Mirta Combaj Ujlaki aktivna je župljanka župe sv. Benedikta u Blaškovcu pokraj Sesveta, profesorica njemačkoga i mađarskoga jezika, autorica slikovnica i, prije svega, supruga i majka trojice dječaka. Angažirana je najviše u svojoj obiteljskoj zajednici te aktivno potiče svoju djecu i svu djecu koju podučava u školi na čitanje, promišljanje, na važnost znanja o vlastitom identitetu, zavičaju, na važnost molitve i njegovanja vjere u vlastitim obiteljima.
Majčini poticaji
Rođena je 25. prosinca 1986. u Zagrebu, a njezini su korijeni iz sesvetskoga Prigorja, iz sela Blaguša i Belovar. Njezina je majka Mišela, rođena 1966., djetinjstvo provela u Belovaru, a otac Stjepan, rođen 1965., odrastao je u Blaguši, poznatoj po planinarskim putovima i planinarskom domu Grohot. Iz vjerničkih su obitelji koje su rado odlazile na hodočašća u Mariju Bistricu i u marijansko svetište Majke Božje Gorske u Loboru. Mirtina majka Mišela odgojiteljica je savjetnica u Dječjem vrtiću »Leptir« u Sesvetama te je godinama vodila vjersku skupinu. U župnoj crkvi u Kašini vodila je i katehezu za prvopričesnike, a Mirta je od malih nogu pratila mamine pripreme za djecu u vrtiću, učila od nje kako pripremiti aktivnosti i, najvažnije, kako vjeru aktivno integrirati u vlastiti život i život svoje i tuđe djece.
Njemački s igrališta
»Rođena na Božić, uz svojega brata Mislava koji je rođen na Tri kralja 1992., kao djevojčica nisam mogla pomisliti ništa drugo nego da je naša majka posebna žena. Donijeti na svijet oboje djece baš na tako posebne dane velik je Božji dar, pravi blagoslov i sigurno Božji znak da je Bog uvijek tu«, pripovijeda Mirta. »U svojoj Blaguši upoznala sam na dječjem igralištu djevojčice koje su živjele u Njemačkoj, a u Blagušu su došle na praznike k bakama. Te su moje prijateljice većinom govorile njemački, a ja u dobi od osam godina još nisam govorila ni riječ njemačkoga. Uz njih sam brzo progovorila njemački, a svoju sam prijateljicu, danas vjenčanu kumu Viktoriju, naučila govoriti hrvatski jer ga ona nije savršeno govorila.«
Glas iz ispovjedaonice
»Dosta godina poslije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila sam magisterij germanistike i hungarologije, a na Hrvatskom katoličkom sveučilištu dodatno sam položila i studij nastavničkih kompetencija, kako bih mogla raditi u državnim školama.
Kako je Bog to sve predivno posložio, no put do toga nije bio lagan. Naime, kada sam 2005. upisala studij germanistike i hungarologije, nisam znala da je taj studij tako zahtjevan pa sam čak mislila odustati od svojega nastavničkoga poziva. No Bog je htio drugačije pa sam se jednoga uobičajenoga zagrebačkoga dana otišla pomoliti u katedralu, ali se i ispovjediti. A iz ispovjedaonice je progovorio blagi i brižni glas koji dotad nisam poznavala. Bio je to vlč. Jorge Ramos koji me slušao, savjetovao i bodrio, učio me kako moliti. Zbog njegovih riječi i predivne molitve ’15 minuta pred Presvetim’ ipak nisam odustala od studija, nego sam nastavila svoj težak studij. Završila sam ga i danas radim kao profesorica njemačkoga jezika u Osnovnoj školi Ivana Granđe u Soblincu.«
Sinovi kao blagoslov
