Među važnim jubilejima koji dolaze u 2026. posebno mjesto ima polustoljetna obljetnica proslave Jelenine godine i Hrvatske marijanske godine u Solinu. Velebno slavlje na Gospinu otoku u rujnu 1976. okupilo je veliko mnoštvo hrvatskih vjernika – po nekim procjenama nekoliko desetaka tisuća, a po nekim i više od stotinu tisuća. Događaji u Solinu bili su povijesna prekretnica u kojoj je Crkva na velika vrata izišla iz katakomba, zablistala poput grada na gori i započela svoj odlučan duhovni zamah unatoč ozračju komunističke represije.
Od drevne Salone do »Staljingrada«
Za tako odvažan zavleslaj u tom povijesnom trenutku i nije moglo biti bolje i važnije »pozornice«. U Solin, podignut na temeljima antičke Salone, utkani su praiskoni kršćanstva u Hrvata i temelji hrvatske državnosti. U njemu su stolovali vladari i kraljevi hrvatske krvi u razdoblju srednjega vijeka. Zna se i da je ondje u 9. stoljeću knez Trpimir podigao benediktinski samostan. Godine 976. kraljica Jelena u Solinu je podigla prvu hrvatsku poznatu marijansku crkvu. U Solinu je bila i crkva sv. Stjepana s grobnicama hrvatskih kraljeva, kao i krunidbena bazilika kralja Zvonimira, Dvorine, Gradine i nadasve Gospin otok kao svojevrsni sažetak svih veličanstvenih solinskih povijesnih tragova i višestoljetnih duhovnih impulsa. Uostalom, već se jednom Solin pokazao kao važan bedem – u dramatičnim vremenima prijelaza iz 19. u 20. stoljeće – kada se nad Hrvatima nadvijao tamni oblak negiranja nacionalne i državne samobitnosti i tuđinskih svojatanja, čas velikomađarskih i austro-germanskih, čas talijansko-iredentističkih. Naime, upravo je u Solinu 1898. veliki don Frane Bulić prekopao staro kamenje i među njime otkrio i dešifrirao nadgrobni natpis kraljice Jelene u koji je upisana genealogija hrvatskih kraljeva.
No postojala je i druga strana. Naime, slika povijesnoga Solina bila je u oštroj suprotnosti sa slikom Solina nakon komunističkoga preuzimanja vlasti 1945. godine. Bio je to gradić nasilno pretvoren u »Staljingrad« – veliku vojarnu čije su bodljikave žice sezale tik do crkve na Gospinu otoku i industrijsko središte čije je pogone i betonske stambene blokove valjalo nastaniti »novim ljudima« kakve je tražilo obećanje komunističkoga »raja na zemlji«.
Ishodišna točka »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«
Dalekovidne zamisli svećenika Živka Kustića i Tugomira Jovanovića
Velebnoj proslavi na Gospinu otoku u Solinu 1976. prethodio je niz složenih unutarcrkvenih procesa. Zamisao da bi se na neki način morala »komemorirati« važna obljetnica prve marijanske crkve u hrvatskom narodu dozrijevala je zapravo tijekom čitava desetljeća. Najprije je splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić 1965. godine najavio da će se desetljeće do 1976. godine slaviti kao duhovna priprava za tisućitu obljetnicu Jelenine marijanske crkve.
U svojim je namislima nadbiskup Franić pronašao vjernoga i jakoga suradnika u liku solinskoga župnika Tugomira Jovanovića. Svećenik neobične biografije – koji je kao mladi bogoslov najprije preživio bleiburšku tragediju i križne putove, a povratkom u rodna Postira na Braču bio bačen i u komunističku tamnicu – ostavio je neizbrisiv trag u Solinu. Kada mu je sredinom šezdesetih nadbiskup Franić povjerio važan zadatak, župnik Jovanović neumorno je radio na duhovnom uzdizanju solinskoga »svetoga brda«. Solin je tako već početkom sedamdesetih oživljen kao simbol početaka kršćanstva u Hrvata i jedan od praiskona hrvatskoga identiteta.
Takav potencijal Solina nije smio ostati neiskorišten. Da se iza toga krije nešto više, osjetile su i druge starješine Crkve u Hrvata, ne samo splitsko-makarski nadbiskup. Uostalom, važniji je iskorak tražio i aktualni povijesni trenutak – bile su to teške, olovne godine hrvatske šutnje, nakon gušenja hrvatskih snova i težnja na sjednici u Karađorđevu krajem 1971. godine. Radilo se doslovce o »biti ili ne biti« – ostati na površini, boriti se ili se utopiti i pogubiti u novom valu mračne komunističke represije.
