PROF. DR. NORBERTO GONZALEZ GAITANO Što zna onaj tko se o svojoj obitelji informira samo kod susjeda?

Jedan od vodećih analitičara javnoga mnijenja u Crkvi, govori o suvremenim izazovima u crkvenom komuniciranju

Snimio: B. Čović | Prof. dr. Norberto Gonzalez Gaitano, jedan od vodećih analitičara javnoga mnijenja u Crkvi

Povezanost s Hrvatskom danas redovitoga profesora na Papinskom sveučilištu svetoga Križa u Rimu Norberta Gonzaleza Gaitana seže u osamdesete i devedesete, kada je u Španjolskoj, u Pamploni, najprije bio student, a onda i asistent vjerojatno najglasovitijemu hrvatskomu novinaru i profesoru novinarstva u svijetu Luki Brajnoviću (1919. – 2001.). Kada je u Zagrebu nedavno predstavljena knjiga s izborom reprezentativnih tekstova toga njegova profesora, koju je priredila mr. Matilda Kolić Stanić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a izdao Glas Koncila, on je održao zapaženo predavanje o novinarskoj etici te se rado odazvao biti sugovornikom Glasu Koncila kad je riječ o komuniciranju Crkve u suvremeno doba, pogotovo s obzirom na pontifikat pape Franje.

Ne iznenađuje to što katolike zanima što »sekularni« mediji govore o pojedinim temama iz života Crkve, pogotovo ako nitko drugi o tim temama ne govori. Ali informirati se o Crkvi samo iz jednoga izvora – i to sekularnoga – u suprotnosti je s dužnošću da se bude dobro informiran. To bi bilo kao da se tko o stanju u svojoj obitelji informira samo kod susjeda.

Dr. Gonzalez Gaitano, rođen 1957. u Španjolskoj, danas je jedan od vodećih stručnjaka za javno mnijenje u Katoličkoj Crkvi te stručnjak za novinarsku etiku. Nije lako popisati sve njegove dosadašnje angažmane na znanstvenim područjima, kao i spomenuti upravljačke funkcije koje je obnašao na više sveučilišta u Španjolskoj i Italiji, od kojih ipak treba izdvojiti Papinsko sveučilište svetoga Križa na kojemu je bio i vicerektor i dekan na studiju komunikologije, te Sveučilište Navarra u Španjolskoj na kojemu je dugo djelovao. Petnaest godina, od 2001. do prošle godine, bio je savjetnik i u Papinskom vijeću za društvene komunikacije.

Posljednjih godina na čelu je velikoga međunarodnoga projekta Obitelj i mediji (www.familyandmedia.eu) koji je, uz to što donosi brojne podatke, s vremenom postao i pomoć brojnim obiteljima u biranju medijskoga sadržaja i snalaženju u medijskom svijetu – što je tema koja bi svakako zavrijedila poseban razgovor. Ovaj je put rado odgovorio na neka pitanja koja možda opterećuju crkvenu komunikaciju u suvremeno doba.

Krjeposna ljubav prema domovini štiti od nacionalizma
Prije svega, prof. Gaitano, Glas Kocila duguje Vam zahvalu što ste došli u Zagreb i što ste sudjelovali na predstavljanju knjige s tekstovima hrvatskoga emigranta, istaknutoga novinara, književnika i sveučilišnoga nastavnika Luke Brajnovića »Služiti istini«. Bili ste devedesetih godina u Španjolskoj njegov student i asistent. Kakvu ste sliku o Hrvatskoj dobili od Luke Brajnovića? Možete li podijeliti s nama neka osobna sjećanja na svoga profesora?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Luka Brajnović bio je zaljubljen u svoju zemlju, a kada to kažem, ne mislim samo na kakvu nostalgiju ili tek puku emociju. Riječ je o nečemu mnogo dubljem. Ako moram opisati način na koji je volio svoju zemlju, rekao bih da ju je ljubio vrlo slično ljubavi sv. Ivana Pavla II. prema svojoj rodnoj Poljskoj. O tome je Karol Wojtyła pisao u jednoj od svojih posljednjih knjiga koju je objavio kao papa – »Sjećanje i identitet«. Dok sam čitao knjigu, papine su me riječi podsjetile upravo na ono što sam vidio kod svojega voljenoga profesora i prijatelja: krjeposnu ljubav koja je sastavni dio antičke vrline »pietas«, koja znači ljubav prema svojim korijenima, ljubav prema domovini svojih predaka, ljubav koja uključuje i povijest, tradiciju, kulturu, geografski položaj, folklor… Drugim riječima, njegova je ljubav bila istinsko domoljublje. Upravo takva, krjeposna ljubav prema svojoj zemlji sprječava čovjeka da potpadne pod nacionalizam te ga čini da bude otvoren prema najboljim izričajima ljudskoga duha u drugim narodima ili kulturama. Tako je Luka Brajnović mogao biti otvoren drugim kulturama koje je usvajao a da se nije morao odreći svojih korijena. To je mogao jer je bio istinski katolik, osoba otvorena univerzalnomu – dok je u isto vrijeme bio ukorijenjen u svoju domovinu. To je nešto posve drukčije od kozmopolitizma.

