoličke biskupe i katoličko viđenje pred institucijama EU-a. Službu predsjednika ComECE-a trenutačno izvršava talijanski biskup Mariano Crociata, koji se spremno odazvao pozivu Glasa Koncila na razgovor.
Moramo poći od pretpostavke bez koje se ne razumije naše stajalište. Pretpostavka je ova: živimo u povijesnom razdoblju u kojem je – kao što je više puta rekao Papa – kršćanskost (»christianitas«, kršćanska civilizacija) prošlost te se, kako danas stvari stoje, ne može povratiti, koliko je god riječ o veličanstvenom razdoblju u povijesti Crkve. Sada živimo u pluralnom društvu. U pluralnom se društvu može odlučiti začahuriti se, zatvoriti i boriti se protiv svijeta, protiv ovoga društva jer ono ne poštuje dokraja kršćanske vrjednote. Neki se možda za to i odlučuju. No u tradiciji Crkve, primjerice u kršćana u prvim stoljećima, usmjerenje je uvijek bilo nipošto se ne svesti na sektu koja se od sviju odvaja te prekida sa svijetom osuđujući ga i iščekujući neposredni dolazak Božjega kraljevstva. Crkva je uvijek bila Crkva u dijalogu koja u zadanim konkretnim uvjetima traži mogućnosti za svjedočenje evanđelja. Danas se nalazimo u stanju u kojem je pluralnost idejnih i religijskih stremljenja općeprihvaćena činjenica, nepovratna datost. Što nam je činiti? Koncil je, u više dokumenata, rekao: ovaj svijet nije savršen, nije onakav kakvim ga mi želimo, ali nije ni carstvo demona, nego opće ljudsko stanje u kojem se međusobno bore dobro i zlo. Stoga naš pogled želi biti dobronamjeran, pozitivan, konstruktivan: želimo biti u dijalogu kako bismo unosili u svijet naš navještaj, naše svjedočanstvo, naše zauzimanje kako bismo promicali najveće moguće dobro za čovjeka i za svijet. To je naša opća perspektiva.
Naše zauzimanje za Europsku uniju uvrštava se u tu perspektivu. Rođena zahvaljujući velikomu doprinosu katolika, ona je plod ideje da se iza sebe ostavi svijet u vječnom sukobu, kakvim je bila Europa u prvoj polovici prošloga stoljeća, kako bi se nastojalo živjeti u miru. Taj je projekt u sebi dobar jer nastoji izbjegavati sukobe – i do sada je u tome uspijevao. Zato se osjećamo aktivnim protagonistima, promicateljima te Europe, jer je riječ o projektu koji je dobar za europske narode, za naše čovječanstvo. Osim toga, to je razdoblje mira također bilo prostor u kojem je Crkva mogla izvršavati svoje poslanje.
Zato se Crkva ne može složiti s nekim tko želi neuspjeh projektu koji je na dobro svih naroda. U svijetu kakav je današnji pojedine zemlje, čak i najveće kao što su Njemačka, Francuska ili Italija, ne znače ništa, nemaju nikakvu moć. Problem, jasno, nije što nemaju moć, nego što su prepuštene na milost i nemilost većim silama. Posljedice eventualnoga neuspjeha mogle bi biti teške za sve naše narode, koji su, izolirani svaki za sebe, maleni i slabi. Stoga mi kršćani ne možemo zastupati euroskepticizam jer su spomenute vrjednote prema socijalnom nauku Crkve opće dobro za naše zemlje.
Vrlo smo pozorni na takve teme. I sada smo izdali dvije izjave, jednu prije i drugu nakon donošenju rezolucije Europskoga parlamenta o pobačaju; rezolucije koja nema neposrednih učinaka, ali upućuje na usmjerenje te izražava volju da se postigne jasno određeni cilj. O tome izražavamo svoje neslaganje. To je vrlo važno u demokratskom ozračju koje na sreću još uvijek imamo: možemo izraziti svoje protivljenje, poticati na promišljanje, dati na znanje da je hod u tom smjeru protiv humanosti, protiv ljudskoga života. Kako naše stajalište biva prihvaćeno, to jasno ne ovisi o nama.
Rekao bih da naša zadaća upravo jest propovijedati evanđelje u institucionalnom prostoru i na institucionalni, društveno-politički način. Uostalom, socijalni nauk Crkve izričaj je evangelizatorskoga poslanja, jedan od načina naviještanja evanđelja tako da ga se primjenjuje na društvene uvjete u kojima žive narodi i države.
