Glasovita zagovarateljica zaštite života Patricia Sandoval govori o osobnom razornom iskustvu pobačaja i milosnom preobražaju
Uoči međunarodne konferencije za život »Život, dakle, biraj« koja se već šestu godinu održava u Zagrebu, u organizaciji udruge »Hrvatska za život«, u Hrvatsku je stigla jedna od najpoznatijih svjetskih »pro-life« govornica Patricia Sandoval. Prije nastupa na konferenciji 13. travnja svjedočila je 8. travnja u Splitu, 9. travnja u Križevcima te 10. i 11. travnja u Zagrebu – u crkvi sv. Stjepana u Botincu i crkvi sv. Josipa na Trešnjevci, gdje je inicijativa »40 dana za život« i započela svoj hod prije deset godina. Amerikanka je meksičkoga podrijetla pa govori otvoreno, strastveno i s puno emocija, što su hrvatski slušatelji snažno doživjeli – neki uživo, a neki preko njezine knjige »Preobražena« koja je od 2021. dostupna na hrvatskom jeziku.
Rado se odazvala Glasu Koncila rekavši da se lijepo osjeća u Hrvatskoj jer je nigdje ljudi nisu toliko darivali poklonima, a za zajednicu »Nanovo rođeni« u Botincu rekla je da je to jedna od najljepših zajednica u kojima je svjedočila. Njezina je životna priča potresna, a ključan je trenutak posebne milosti u kojem je, slomljena od droge, sjedeći na pločniku, zavapila Bogu, na što joj je prišla konobarica iz obližnjega restorana i izrekla snažnu rečenicu utjehe i milosrđa.
Svjedočite da je ključan trenutak koji je u Vašem životu sve promijenio bio kada ste čuli konobaričine riječi: »Isus te voli.« Na kakvo su duhovno tlo pale te riječi?
Nakon što sam napravila tri pobačaja i bila zaposlena u klinici za pobačaje, od muke sam postala ovisnica o drogama i beskućnica. Nisam se jasno sjećala Boga moga djetinjstva; Boga kojega sam upoznala kada sam primila prvu pričest. Iako sam bila krštena u Katoličkoj Crkvi i imala kao dijete viziju Presvetoga Srca Isusova, roditelji mi nisu pružili pravu katoličku formaciju. Čini mi se da su krštenje i drugi sakramenti sjemena koja Bog posadi u naša srca, ne možemo ih nikada potpuno zaboraviti. Mislim da su sakramenti poput lasa – omča koja nas u određenim trenutcima života privuče natrag na pravi put. Znala sam da Bog postoji, znala sam tko je Isus, ali nisam imala osobni odnos s njim.
Kada sam mislila da ću umrijeti na ulici, da je sve izgubljeno i da je život gotov, zavapila sam Bogu i zamolila njegovu milost, pokajala sam se za svoje životne izbore; shvatila sam da je on uvijek bio tu s blagoslovom za mene, a ja sam ga uvrijedila. Obratila sam mu se i zamolila oproštenje. Točno u tom trenutku mlada konobarica prišla mi je i rekla: »Isus te voli.« To je bila potvrda da nije važno što smo učinili u životu, nije važno koliko smo teško uvrijedili Boga: kada se čovjek istinski pokaje cijelim svojim srcem, on će uvijek biti milostiv.
Koje ste plodove svojega javnoga zauzimanja za život do sada vidjeli?
Prvih nekoliko godina javnoga djelovanja nisam vidjela plodove. Mislim da sam prva Latinoamerikanka koja je javno govorila o svojim pobačajima u različitim zemljama. U nekim zemljama ljudi su bili šokirani jer nikada nisu čuli nešto tako užasno, istinu o pobačaju.