Kako biti novinar, a ne »profesionalni lopov«?
Na predstavljanju knjige u zlatnoj dvorani Hrvatskoga instituta za povijest posebno je odjeknulo kada ste, govoreći o vrstama novinara, spomenuli sintagmu »profesionalni lopov«. Možete li objasniti što ste pritom mislili?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Ideju »profesionalnoga lopova« posudio sam od Brajnovića, koji je o tome govorio kad je opisivao razliku između »pasivnoga« i »aktivnoga novinarstva«. Naime, upravo je »aktivno novinarstvo« ono koje traži uzroke, koje je dokumentirano, koje zalazi u bit stvari, koje čini relevantnim ono što je važno – ostavljajući po strani senzacionalizam i druge primjese. Aktivno je novinarstvo, nadalje, nadahnuto potragom za istinom vođeno savješću novinara, a ne potragom za moći, utjecajem ili čim drugim; to je novinarstvo koje govori što javnost ima moralno pravo znati. Riječju, to je novinarstvo. Brajnović je i mislio i govorio da je pravo novinarstvo novinarstvo bez primjesa. Netko će možda reći da je to utopija. Ne, to je ideal, a ne utopija. Netko dođe do ideala, netko mu se približi, a netko podbaci.

Objavljeno mnijenje nije javno mnijenje
U svojem članku o javnom mnijenju unutar Crkve, objavljenom u novom znanstvenom časopisu »Church, Communication and Culture« (Crkva, komunikacija i kultura), napisali ste da javno mnijenje nije isto što i objavljeno mnijenje. Možete li objasniti svoju tvrdnju?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Uzmimo za primjer tri iznenađujuća događaja u zapadnim zemljama koja su se zbila u posljednje vrijeme: Brexit – referendum u Velikoj Britaniji za izlazak iz Europske unije, održan 23. lipnja 2016., zatim referendum u Kolumbiji o mirovnom procesu, održan 2. listopada 2016., te izbor Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država 8. studenoga 2016. Bez obzira na to kako će tko tumačiti značenje tih pojedinih događaja i njihovih posljedica, jedno je, smatram, posve jasno: u tim trima događajima postali smo svjesni, ili nam je svijest o tome još više porasla – da je medijski sustav zakazao. Nije pritom samo riječ o jednodušnoj pogrješci predizbornih anketa, pogrješci koja se ne može objasniti samo statistički, nego je riječ o raširenom uvjerenju da prevladavajuća medijska struja (tzv. mainstream) gubi svoju zadaću monitoringa društva. Stoga smatram da objavljeno mnijenje nije odražavalo i javno mnijenje. No ta tri događaja nisu iznimke. Ne znači da javno mnijenje i objavljeno mnijenje nisu u uskoj svezi, bez sumnje jesu. Sigurno je da oni utječu jedno na drugo, ali nije riječ o istoj stvari.

