U povodu Svih svetih i Spomena svih vjernih mrtvih, potaknut među ostalim i njegovim nedavnim pohodima mjestima koja simboliziraju patnju i smrt, Glas Koncila je zamolio za razgovor nadbiskupa Giorgia Linguu, apostolskoga nuncija u Republici Hrvatskoj. Mons. Lingua je spremno pristao na svoj prvi intervju za Glas Koncila od svoga stupanja na službu u Hrvatskoj.
MONS. LINGUA: Kao što sam rekao u uvodnim riječima u župi Jasenovac, a to vrijedi i za Staru Gradišku, nisam otišao tamo kako bih sudio, nego kako bih »kontemplativno promatrao«, kako bih kleknuo na zemlju koja je primila suze tolikih nedužnih, upila krv tolikih žrtava, čula vapaj mnogih očajnika; ukratko, kako bih kontemplativno gledao u lice Krista patnika koji i danas, nažalost, u mnogim krajevima svijeta trpi iste muke.
Kad kontemplativno gledamo u Raspetoga, ne pitamo se tko je kriv za tragediju; jesu li ga ubili Rimljani ili Judejci, je li krivica na Otcu nebeskom koji nije intervenirao ili učenicima koji su ga u strahu napustili. Nalazimo se, kao Marija, pred njegovom boli, nijemi pred njegovim krikom, pred nepravdom koju je nevin podnio te nastojimo shvatiti što nam je Bog želio reći dopustivši toliku okrutnost, koji je smisao tolike patnje.
Eto, podijeliti bol s tim žrtvama i moliti Božje oproštenje za počinjena zlodjela – to je razlog koji me potaknuo da onamo odem. Zahvaljujem mons. Škvorčeviću koji mi je pomogao da na profinjen način uđem u to otajstvo boli te vladiki Jovanu Ćulibrku koji nas je svojom prisutnošću i poniznošću podsjetio da se može i mora okrenuti druga stranica. Ne zaboraviti, ali se pomiriti.
MONS. LINGUA: Različiti izrazi izražavaju razliku između osobnoga čina (»sacrificio«) i objekta nasilja (»vittima«). Pod posljednjim izrazom podrazumijevamo ubijenu osobu, a prvi označava čin kojim ta osoba samu sebe prikazuje kao žrtvu. Kažete da su neke žrtve u smislu »vittima« učinile da njihova patnja bude prinos, »sacrificio«. To mi se čini ispravnim i važnim da se ima na umu, posebno kad govorimo o »mučenicima«.
Naime, da bismo mogli govoriti o mučeništvu, uistinu je potrebno da žrtva bude spremna, u slobodi, prinijeti sebe kao dar. Ako je netko ubijen zato što nije uspio pobjeći, ili još gore zato što nije prvi uspio zapucati, ne možemo ga smatrati »mučenikom«.
Nisu svi koji umiru u ratu ili u sabirnom logoru ili u zatvoru nekog režima samim tim »mučenici« u kršćanskom smislu, nego su mučenici samo oni koji prikazuju svoj život, tj. oni koji su, umjesto da na nasilje koje podnose odgovore nasiljem, spremni oprostiti te radije dopuštaju da budu ubijeni nego da rane.
U tom je smislu sv. Ignacije Antiohijski, pozivajući svoje učenike da ne sprječavaju njegovo mučeništvo, govorio: »Pustite me nasljedovati patnju mojega Boga… Svaka je moja zemaljska želja raspeta te nema više nikakvih čežnja za materijalnim stvarima, nego žubori u meni samo živa voda govoreći mi: ‘Dođi k Otcu.’«
To je kršćansko mučeništvo, i samo na taj način prolivena krv postaje sjemenom novih kršćana. Naravno, i to trebamo promatrati unutar ekonomije univerzalnoga spasenja, a ne u materijalnom ili vremenskom smislu. Što želim reći? Želim reći da mučenik u Hrvatskoj može roditi za vjeru nove vjernike u Australiji, i obrnuto.
Odgovarajući na Vaše pitanje, moram reći da ondje gdje idem susrećem mnogo vjere – mislim na svetište u Remetama, u Ludbregu, na Slavonski Brod i druga mjesta gdje sam bio u posljednje vrijeme – ali iskreno ne mogu reći da sam pronašao izravnu vezu između vjere i mučeništva. Mislim da to jedino Gospodin može znati.