Prvih godina bilo je ljudi koji su me snažno osuđivali, koji su mi na konferencijama na kojima sam nastupala govorili grozne stvari, no nakon nekoliko godina, kada je pokret za život ojačao u različitim zemljama, ljudi su više cijenili moju priču. Plodovi koje sam vidjela djeca su rođena zbog mojih svjedočanstava. Imam iskustvo da bih ispričala svoju priču i godinama poslije toga, kada bih došla u taj isti grad, žene bi mi dolazile sa spašenom djecom. To je vjerojatno najveći plod, kao i mnogo mladih ljudi koji su poslije počeli živjeti čistoću, darovali su je Bogu, što je za mene golema stvar. Tu su i ljudi koji nisu napravili pobačaj, ali borili su se s vjerom; vratili su se vjeri, počeli ići na misu i vratili se Bogu zbog moga svjedočanstva.
Znate li koliko je, otprilike, spašene djece?
Mislim da se broje u tisućama. Iznosim svoju priču od 2007., a pregledi svjedočanstava na španjolskom jeziku na Youtube kanalu prelaze milijun, vodim i »pro-life« emisiju na televiziji; mnogi su sa mnom kontaktirali i rekli mi da su njihova djeca spašena. I to ne samo djeca, nego naraštaji! Naime, kada sam u Kolumbiji primila u naručje prvo spašeno dijete, a bio je to dječačić od šest mjeseci, shvatila dam da bi on jednoga dana mogao biti otac ili svećenik, da bi mogao biti pradjed, da je cijela njegova nasljedna linija spašena. Tada sam shvatila da pokret za život ne spašava samo pojedinačnu djecu, nego naraštaje.
U knjizi ste zapisali kako ste prvu trudnoću doživjeli u dobi od 19 godina i prva je reakcija na trudnoću bila sreća. Kada su Vam prijatelji rekli da »to još nije dijete«, što Vas je ponukalo da im povjerujete? Čime su Vas potaknuli da se predomislite?
Mislim da su mi usadili strah u srce. Vjerujem da je pobačaj općenito ukorijenjen u strahu; kada žena čuje laži: »Premlada si, nisi spremna biti majka (a već jest majka), nisi udana, tata će te izbaciti iz kuće«, sve te laži usade strah u njezino srce. Ako joj njezini vršnjaci ne pruže potporu, preplavljena je strahom. Stvarno sam željela biti uspješna i povjerovala sam da će dijete uništiti moje snove. Vjerovala sam da je sve što sam željela postići u životu sada gotovo, tako da je glavni razlog bio strah i, u mojem slučaju, sebičnost.
Što prosječnomu tinejdžeru znači pojam »siguran seks« i u kakvoj je vezi s pobačajem?
»Siguran seks« ili »odgovoran seks« je mit, to ne postoji; to je taktika industrije pobačaja. Dokazano je da ne postoji metoda kontracepcije koja sigurno štiti od neželjene trudnoće ako osoba ima spolne odnose. Što društvo zapravo čini? Odvaja seks, spolni čin, od rađanja djece. Čovjeku poručuje da može dobiti užitak, a ne može imati dijete, to dvoje može odvojiti. Međutim, to nije moguće! Plod spolnoga odnosa su djeca. Tinejdžeri, kada ih se educira o »sigurnom ili odgovornom seksu«, povjeruju da je ljubav zapravo seks. Oni to onda ovako vide; u vezi si, ili čak nisi u vezi, nego ti se netko sviđa, osjećaš žudnju i trebaš je zadovoljiti, jer ljubav je seks. Ne razmišljaju o posljedicama, o tragediji koja se može dogoditi kada imaju spolne odnose. Žene zapravo ne bi trebale biti u šoku kada ostanu trudne ili se nađu u situaciji neželjene trudnoće jer trudnoća je posljedica spolnoga odnosa i to je potpuno normalno. Međutim, društvo razdvaja spolni čin od rađanja djece.
Iz Vašega iskustva, iz kojih se razloga žene najčešće odluče za pobačaj?