Javno mnijenje postoji i u Crkvi
Svoju argumentaciju u definiranju javnoga mnijenja unutar Crkve utemeljili ste na primjerima iz crkvene povijesti, posebice spominjući neke velike posljednje događaje s prijelaza iz 20. u 21. stoljeće. Pišete o tri dimenzije javnoga mnijenja unutar Crkve. Mogu li se one primijeniti i na sadašnju raspravu koja se razvila nakon pobudnice pape Franje »Amoris laetitia«?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Postoji javno mnijenje unutar Crkve, iako se ono ne naziva tako, budući da Crkva nije politička i demokratska zajednica. Ipak, budući da Crkva jest zajednica, to neizbježno zahtijeva komunikaciju. Svaka komunikacija praćena je i raspravljanjem, a u slučaju Crkve riječ je o specifičnom »javnom mnijenju«. Ono se manifestira na različite načine, ovisno o temi ili području o kojem je riječ. Možemo, u analitičkom smislu, razlikovati tri razine javnoga mnijenja unutar Crkve, no u stvarnosti te se razine prožimaju. Prvo, kad je riječ o pitanjima vjere, »javno mnijenje« naziva se sensus fidelium, a ono je nazočno – ili bi trebalo biti nazočno – kako se to i očekuje kad je riječ o dogmama ili nauku vjere i zahtjevima koji se tiču zajedništva u vjeri. Drugo, kada je riječ o pitanjima upravljanja Crkvom, koja se dotiču dobra zajednice i tiču se načina na koje hijerarhija upravlja – ili bi trebala upravljati – javno mnijenje u Crkvi odnosi se na zahtjeve zajednice. Treće, kada se javno mnijenje oblikuje oko nekih tekućih pitanja nalazimo se – ili bismo se trebali nalaziti – u području slobodne rasprave i razmjene mišljenja u područjima neslaganja, što podrazumijeva i zahtijeva i slobodu i pluralnost u razmjeni mišljenja.

Mnogi katolici kao i njihovi nekatolički suvremenici još uvijek u svojem mentalnom sklopu modernitetu pristupaju na dva načina koje je u kulturnom smislu donijelo prosvjetiteljstvo: bilo da ih zahvaća dekadentna strana modernoga doba (kulturni relativizam u svojim brojnim oblicima) ili moderno doba doživljavaju kao otpor (tradicionalizam, ili čak fundamentalizam zamaskiran u pravovjerje).

Pojam javnoga mnijenja rođen je u prosvjetiteljstvu i povezan je s demokratskim sustavom vladanja. No ideja i stvarnost javnoga mnijenja je starija. Ne postoje vlasti na svijetu, uključujući i monarhije, pa čak i apsolutističke monarhije, koje su mogle potrajati a da nije bilo suglasja među narodom. Čak je i Machiavelli savjetovao princu da se brine o tome što njegov narod misli. Katolička Crkva nije demokracija. Krist je želio da hijerarhija »upravlja« njegovom Crkvom, hijerarhija koja će služiti njegovu narodu posvećujući ga riječju Božjom i sakramentima. Zato je Krist ustanovio zajedništvo vjere i sakramentalnoga života. Ali nema zajednice bez komunikacije. Dakle, svagdje gdje postoji komunikacija moguće je pronaći javno mnijenje, u širem smislu negoli samo u onom političkom.

Kao što sam spomenuo, komunikacija u tako posebnoj zajednici kao što je Crkva donosi posebnu vrstu javnoga mnijenja koje možemo i trebamo vidjeti na tri različite razine, na razini vjere i upravljanja te u raspravama. Da još malo pojasnim, kad je riječ o pitanjima vjerskoga nauka, tu nema rasprave, nego je prisutno načelo poslušnosti, osim ako tko želi napustiti zajednicu. Kad je riječ o upravljanju, zajedništvo stavlja zahtjeve i pred pastire i pred laike: pastiri ne bi smjeli vladati despotski, zlorabeći svoj položaj pa da ulaze i u područja koja su izvan njihovih kompetencija ili da se smatraju klasom (svi oblici klerikalizma), a laici se ne bi trebali miješati u odluke koje potpadaju pod autoritet pastira, pa čak i ako pogriješe. Kad je riječ o potencijalnim problemima, treba debatirati, diskutirati i njegovati zdravu kritičnost.

Sve tri dimenzije prožimaju se u stvarnom životu. Što se tiče Vašega pitanja o raspravi u vezi s »Amoris laetitia«, nisam ni biskup ni svećenik, ali zdravologičko rasuđivanje nalaže mi da nejasna fusnota iz apostolske pobudnice ne može promijeniti učiteljstvo Crkve. Da bi se tvrdilo suprotno, potrebni su snažniji argumenti.