»Vlč. Ramos meni je i mojoj obitelji postao jako važan. Gotovo svi članovi obitelji i prijatelji počeli su odlaziti k njemu na ispovijed. On je vjenčao mojega supruga i mene 2014. godine u bazilici Majke Božje Bistričke, koja je uz moju župu Kašina bila mjesto na koje smo odlazili na misu više puta mjesečno. Svojega sam supruga upoznala tijekom jednoga druženja s prijateljicama 2011. godine i doista mi ga je poslao sam Bog. Te večeri nisam željela izići s prijateljicama, ali mi je nešto govorilo da odem. Ondje je bio on, Dalibor Ujlaki, koji me poslije pronašao na Facebooku. Počeli smo se dopisivati pa smo brzo shvatili da se u mnogočemu slažemo. Dalibor je rodom iz Sesveta, 1987. je godište, tada je studirao na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, na smjeru kostimografija, pa je puno vremena provodio u kazalištima. U braku smo već gotovo 12 godina, dobili smo tri prekrasna dječaka, 2015., 2016. i 2022. godine. Stanujemo u Belovaru, na mjestu na kojem su nekada živjeli moji pradjed i prabaka. Naši su nam sinovi Neo, Ian i Rio najveći Božji dar i blagoslov. Dalibor se tijekom godina puno obrazovao. Radi u Agenciji za komercijalnu djelatnost na aplikaciji ‘Certilia’ u kojoj se nalaze osobni dokumenti građana u digitalnom obliku.«
Spomenari uspomena
»A ja se, uz to što radim u školi, ostvarujem i kroz neke druge talente koji me ispunjavaju. Sinovi su me potaknuli na pisanje, koje sam obožavala u djetinjstvu. Tijekom pandemije 2020. ponovno sam shvatila kolika je važnost znanja o identitetu, zavičaju, mjestu stanovanja, svojem gradu. Budući da tada s obitelju, suprugom i djecom, nisam mogla putovati, Zagreb je bio idealno mjesto za ponovno istraživanje. Tako je nastala moja prva slikovnica ‘Rođen u Zagrebu’ i ‘Rođena u Zagrebu’ te ‘Istražite Zagreb s djecom’. Moj suprug Dalibor kao ilustrator i dizajner, koji je nekada radio u grafičkoj pripremi za tisak, ilustrirao je moju slikovnicu o Zagrebu, koja je zapravo mali putopisni vodič s mjestima za stavljanje fotografije i upisivanje dojmova – pravi mali spomenar uspomena iz našega Zagreba. Danas se naglašeno bavim kulturnom baštinom, projektima u svojoj školi Ivana Granđe koji su povezani sa Zagrebom, sesvetskim Prigorjem i otkrivanjem mnogih predivnih mjesta koja stanovništvu još nisu bila poznata, kao npr. jezera u Soblincu. Sve je to, vjerujem, bio dio Božjega plana, od trenutka kada smo suprug i ja dobili djecu pa smo počeli stvarati slikovnice, zatim razglednice, a sada vodimo i radionice kreativnoga pisanja i digitalnoga dizajna u Sesvetama u udruzi ZIPS. Motiviramo djecu da postanu autori i ilustratori slikovnice o Sesvetama s nazivom ‘Razglednica iz Sesveta’. Sva djeca i roditelji našega kraja pozvana su da nam se priključe.«
Prenose se obiteljski običaji
»Župljani smo župe Blaškovec kojoj je Belovar pripao prije nekoliko godina. Ranije smo pripadali župi Moravče. Upravo u crkvi sv. Benedikta u Blaškovcu kršteni su naši dječaci, a najstariji sin Neo ondje je primio i sakrament prve pričesti. Sam je odlučio pjevati u dječjem zboru i postati ministrant. Od malih nogu podučavamo svoju djecu vjeri, u obitelji redovito molimo, svi naši dječaci otkako su progovorili ponavljaju riječi najljepše molitve ‘Oče naš’. Kada se kreće bilo kamo na put, svi uglas kažu: ‘U ime Božje!’ Sa svojom djecom prošle smo godine prvi put pješice krenuli na hodočašće na Mariju Bistricu, s djedom i bakom odlazimo jednom godišnje na procesiju sa svijećama na Vinski vrh. A potaknuti obiteljskom tradicijom i običajima, odlazimo i na hodočašće Majci Božjoj Gorskoj u zagorski Lobor za Veliku Gospu. Naši sinovi sada znaju da su to običaji njihove obitelji. Želja nam je da znaju njegovati vjerničke tradicije kako bi ih jednoga dana oni prenosili na svoju djecu. Rado smo se kao obitelj uključivali u pobožnost Marijine legije. U naš bi dom donijeli Marijin kip u kutiji koji bi bio nošen po obiteljima. Dva bi tjedna kip bio kod nas. Kod nas bi se tada okupila šira obitelj, prijatelji, molili bismo krunicu. Vjera je za mene glavni oslonac, stup na kojem pronalazim rješenja za sve teškoće koje mi se u životu događaju. Božju prisutnost snažno osjećam u svojem životu.«
Laici trebaju i mogu više