Vrlo često nemaju potporu svojega partnera, djetetova oca. Radim u programima iscjeljenja nakon pobačaja; čula sam tisuće žena koje su napravile pobačaj i mogu reći da je razlog broj jedan to što je njihov partner, kada su se našle u situaciji trudnoće, vrlo vjerojatno to doživio kao krizu i spremio se otići. Četiri su izbora pred njim: ili će je siliti na pobačaj, ili će je potpuno napustiti, što se vrlo često događa, ili će biti pasivan i reći: »Poduprijet ću tvoju odluku, kakva god bila«, što zapravo ne štiti život, ili će preuzeti odgovornost očinstva, što je doista rijetko. U većini slučajeva odluke za pobačaj ženu njezin partner obično na neki način iznevjeri. U većini slučajeva one ne znaju da mogu dobiti pomoć, i financijsku i emocionalnu, da postoje prihvatilišta za trudnice. Većina njih bojala se što će ljudi misliti, što će njihovi roditelji misliti ili da će ih izbaciti iz kuće, a boje se i financijskih teškoća; nemaju posao, nemaju novca. U većini je slučajeva razlog odluke za pobačaj strah i manjak potpore.
Poslijepobačajni sindrom često se negira. Kakvo je bilo Vaše iskustvo nakon pobačaja? Je li i Vaš tadašnji dečko – otac Vaše djece – iskusio kakav utjecaj pobačaja?
Da. Industrija pobačaja obično ne želi da žene i muškarci znaju za štetu koju pobačaj izaziva – mentalnu, emocionalnu, čak i fizičku. Nikada ne govore o poslijepobačajnom sindromu. To je nešto što se godinama proučavalo i danas je dokazana činjenica. Kada sam izišla iz klinike nakon svojih pobačaja, rekli su mi da će posljedice biti samo grčevi i nešto krvarenja, a skrili su od mene stvarnost poslijepobačajnoga sindroma. Snažno sam ga iskusila; patila sam od depresije, anksioznosti i imala noćne more. Sanjala bih djecu, imala sam poremećaj prehrane, kompulzivno sam čupala kosu. Moj dečko u to vrijeme nije razumio zašto se osjeća depresivno, kao da nešto nedostaje, zašto i on ima noćne more u kojima se pojavljuju djeca. Oboje smo patili od poslijepobačajnoga sindroma, ali nismo to povezivali s pobačajem jer nam nitko nije govorio o tome. Poslijepobačajni sidrom je stvaran, kroz njega prolaze i žene i muškarci.
Kako doći od kulture smrti do kulture života?
Osim posebne Božje milosti, što Vam je pomoglo osloboditi se tuge i krivnje zbog pobačaja?
Prvo što mi je doista donijelo olakšanje bila je ispovijed. Znala sam da mi taj smrtni grijeh više ne visi nad glavom… jer pobačaj je težak grijeh. Najviše mi je pomogao duhovni program za iscjeljenje žena koje su napravile pobačaj, »Rahelin vinograd«, koji sam prošla. Mnogo godina bilo mi je teško oprostiti sebi, iako sam znala da mi je Bog oprostio. Tada sam imala posebno iskustvo; u molitvi sam vidjela troje svoje pobačene djece i osjetila njihovu ljubav prema meni. Vidjela sam da su mi oprostila. Taj je trenutak sve promijenio; mogla sam oprostiti sebi. Mnogi dragi ljudi koji su me pratili na putu iscjeljenja i duhovne obnove također su mi pomogli. Još uvijek ozdravljam iznoseći svoje svjedočanstvo, popravljajući štetu koju sam učinila. Svaki put kada sve to izgovorim, ozdravljam. Osjećam da činim nešto dobro sa svojom bijedom i to mi mnogo pomaže u iscjeljenju.
Statistike pobačaja koje vidimo u medijima nisu uvijek točne. Jesu li brojevi važni? Kako pronaći točnu statistiku?
Postoji mnogo pouzdanih organizacija za život i njihovih mrežnih stranica, ali nikada ne ćemo znati stvarne statistike. Znamo za broj kirurških pobačaja: milijun je pobačaja u svijetu godišnje i tri do četiri tisuće pobačaja dnevno u SAD-u. Međutim, puni broj ne može se znati jer moramo uzeti u obzir činjenicu da postoji pilula za pobačaj, pilula »za dan poslije« koja je zapravo pilula »plan B«, koja je također abortivna, kao i sva hormonalna kontracepcija; to je dokazana činjenica. Žene koje je uzimaju mogu pobaciti a da to i ne znaju. Moramo uzeti u obzir i oplodnju »in vitro« pri kojoj znanost manipulira životom; novi život stvara čovjek, izvan lijepoga i svetoga spolnoga čina, tako da se mnogi suvišni embriji uništavaju, a mnogo je embrija i danas smrznuto u hladnjačama. To podrazumijeva višestruke pobačaje – kolosalan čin uništavanja života. U statistike se ne ubrajaju svi ti skriveni pobačaji. Pobačaj je vodeći uzrok smrti ljudskih bića.