MONS. LINGUA: Svakako, rane onih koji izgube voljenu osobu, primjerice majke koja izgubi vlastito dijete, jednako su tako duboke kao i rane onih koji su tjelesno umrli. Snažno me dirnulo ono što je rekao papa Franjo govoreći o Mariji pod križem: »Podno križa nitko od nas ne može reći koja je muka okrutnija: je li to patnja nedužnoga čovjeka koji umire na stratištu križa ili pak agonija majke koja prati posljednje trenutke svojega sina.«
Ljudska nas impulzivnost, kako kažete, navodi na pomisao da se zadobivene rane mogu iscijeliti ako se na njih odgovori sličnom osudom. Riječ je o staroj logici koja je izražena onom poznatom izrekom: »Oko za oko, zub za zub«, koju je Isus prevladao. Nasilje se uistinu ne ispravlja drugim nasiljem. U Jasenovcu sam citirao upravo odlomak iz enciklike »Fratelli tutti«, u kojem Papa kaže: »Oni koji opraštaju uistinu ne zaboravljaju, nego ne prihvaćaju da njima ovlada ista razorna sila koja je njima nanijela zlo. Prekidaju začarani krug, zaustavljaju napredovanje razornih sila. Odlučuju da ne će nastaviti unositi u društvo osvetničku energiju koja se naposljetku prije ili poslije ponovno sruči na njih same. (…) Osveta ništa ne rješava« (FT 251).
Nasilan odgovor na agresiju samo nastavlja lanac mržnje. Nasilje se zaustavlja samo opraštanjem. Eto logike evanđeoskih blaženstava koju svijet ne razumije; može je prihvatiti samo onaj tko je prosvijetljen vjerom, tko gleda u Kristov križ.
MONS. LINGUA: Još ću jednom citirati nedavnu encikliku »Fratelli tutti« jer je riječ o odlomku koji nam može pomoći shvatiti smisao politike, kao i političku težinu čina opraštanja. Papa Franjo, dakle, piše: »Ako netko pomogne starcu prijeći rijeku – što je profinjena ljubav (»karitas«) – političar mu gradi most, a to je također ljubav. Ako netko pomogne drugomu dajući mu što jesti, političar za njega stvara radno mjesto te ostvaruje uzvišeni oblik ljubavi koji oplemenjuje njegovo političko djelovanje« (FT 186).
To vrijedi i za opraštanje. Osobno je opraštanje temeljno, nitko ne može oprostiti ili tražiti oproštenje umjesto mene, za zlo koje sam podnio ili nanio. No ako ne dođe do »političkoga« oproštenja, to jest do oproštenja na razini institucija, nacija, postoji opasnost da se obezvrijedi i dobra volja onoga tko je osobno spreman oprostiti.
Kad je riječ o odnosu među osobama, oproštenje je vid zapovijedi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«, tj. opraštamo kao što želimo da nam bude oprošteno. S političkoga, institucionalnoga gledišta to treba tumačiti kao: »Ljubi narod drugoga čovjeka kao što ljubiš svoj«, »Ljubi tuđu zemlju kao što ljubiš svoju«, »Ljubi domovinu drugoga kao što ljubiš svoju.« Razumijemo li koliko je evanđelje revolucionarno?
MONS. LINGUA: Svakako, no ako je dijalog iskren i ako je pošten put traženja, koji uključuje i priznanje vlastitih krivnja, onda se »naša« i »njihova« istina moraju susresti. Istina je jedna, a percepcija istine ovdje, na ovom svijetu, različita je jer smo uvjetovani mnogim čimbenicima, različitim tumačenjima iste činjenice, različitim stajalištima.
Kaže se da ne će biti pravednosti dok se ne prizna povijesna istina. To je točno, u teoriji, no povijesna istina nije matematika. Kad se nađemo pred planinom, možemo je gledati s različitih strana: s jedne strane može biti zelena i bogata šumom, s druge je sušna i sjenovita; dok je čovjek obilazi, gotovo da bi rekao da to nije ista planina. A ipak jest, ta je planina jedna jedina, samo što joj se mijenja obličje ovisno o točki promatranja. Ne mijenja se stvarnost, nego se mijenja percepcija stvarnosti.
Da bismo vidjeli planinu u cjelini, nužno se moramo uzdići, upotrijebiti dron, gledati je s nebeske strane. Tako je i s povijesnim događajem: samo ako ga gledamo s visine, Božjim očima, možemo u potpunosti sagledati njegovu stvarnost. Uvjeren sam da je, kako bismo razumjeli smisao tragedija koje se događaju i koje su se dogodile, od umijeća »kopanja« važnije znati »letjeti«.
U onaj dan kad budemo vidjeli Boga licem u lice, kad budemo uzdignuti u Bogu, sve će biti jasno i ne će biti sjena, ne će više biti »naše« istine i »njihove« istine, nego će biti samo Istina. Ah, kad bismo barem naučili čitati stvarnost očima brata, prije bismo prispjeli do Istine! Afrička poslovica kaže da je brat poput oka sa stražnje strane glave. Želi se reći da brat vidi ondje gdje mi ne vidimo.