Pod tim vidom ima razloga za nadu i razloga za zabrinutost. Moramo se truditi biti objektivni, prepoznati dobro, kojega ima, kao i ono što nije dobro. Dosljedni tomu opredjeljenju ono što možemo napraviti jest, primjerice u slučaju rata, poticati, upućivati, pozivati – kao što čini Papa – da se pronađu rješenja, stvarati uvjete da se pokrenu primirja, dijalozi. Nemamo moć učiniti nešto drugo pa potičemo govoreći da bi bez toga nastojanja posljedice rata mogle biti nepredvidive, ne samo za one koji ga vode i za one koji ga moraju podnositi, nego i za nas zato što se narušavaju ravnoteže, a mogle bi se promijeniti, proširiti i ratne inicijative. Promišljanje na koje smo pozvani u tom pogledu tiče se upravo Europe jer Europa ovako podijeljena i konfliktna kakva jest, u smislu unutarnjega sukobljavanja različitih usmjerenja, nije u stanju nikoga natjerati da je posluša. Važnost imaju Sjedinjene Države, Kina, možda koja druga zemlja, no Europa… Da, i ona nešto kaže, ali ne uspijeva se nametnuti, nije u stanju preuzeti neku inicijativu koja bi imala utjecaj, na neki način nametnuti mirotvorni pristup. Stoga nas pitanje rata vraća na europsko pitanje, na pitanje jedinstva Europe i snage koju treba steći kako bi napredovala ona sama te kako bi u svjetskim okvirima mogla izvršavati pozitivan utjecaj u skladu s humanističkim i demokratskim duhom koji joj je svojstven.
Rast i jačanje jedinstva Europe: ona više nije samo skupina zemalja, nego upravo Europska unija koja se sve više poklapa s čitavom Europom te na taj način raste njezina sposobnost iskazivanja prikladne političke snage u globalnom kontekstu.
No to je prednost i za pojedine narode, koji se mogu okoristiti ekonomskim i društvenim prednostima koje su jako dobro poznate zemljama koje su već dio Unije te imaju mogućnost snažnijega razvoja. Koristi, dakle, ima čitava Unija te pojedine zemlje koje joj se malo-pomalo pridružuju. Može se to prepoznati, primjerice, po snazi i otpornosti koju iskazuju, makar samo i na psihološkom planu, a onda i društvenom, gospodarskom i vojnom, zemlje europskoga istoka koje graniče sa zaraćenim zemljama. Nije to isto kao da su same, izolirane, prepuštene prijetnji da se sukob proširi, a bez ikakvih sredstava da na prijetnju odgovore. Činjenica da su te zemlje dio Europske unije čini nečiju želju da ih napadne mnogo težim i složenijim pothvatom.
Prema mojem viđenju stvari, koje je također plod slušanja biskupa i onih koji to nisu, blokova više nema, apsolutno ne. Nema još potpunoga jedinstva, dovršene zajednice, no o blokovima se ne može govoriti. Netko je rekao važnu stvar: ulazak tih zemalja značio je »europeizaciju« Europske unije. Tj. Europska je unija uistinu postala europskom jer više ne obuhvaća samo dio Europe, upravo samo jedan »blok«, nego zemlje iz svih dijelova Europe. To je bio značajan, uistinu važan korak. Upravo smo to željeli istaknuti slaveći u Poljskoj našu ovogodišnju redovitu proljetnu skupštinu.
Glede toga nema nikakve sumnje. Te su zemlje donijele bogatstvo svojega iskustva, svoje povijesti, svoje kulture, svojega gospodarskoga potencijala. Integracija je stvorena i rasla je. No posve je prirodno da se nakon početnoga oduševljenja pojave teškoće. Naime, znate li kojoj su napasti izloženi svi, pa i zapadne zemlje, kao i političari, posebno neki? Napast je da se Europa vidi samo kao nešto iz čega se crpi, a ne i kao nešto čemu se daje. Potrebno je pak davati i primati, ne samo primati. Gospodarske pak krize, društveni problemi, teškoće u odnosu s javnim mnijenjem koje bi odmah željelo pronaći rješenja – sve to stvari čini još kompliciranijima. No nema sumnje da su pozitivni vidovi toga proširenja neusporedivo veći, bez usporedbe, od teškoća kojih još može biti.
EU je u hodu, u procesu integracije koji još nije završen. Stoga je to proširenje dovelo do još većega izazova, do zahtjeva za većim nastojanjem, ali i do silnoga ukupnoga obogaćenja kako za zemlje teko i za Uniju.