Koja je uloga jezika kojim se koriste organizacije poput »Planned Parenthood« i pojedinci koji promiču pobačaj?
Termin kojim se koriste pri govoru o pobačaju najčešće je »pravo žene«. Uvijek su usredotočeni na ženu i šire informaciju da se radi o njezinu vlastitu tijelu, što nije točno: nerođeno je dijete posve drugo tijelo, s drukčijim DNA-om. Sve to čine u ime prava žena. Kažu: »Učinite pobačaj legalnim i sigurnim«, no mogu vam reći da, kada sam asistirala liječniku koji je izvodio pobačaj, bio je to najnesigurniji postupak koji sam ikada vidjela jer nije vidio što radi u maternici. To je vrlo opasno. To je operacija naslijepo te pobačaj nikada ne će biti siguran, bio on legalan ili ilegalan. Vrlo često spominju slučaj silovanja ili određene dijagnoze; govore tako da se pomisli kako je napraviti pobačaj čin milosrđa. Međutim, nikada se ne može opravdati ubijanje jednoga ljudskoga bića da bi se spasilo drugo niti se silovanje može ispraviti pobačajem. Ne može se opozvati nasilje kao što je silovanje drugim nasiljem, povrh prvoga. No oni sve čine u ime prava žene i nazivaju pobačaj »medicinskom skrblju«, što on nije jer medicinska skrb liječi, a pobačaj ne liječi, on ubija. U kulturama Latinske Amerike, primjerice u Meksiku, rabi se termin »prekid trudnoće«, što nema smisla jer, kada gledamo televizijski program, voditelj može reći: »Prekidamo program, ali vratit ćemo se.« Trudnoća se ne može prekinuti i vratiti, dokrajčena je. Koriste se pogrješnim terminima kako bi zbunili ljude.
Što se promijenilo u SAD-u nakon što je ukinuta presuda Roe protiv Wadea? Čini se da kulturni rat postaje sve intenzivniji…
Nakon što je Vrhovni sud vratio nadležnost reguliranja zaštite života i pobačaja saveznim državama mnoge države ograničile su pristup pobačaju. Postoje savezne države koje imaju zakone koji štite život, što ima učinka. Sada imamo dvije krajnosti: u nekim saveznim državama koje su potpuno za život rade se ilegalni pobačaji, a u državama koje su snažno za pobačaj sada vladaju ekstremni zakoni.
Te su države postale svojevrsna »pobačajna svetišta«. To što je ukinuta presuda Roe protiv Wadea ne znači da je pobačaj zaustavljen u saveznim državama. Zapravo osjećam da je borba između dobra i zla oko pobačaja u nekim zemljama intenzivnija; ozakonile su pobačaj do rođenja. Kalifornija je prošle godine ozakonila čedomorstvo koje je 2019. bilo ozakonjeno u državi New York. U New Yorku, ako dijete preživi pobačaj, ostavi se da umre. U Kaliforniji je dopušteno ostaviti dijete da umre 28 dana nakon rođenja, to je perinatalni zakon. Zapravo, mislim da se u Sjedinjenim Državama ljudi bude. Vide koliko je ekstremno to što sam opisala, kako je odvratno i kako se zlo više ne skriva. Primijetila sam, u službenim medijima i na društvenim mrežama, da ljudi konačno shvaćaju kako je važno glasovati za kandidata koji je za život. Videći koliko su vlasti zapravo opredijeljene za smrt, ljudi mijenjaju glasačke navike uoči novih izbora budući da uviđaju koliko je pobačaj zlo. Ljudi se doista bude, što je dobro.