Crkva je od Karađorđeva polako, ali odvažno, uz svoje pastoralne zadatke preuzimala na sebe i polomljeni stijeg hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Prvih godina ona je zapravo tražila pravi izraz. On se pak rodio u srcu i promišljanjima Živka Kustića, grkokatoličkoga svećenika, glasovitoga propovjednika, koji se kao novinar i glavni urednik Glasa Koncila prometnuo u jedan od najsnažnijih glasova i prvih pera Crkve u Hrvata. S obzirom na skoru obljetnicu Jelenine crkve i uopće simboliku koju je nosio Solin, valjalo je od »lokalne stvari« nekako izgraditi točku svenacionalnoga duhovnoga okupljanja. Tako se javila i zamisao da se Jelenina godina poveže sa 641., godinom u kojoj je opat Martin po zadatku pape Ivana IV. pohodio Istru i Dalmaciju te se upoznao s tamošnjim slavenskim stanovništvom – Hrvatima – što se ujedno smatra i prvim dokumentiranim susretom hrvatskoga naroda s kršćanstvom i predstavnikom Svete Stolice. Ta je obljetnica trebala biti također proslavljena u vrijeme kada je Zagrebačkom nadbiskupijom upravljao Alojzije Stepinac. Godine 1940. svečano je i otvorena proslava Svete godine, no njezin je velebni zaključak omeo početak ratnih zbivanja na hrvatskim prostorima u travnju 1941. godine. A za svoje je zamisli sredinom sedamdesetih Kustić također pronašao vjernoga saveznika i suradnika u liku neumornoga solinskoga župnika »don Tuga«.
U Solinu je neprestano »vrvjelo kao u košnici«
I tako je Stepinčeva Sveta godina »uskrsnula« u sklopu jubileja Jelenine crkve, a time se otvorio i prostor da svečanosti u Solinu postanu »nešto više«, sa svehrvatskim vjerničkim značajem. No u nepovoljnim političkim okolnostima moralo se ići korak po korak. Biskupi su najprije odlučili da će Jelenina godina od rujna 1975. do rujna 1976. biti slavljena kao Hrvatska marijanska godina. Pojavio se i jubilejski proglas hrvatskih biskupa, a onda i poslanica »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Vjeronaučna olimpijada uzela je za temu kraljicu Jelenu, a pripremani su i razni materijali i prilozi za katehizaciju odraslih i propovijedi s ciljem podizanja svijesti o važnom jubileju. Tako su orisane sve konture velike proslave u Solinu.
Solin je od otvaranja Hrvatske marijanske godine u rujnu 1975. do završne proslave u rujnu 1976. godine živio u posebnom ozračju i duhovnom zanosu. Svećenik, povjesničar i teolog Drago Šimundža, koji je svemu bio neposredni sudionik i očevidac, u zborniku »Sto godina župe Gospe od Otoka Solin: 1911. – 2011.« piše: »Riječ je, kako znamo, o zajedničkim slavljima u kojima se sva Crkva u hrvatskom narodu, u malim i velikim skupinama – osobnim, obiteljskim, župnim, profesijskim i biskupijskim – slijevala u jedinstvenu povorku i ponosno hitala na grobove starokršćanskih mučenika i hrvatskih kraljeva, na Gospin otok i rijeku Jadro, simbol hrvatskoga krštenja, da bi na tim svetim temeljima crkveno i društveno posvijestila svoju prošlost te na njezinim vrijednostima gradila aktualnu sadašnjosti i budućnost.«
U istoj knjizi svećenik Šimundža, koji je za Glas Koncila 1975. i 1976. iz broja u broj redovito bilježio što se zbivalo u Solinu, donosi i još jednu dojmljivu solinsku sliku. »Čitavo je jutro vrvjelo kao u košnici; jedni dolaze, drugi odlaze; sastaju se, čekaju i zajednički mole. Nekoliko se hodočašća redalo, da svako za se, jedno poslije drugoga ili po nekoliko zajedno pristupe povijesnom oltaru pred Jeleninim svetištem. Nakon jutarnjih redovitih misa solinske župe, prvi su pristupili žrtveniku mladi iz kršne Hercegovine. Poslije njih su slijedili naši grkokatolici sa svojom bogatom liturgijom sv. Ivana Zlatoustoga. Nakon njih je, oko 11 sati, glavna služba pripala zagrebačkom hodočašću, potom našim bogoslovima, časnim sestrama i drugim hodočasnicima iz solinske okolice«, opisao je Šimundža šaroliki mozaik Crkve u Hrvata koji se u samo jednom svibanjskom danu 1976. okupio u Solinu.
Nakon Solina 1976. i »progresisti« postali »nacionalisti«