MONS. LINGUA: Bol nedužnih uvijek je sablazan. Srećom, možemo reći da je Isus, nedužan, a nepravedno osuđen, dao smisao boli svih nedužnika, pa i djece koja nikad nisu ugledala svjetlo dana. Sveti Pavao čak kaže da je Krist postao grijehom (2 Kor 5, 21), da je postao prokletstvom: »Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: ‘Proklet je tko god visi na drvetu’« (Gal 3, 13). Tako je dao nadu ne samo nedužnima, nego čak i grješnicima, prokletima, svima koje možemo smatrati »nesretnima«. Isus nas je spasio, da tako kažemo, iznutra, ušavši u naše rane. Nakon Isusove muke i smrti ne možemo više misliti da postoji grijeh koji ne može biti oprošten, rana koja ne bože biti ozdravljena: »Njegove nas rane iscijeliše« (Iz 53, 5).
Stoga, tko vjeruje u Kristovo uskrsnuće ne može si dopustiti da nekomu sudi, ne smije osuđivati jer je Krist došao potražiti izgubljene, izliječiti bolesne te na sebe preuzeti grijehe čovječanstva: »Nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti« (Iv 12, 47).
»Veća pravednost«, tj. božanska pravednost, jest milosrđe.
MONS. LINGUA: Voditi dijalog s onim koji misli isto kao i ja gotovo je beskorisno, ne donosi rast, ni meni ni mojemu sugovorniku. Da bi došlo do uzajamnoga obogaćivanja, potrebno je sučeljavanje koje pretpostavlja poniznost i sposobnost da se prepoznaju iskre istine, sjemenja Riječi kojih ima u svakome.
Kad ulazimo u dijalog s nekim tko ne prihvaća naše ideje, ne smijemo reći: »Ovaj ništa ne razumije«, nego moramo razmišljati: »Kako to da mi ne polazi za rukom objasniti svoje stajalište?« Kako se samo mijenja perspektiva! Netko će reći: Ali ako sam kršćanin, katolik, tada sam u istini, a drugi je u zabludi; ja njega moram uvjeriti, jer se s istinom ne pogađa, nauk nije plod cjenjkanja. Istina jest da se o istini ne pregovara, ali ispravno stajalište nije nametanje istine, nego treba razumjeti zašto je drugi ne prihvaća. Ukratko, ako želim voditi dijalog, ne smijem pitati: »Jesi li razumio?« nego: »Jesam li objasnio svoje stajalište?«
Za to je potrebno biti kadar staviti se u tuđu kožu. Na to misli sv. Pavao kad piše: »Bijah Židovima Židov da Židove steknem. (…) Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim« (1 Kor 9, 20. 22). Eto, to je stajalište osobe koja vodi dijalog.
Ako je pak sugovornik ukorijenjen u svojim predrasudama te ne želi čuti nikakav razlog, dijalog se ostavlja po strani, ali ne i svjedočenje. Da, upravo svjedočenje, tj. šutljiva ljubav, bez interesa, otvara vrata dijalogu. Moj život mora kod drugoga potaknuti pitanje: »Zašto se tako ponašaš?« Tada je trenutak za naviještanje vjere, preko »navještaja s poštovanjem«, kako je govorio papa Benedikt XVI., ne namećući svoju istinu, nego je nudeći.
MONS. LINGUA: Svetkovina Svih svetih govori nam o odredištu koje nas čeka. Svi smo pozvani na svetost, tj. na puninu jedinstva s Bogom. Raj je pun dobrih duša, svetaca s vrata do nas, kao što ih naziva papa Franjo u apostolskoj pobudnici »Gaudete et exultate« (GE 7), svetaca i svetica koje smo poznavali, s kojima smo razgovarali, kojima smo se divili.
Spomen svih vjernih preminulih podsjeća nas pak da je dar svetosti, koji primamo na krštenju po Kristovim zaslugama, po dioništvu u njegovoj smrti i uskrsnuću, također put, put koji zahtijeva dubinski trud, disciplinu. Ako taj put ne dovršimo ovdje na zemlji, imat ćemo mogućnost privesti ga ispunjenju nakon smrti. Zato moramo moliti i za žive i za mrtve jer se ne ulazi u Boga ako se nije u miru sa svima – ta u Bogu nema mjesta podjeli. Stoga vjerujem da trebamo ne samo moliti za pokojne, nego i oprostiti pokojnicima koji su nam počinili zlo te tražiti od njih oproštenje ako smo mi njih ranili.
U Drugoj poslanici sv. Petra apostola stoji: »Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru« (2 Pt 3, 13-14).