Najteža je sloboda koja se postiže interno
Jesu li profesionalci koji rade za crkvene medije slobodni pisati i govoriti o svemu što se događa u Crkvi? Postoji li granica koju ne smiju prijeći?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Sloboda je uvijek potrebna u svakom ljudskom djelovanju, pogotovo kad je riječ o životu Crkve. Najteža je međutim sloboda ona koje se postiže interno. Informacija može povećati slobodu. Nije pritom riječ o granici koja se treba ili ne treba prijeći, izuzimajući ono kad sam govorio o pitanjima vjere, nego je riječ o tome da se narodu Božjemu kaže ono što ima moralno pravo znati.

Pitanja koja bi si prije negoli objavi bilo što, bilo to »riskantno ili ne«, svaki novinar ili profesionalac koji djeluje u Crkvi mogao postaviti glase: Što se s objavljivanjem toga želi? Čemu to služi? Izričem li to a da nikomu ne ću nepravedno naštetiti? To znači biti razborit, što u većini slučajeva znači biti hrabar.

Informacija za »kolektivnu bratsku opomenu«
Papa Franjo često govori o ogovaranjima u Crkvi. Možete li savjetovati kako razlikovati ogovaranje od informacije koja bi bila vrijedna objavljivanja?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Dvoličan govor, dvolično razmišljanje, prikrivanje, skrivanje i sve maske neiskrenosti uništavaju komunikaciju i štete zajedništvu – jer stvaraju sive zone, šire nepovjerenje i oslabljuju milosrđe. Naš je Gospodin vrlo jasan: »Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je« (Mt 5, 37). Doista, iskrenost u odnosima štiti od ogovaranja. Postoji još jedan komplementaran zahtjev koji ide s prethodnim: bratska opomena – uobičajena kod prvih kršćana, a danas gotovo da je zaboravljena – koja bi trebala biti vođena dobrom osobe i zajednice. Ponekad bi informacija mogla biti dobar način za »kolektivnu bratsku opomenu«.

Katolici vole svojega papu
Završila je Godina milosrđa koja je zacijelo donijela mnoge plodove, a većinu njih vjerojatno je teško izmjeriti s obzirom na to da su se dogodili u savjesti brojnih ljudi. U isto vrijeme, čini se da je »paradigma milosrđa« koju je u svjetskoj javnosti aktualizirao papa Franjo – čak i više na razini gesta i akcija nego na razini riječi – urodila s jedne strane potporom u široj javnosti, ali je među intelektualcima izazvala dosta polemika. Kad kažemo intelektualcima, onda smo svjedoci da je »protivnika« bilo najviše među katolicima – što nije baš bio slučaj s prethodnim pontifikatima Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Kako to komentirate?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Predaleko bi nas odvelo kada bismo išli do korijena te paradoksalne situacije. Pojednostavnjeno rečeno, rekao bih da još uvijek proživljavamo epilog epohalnoga kulturnoga i religijskoga sukoba između vjere i razuma, i obratno, sukoba kojim je prosvjetiteljstvo pred Katoličku Crkvu u moderno doba stavilo nove izazove.

Krjeposna ljubav prema svojoj zemlji sprječava čovjeka da potpadne pod nacionalizam te ga čini da bude otvoren prema najboljim izričajima ljudskoga duha u drugim narodima ili kulturama. Tako je Luka Brajnović mogao biti otvoren drugim kulturama koje je usvajao a da se nije morao odreći svojih korijena. To je mogao jer je bio istinski katolik, osoba otvorena univerzalnomu – dok je u isto vrijeme bio ukorijenjen u svoju domovinu. To je nešto posve drukčije od kozmopolitizma.

Mnogi katolici kao i njihovi nekatolički suvremenici još uvijek u svojem mentalnom sklopu modernitetu pristupaju na dva načina koje je u kulturnom smislu donijelo prosvjetiteljstvo: bilo da ih zahvaća dekadentna strana modernoga doba (kulturni relativizam u svojim brojnim oblicima) ili moderno doba doživljavaju kao otpor (tradicionalizam, ili čak fundamentalizam zamaskiran u pravovjerje).

Prema kršćanskoj vjeri milosrđe podrazumijeva prihvaćanje bijede kao dijela stvarnosti. Očekuje se da ta bijeda, bila ona materijalna ili moralna, bude uklonjena. Milosrđe je, stoga, ljubav u akciji, ali u isto vrijeme – budući da se na bijedu gleda kao na pomanjkanje, manu ili grijeh u odnosu na dobro koje netko ne posjeduje – ono je i sud na djelu. A upravo je taj sud, zasnovan na prihvaćanju istine, u sukobu s relativističkim pogledom.