Da, sve što sam rekao vrijedi i za Hrvatsku. No vaše pitanje zadire u neke uistinu teške teme ne samo za Hrvatsku, nego, rekao bih, za Zapad, štoviše za cijeli svijet. Prije svega demografsko je pitanje u svim europskim zemljama samo znak za uzbunu koji upozorava na proces dekadencije na našem Zapadu, u našim zemljama. On je dio procesa sekularizacije: manje je velikodušnosti koja je uvijek potrebna za rađanje djece, manje je nade u budućnost… U tom je smislu takvo stanje poziv nama vjernicima, našim Crkvama, na ispit savjesti. No ničemu ne služi nad tim plakati, nego treba analizirati ovo što se događa kako bi se taj fenomen bolje shvatio i kako bi se na nj reagiralo.
Migracije su pak globalni fenomen koji je teško ukloniti. Njegovi su uzroci vrlo složeni te će i dalje trajati u različitim oblicima. Migracije na poseban način otkrivaju problem Unije jer se ne uspijeva pronaći ujednačen sporazum kako bi se na taj fenomen odgovorilo na uređen način. I sam Papa to kaže: moramo prihvaćati, ali ne bez kriterija. Stvar je naišla na veliko protivljenje. A meni se glede toga čini da smo u proturječju sa samima sobom. S jedne strane konstatiramo da bez imigranata naše gospodarstvo ne bi napredovalo. Kad kažem gospodarstvo, razumijem tu riječ u vrlo širokom značenju misleći i na nova rađanja, škole, mirovinske fondove… Konstatiramo dakle nužnost imigracija i to nam nije mrsko. A onda za sve probleme koje imamo odgovornima proglašavamo strance pretvarajući ih u žrtvene jarce za stvari koje nam ne polaze za rukom. Nadam se da ćemo svi postati svjesniji svojih proturječja, da ćemo se s problemima suočiti na iskreniji i ujednačeniji način imajući u vidu sve aspekte i sve potrebe; i da ćemo potom zajednički umjeti iznaći najbolja rješenja.
Uostalom, mnogi se Talijani također iseljavaju tražeći bolje uvjete, a istodobno dolaze mnogi imigranti. To je složen problem, a suočavanje s njim zahtijeva ozbiljno i trajno nastojanje.
A osjećam da još nešto trebam reći: najteža pogrješka koju često činimo jest misliti da netko odozgor – političari, nositelji odgovornosti za države – može učiniti sve, a mi ne možemo i ne moramo ništa napraviti, nego samo čekati. Postoji odgovornost za koju je nadležan građanin pojedinac. Možda bi to trebalo bolje shvatiti i njegovati. No to nadilazi institucionalne okvire te ulazi u moralnu sferu. Riječ je o građanskom osjećaju, osjećaju za građansku i društvenu odgovornost, ukratko o našem djelovanju. Čini mi se da se taj osjećaj ne njeguje baš mnogo, štoviše da se pomalo izgubio.
Riječ je o strogo proceduralnom i političkom pitanju. Stoga iznosim općenito mišljenje bez ambicije za nekom konkretnom kompetencijom. Tema se nadasve tiče pitanja jednoglasnosti. Iskustvo nam kaže da primjena instrumenta jednoglasnosti na sve odluke koje se tiču Europske unije, pa i na one manje važne, nosi sa sobom opasnost da se jako uspori proces odlučivanja o pitanjima koja se tiču sviju. Postoji stoga opasnost da ‘ne’ jedne države – ja tako razmišljam – blokira postizanje određenih ciljeva svih drugih država.
Jasno je da postoje pitanja za koja je nužna jednoglasnost, jer EU nije konfederacija, a još je manje država. Pojedine dakle zemlje zadržavaju svoj identitet, svoj suverenitet i svoju samostalnost osim na područjima za koja su odlučile, za koja su se dogovorile da će njima zajednički upravljati. U tome i jest originalnost EU-a u odnosu na sve druge međunarodne oblike političko-državnoga ustroja da kombinira područja na kojima je suverenitet zajednički i područja na kojima suverenitet zadržavaju nacionalne države. Spomenuto pitanje pobačaja i druga slična pitanja spadaju upravo među nacionalne kompetencije i Europska unija nema osnove da bi u njih zadirala.