Sprječavanje pobačaja ima više oblika. Što je najvažnije, prema Vašem mišljenju: jačati obitelj i obiteljski odgoj, duhovna obnova društva, obrazovni programi ili razvijanje obiteljskih politika?
Kada je spolni odgoj počeo u školama, počeo se provoditi lažni odgoj, dajući mladima kondome, navodno kako bi se spriječio pobačaj, no pokazalo se da su stope pobačaja porasle. Mislim da djeca, žene i muškarci, moraju naučiti živjeti vrlinu čistoće. Čistoća je rješenje problema pobačaja. Pobačaj postoji zbog nereda na području spolnosti u našem svijetu. Živimo u hiperseksualiziranom društvu gdje sve što vidimo na društvenim mrežama, na televiziji, ima veze sa seksom. To vrijedi čak i za glazbu. No kada uredimo svoj život prema vrlini čistoće, kada ovladamo sobom, to sprječava ubijanje djece. Kada znamo kako vrjednovati ljepotu majčinstva (mislim da mnogo djece ne zna kako je lijepo biti majka ili otac), to je prava prevencija. Ne čini mi se da roditelji govore svojoj djeci o ljepoti roditeljstva. Kada žena shvati da je biti udana i biti majka, kod kuće sa svojom djecom, imati obitelj, nešto vrlo lijepo što je moguće živjeti kao osobni poziv, kultura se može promijeniti. No od toga nas dijeli mnogo zauzimanja.
Kada govorite o životu na samom početku i njegovu dostojanstvu, jeste li imali više uspjeha služeći se negativnim govorom, o tome što nije dobro, ili pozitivnim, o tome što je dobro?
Koristim se i jednim i drugim pristupom. Govorim o rugobi pobačaja, a tada o ljepoti života. Neki mi roditelji dođu s riječima: »Moja kći ima šest godina, kako da joj govorim o pobačaju? Kako da djeci od pet godina govorim o spolnosti?« Govor mora biti prilagođen dobi. Tada im kažem: »Dok su mali, govorite im o ljepoti trudnoće i beba u trbuhu. Pokažite malim djevojčicama kako se prikladno odjenuti. Pokažite im što je to primjereno držanje, kako se primjereno ponašati. Pokažite malim dječacima kako biti džentlmen, kako poštovati dostojanstvo djevojčice ili žene. Pokažite malomu dječaku da on treba štititi sve žene oko sebe, cijeli život. Počnite s time, to je najbolji odgoj za život. Kada su malo stariji, možete govoriti o ljepoti spolnosti, a kasnije reći i istinu o pobačaju; sve mora ići postupno. Uvijek ohrabrujem roditelje da govore djeci o ljepoti života dok su malena, kao i o ljepoti vrline čistoće. Važno je i naučiti ih kako oblikovati svoje ponašanje jer u naše vrijeme ne vidimo mnogo pristojnosti oko sebe. Kada nedostaje pristojnosti, pada i čistoća. Kada se izgubi čistoća, djeca i mladi ulaze u spolne odnose i pojavljuju se neželjene trudnoće; sve ide ruku pod ruku. Treba početi s čistoćom srca i dati joj prostora, da se ogleda u izvanjskom držanju i ponašanju. Naše držanje izvana, naše odijevanje i ponašanje, pravi je odraz našega srca.
Koja je, ukratko, Vaša ključna poruka ljudima koje susrećete?
Ženama i muškarcima koji su napravili pobačaj ili više njih poručujem: postoji nada nakon pobačaja, postoji milost, moguća je radost. Nisam mislila da ću se udati, da ću ponovo imati djecu i obitelj. Mislila sam da ni jedan muškarac ne će htjeti brak sa mnom zbog toga što sam u prošlosti u neznanju ubila svoju djecu. Bog mi je pokazao drukčiji scenarij. Dao mi je više nego što sam bila tražila; sada imam obitelj, dvije male djevojčice, divnoga muža i radosna sam. A najvažnije – sada moj život ima svrhu jer je Bog dao smisao mojoj bijedi i ranama. Sada sam na putu spasenja duše. Bog je velik; bila sam bez životne nade, a sada imam smisao.