Osim spomenutih kulturnih razloga, koje je možda mnogima teško pojmiti, treba podsjetiti da katolici vole svojega papu, toga »slatkoga Krista na zemlji«, kako ga je zvala sv. Katarina Sijenska, bez obzira na njegovu popularnost, inteligenciju, učinkovitost u upravljanju crkvenim poslovima… ili ako postoji nedostatak u tim darovima. Mi ga volimo kao što volimo Crkvu Kristovu, a ne »crkvu Benedikta XVI., crkvu Ivana Pavla II. ili crkvu Pavla VI…«

»Čuvaj se čovjeka koji čita samo jednu knjigu«
U Hrvatskoj, u našem katoličkom medijskom području, svjedočimo fenomenu da je ponekad našoj katoličkoj javnosti važnije što o događajima u Crkvi govore »sekularni mediji« nego katolički, crkveni mediji. Štoviše, dio naše javnosti kao da više vjeruje onomu što necrkveni mediji govore o Crkvi. Razlikuje li se javno mnijenje u Crkvi od onoga izvan nje?

PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: Katolici moraju oblikovati svoje mišljenje o Crkvi na temelju dobrih i pouzdanih izvora, bez obzira na to jesu li oni »vjerski« ili nisu. Ne iznenađuje to što katolike zanima što »sekularni« mediji govore i pojedinim temama iz života Crkve, pogotovo ako nitko drugi o tim temama ne govori. Ali informirati se o Crkvi samo iz jednoga izvora – i to sekularnoga – u suprotnosti je s dužnošću da se bude dobro informiran. To bi bilo kao da se tko o stanju u svojoj obitelji informira kod susjeda. Izreka kaže: »Čuvaj se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.«

Treba oponašati »dobar humor« Providnosti
Pomalo je iznenađujuće da ste u svojem članku u kojem analizirate javno mnijenje u Crkvi istaknuli da je za crkvenu komunikaciju potreban i smisao za humor. Zašto smatrate humor važnim i kod ozbiljnih tema?
PROF. DR. GONZALEZ GAITANO: U svakoj komunikaciji, a pogotovo kad je riječ o komunikaciji Crkve i komunikaciji o Crkvi, od velike je pomoći barem pokušati oponašati »dobar humor« Providnosti. Kad se pod prizmom dobroga humora gleda povijest Crkve, može se vidjeti obilje ironije i paradoksa. Evo samo nekoliko primjera. Tko je od vatikanskih stručnjaka mogao ozbiljno i unaprijed pomisliti da će kardinali izabrati kardinala Ratzingera za papu, a potom na sljedećim konklavama i kardinala Bergoglia? I tko je mogao uopće zamisliti da će papa Benedikt XVI. otići u mirovinu, i time stvoriti neviđenu konfuziju, i to bez sumnje nenamjerno, u svim predviđanjima i kalkulacijama – mišljenima ili zamišljenima – kod najboljih stratega i među kreatorima javnoga ili objavljenoga mnijenja unutar ili izvan Crkve, ili bolje rečeno unutar ili izvan vatikanskih zidova? Nedvojbeno je da Providnost igra prema svojim pravilima. U tom smislu čini mi se logičnim da papa Franjo rado izgovara molitvu sv. Tome Mora u kojoj taj engleski svetac i mučenik moli Boga za dar dobroga humora: »Daj mi, Gospodine, dobru probavu i nešto za probavu. Daj mi tjelesno zdravlje, i dobar humor potreban da ga zadržim. Daj mi jednostavnu dušu da znade baštiniti sve što je dobro i što se ne će lako preplašiti zla, nego da uvijek nađe načina kako će stvari staviti u red. Daj mi dušu koja izbjegava dosadu, koja ne poznaje mrmljanja, uzdisanja i jadikovki, ni višak stresa zato što ju opstruira netko tko se zove ‘Ja’. O, Gospodine, daj mi smisla za dobar humor. Daj mi milost da mogu razumjeti šalu, kako bih u životu otkrio malo radosti, koju ću biti u stanju dijeliti s drugima.«

IZVORGlas Koncila br. 11/2017.
Prethodni članakU ŠKOLI DEMOKRACIJE Može li se u Hrvatskoj primijeniti »poljski poučak«?
Sljedeći članakUGLEDATI SE U ONE KOJI VIŠE USPIJEVAJU Dječji doplatak za sve nije dovoljan