Imajući dakle u vidu da zahtjev za jednoglasnošću o svim pitanjima može nanositi štetu, države mogu i trebaju razmatrati, u demokratskom sučeljavanju, reviziju ugovora, tražeći zajedno rješenja koja su najbolja za sve. Ugovori su živi organizam te se mogu i moraju neprestano ažurirati, barem u nekim točkama. Načelno govoreći, treba stoga bdjeti nad načelom jednoglasnosti kad je riječ o važnim i dalekosežnim pitanjima, no vjerojatno bi brže i agilnije funkcioniranje kad je riječ o redovitim pitanjima bilo svima na korist. Osim toga, valja se čuvati širenja neutemeljenih strahova.
Razlike postoje i osjećaju se. ComECE se ne bavi ekleziološkim i pastoralnim temama, nego uglavnom društvenim pitanjima, no i glede njih postoje razlike.
Nastojimo među sobom postići suglasje o točkama o kojima zauzimamo stajalište. Vodi se, dakle, dijalog u kojem svi slušaju argumente drugih, a to omogućuje nadilaženje određenih krutosti i pronalaženje točaka za koje postoji suglasje. Naši su dokumenti izraz toga postignutoga suglasja. Jasno je da se kroz projekciju na europski obzor stvari vide drugačije nego što se vide i žive u pojedinim zemljama i pojedinim episkopatima. Razlike se ne mogu izbrisati, ali vjerujem da se može doći do mnogih točaka oko kojih postoji slaganje te do suglasja koje ne briše razlike, nego pronalazi jedinstvo unutar šire i veće vizije. Po meni je našim Crkvama u Europi potreban taj hod. Nije dobro da se neka od njih ukopa u vlastitom stajalištu i da se zatvori. Nitko to i ne čini. Mi smo Crkva, Katolička Crkva. Stoga ne brišući identitet, povijest, okolnosti, procjene osoba i situacija, tražimo jedinstvo na višoj razini, u ravnoteži između pozornosti za partikularno i pozornosti za univerzalno. To je u naravi Katoličke Crkve. Stoga postoje razlike, ali se traži jedinstvo u svemu u čemu se može postići. Tako čineći, dajemo također dobar primjer društvenomu i političkomu hodu u prostoru Europske unije.
U posljednja su se dva desetljeća europski izbori, svaki napose u okolnostima u kojima su se održavali, pokazivali sve važnijima, sve presudnijima. Ovi su izbori važni zbog faze dinamika koju Europska unija proživljava unutar vlastitih okvira. Mislim na proces integracije koji ima potrebu za novom organizacijskom sposobnošću. S druge su tu strane međunarodne okolnosti s dvama ratovima koji su u tijeku, čije su posljedice, pa i oblici koje će poprimati, posve nepredvidivi. Nadamo se da će naposljetku doći do primirja, nekoga oblika pregovora, dijaloga koji bi najprije zaustavio ratovanje, a potom urodio najpravednijim mogućim mirom. Unija tu nije ravnodušna promatračica, nego je zainteresirana strana. Jer odluka o primanju novih zemalja, odluka o zajedničkoj obrani i boljoj organizaciji pitanja su koja zahtijevaju zajedničku političku volju i postavljaju silne izazove kako za Uniju u cjelini tako i za pojedine zemlje. Ratovi se, nadalje, isprepliću s gospodarskim pitanjima, s pitanjem energije, a tu su i teme poput umjetne inteligencije i njezine uloge u budućnosti, okoliša itd.
Eto, u takvim okolnostima izbori su uistinu od velike važnosti. I nije svejedno hoće li suzdržavanje od glasovanja biti veliko ili razmjerno nisko, niti je svejedno koje će većine nakon izbora biti ili ne će biti. Željeli bismo da se shvati da je riječ o nama, o našoj sudbini, da nije svejedno hoćemo li glasovati ili ne ćemo, jer su posljedice toga izbora bitno različite. Ne glasovati znači reći drugima da odlučuju o nama. To je kao da ograničavamo vlastitu slobodu. Stoga pozivamo sve da se izjasne i da dadu vlastiti demokratski, slobodni doprinos najboljemu rješenju, najboljim opredjeljenjima.
Nada je da ratovi prestanu i prepuste mjesto primirju i pravednomu smirivanju stanja, da zemlje pronađu suglasje glede velikih odluka o gospodarskom i političkom usmjerenju… Bojazan je da će biti otpora i nedostatka odgovornosti, svijesti i građanskoga osjećaja u mnogih građana koji puštaju da stvari idu svojim tokom. Moramo postići da se cijeni nastojanje, zauzimanje, osjećaj odgovornosti… Vi koji ste u svijetu komunikacije imate u tom smislu puno posla kako bi ta svijest porasla: sloboda, demokracija, poštovanje sviju i svačija želja da dade vlastiti doprinos.
