Svi dosadašnji prijedlozi izmjena i dopuna mirovinskoga zakona, uključujući i povećanja mirovina, povećanja starosnih granica i promjene postotaka umanjivanja prijevremenih mirovina potvrđuju da država u području mirovinskoga i radnoga zakonodavstva promišljeno provodi politiku smanjivanja prava, odnosno štednju izdataka iz državnoga proračuna. Istodobno rasipno se odnosi glede uvođenja novih prava njihovim proširivanjem na nove socijalne skupine koje se ne nalaze u procesu rada ili se čak nikada nisu ni nalazile u nekom procesu stvaranja nacionalnoga bogatstva.
Tijekom postojanja Hrvatske kao države ni jedna politička opcija do danas nije predložila pošten prijedlog kojim bi se ispravljalo pitanje pravednosti među građanima u načinu ispunjavanja uvjeta za mirovine i izračunavanja visine, usklađivanja mirovina ili uživanja mirovina. Svako doneseno načelno pravilo ili ideja u tom smjeru odmah se izigrava ili zaobilazi brojnim, prividno opravdanim razlozima (štednja državnoga proračuna, loš odnos aktivnih osiguranika prema broju umirovljenika i slično). U tome je najnepoštenije usklađivanje mirovine. Primjer: ako ukupno povećanje mirovina u određenom razdoblju iznosi 10 posto, mirovina od 1000 kuna povećana je za 100 kuna, a mirovina od 10 000 kuna povećana je za 1000 kuna. Dakle svakim povećavanjem mirovina razlike u visina postaju veće, što znači da siromašniji postaju još siromašniji, a bogatiji još bogatiji. Pametnomu dosta.
Istodobno se uvode nove iznimke kojima se neka socijalna prava slična mirovinama proširuju na nove skupine. Javljaju se novi zahtjevi za proširivanjem prava na uvećani ili beneficirani mirovinski staž. Često je to opravdano ako se uvjeti rada uspoređuju s postojećim korisnicima prava na uvećani staž. Zato svaka nova skupina koja ostvari neku povlasticu povećava broj skupina s povlasticama. Tako sve brojnije iznimke s nekim posebnim povlasticama postaju pravilo većine, pa takve povlaštene iznimke postaju pravilo. Sve to stvara međusobna nezadovoljstva između različitih radnih i socijalnih skupina jer one se međusobno uspoređuju pa neke opravdano smatraju da su manje društveno vrjednovane.
Za razliku od toga mnoge europske države tzv. Zapada, na koji se hrvatski političari rado pozivaju, imaju drugačija mjerila vrjednovanja rada, posebice kada je riječ o teškim i za zdravlje štetnim poslovima. Mnogi bi se iznenadili da ni jedna država Zapada nema beneficirani staž. Međutim to ne znači da se ne vrjednuje težina i opasnost određenih zanimanja, iako bez prava na povećani staž.
U Njemačkoj primjerice rudar nema pravo na beneficirani staž, ali ima pravo na starosnu mirovinu već sa 15 godina rada na podzemnim poslovima. Naime pretpostavlja se da nakon 15 godina rada na podzemnim poslovima njegovo zdravlje može biti narušeno. Zato ima pravo na prestanak rada nakon 15 godina, ali će mirovinu moći steći tek kada doživi redovitu starost (65 ili 67 g.) kao i svi ostali osiguranici. Dakle ostvarit će pravo na svoju samostalnu starosnu mirovinu iz rudarskoga osiguranja sa 15 godina rada u rudniku. No uz tu mirovinu može ostvariti još redovitu radničku ili neku drugu namješteničku mirovinu iz bilo kojega drugoga osiguranja ako je nakon prestanka rada u rudniku nastavio raditi na tom drugom manje napornu poslu. Prema tome uz prvu rudarsku mirovinu može ostvariti još jednu drugu mirovinu za drugih 15 ili više godina rada. Čak i u slučaju da nakon prestanka rada u rudniku radi na nekim drugim manje napornim poslovima odnosno drugom osiguranju najmanje pet godina, imat će ispunjene uvjete za drugu mirovinu. Naime u Njemačkoj se starosna mirovina može ostvariti već s pet godina staža, jasno, uz doživljenje propisanih godina. Tako se smanjivanjem starosnih granica za pojedina zanimanja teških i za zdravlje opasnih poslova ostvaruje načelo pravednosti a da se ne primjenjuju složena mjerila za povećanje redovitoga staža. Slična mjerila primjenjuju se i kod drugih zanimanja kod kojih je obavljanje ovisno o životnoj dobi, primjerice balet, ples, ronioci i drugi.
U hrvatskom mirovinskom osiguranju i radnom zakonodavstvu za sve nevolje krivi se tzv. maloga čovjeka, koji navodno samo misli kako manje raditi ili što prije pobjeći u mirovinu. Nitko međutim ne vidi da zbog nepravednih zakona s povlasticama prema pravilu »jednima opanci, a drugima obojci« ljudi imaju strahove od gubitka posla, od nedostojno niskih mirovina, pa i od starosti.
Hrvatska je u početku radikalnom reformom povećala starosnu granicu za pet godina, ali je smanjen broj godina mirovinskoga staža sa 20 na 15 godina kao tobožnje ublažavanje uvjeta. Takva »dobrohotnost« prema radniku ipak nije bila slučajna. Odmah se računalo s budućim brojnim nezaposlenima koji će ostvarivati starosne mirovine sa 15 godina staža, ali tek s doživljenjem 65 godina. Tako se umjesto stalno obećavanoga gospodarskoga poleta povećavala »proizvodnja« umirovljenika. Dok takvo stanje traje, ne će biti zaustavljeno iseljavanje, ne će biti masovnijega povratka niti će biti demografske obnove.
