Udruga »Betlehem« na zagrebačkoj Trešnjevki, mjesto gdje je nedavno ostavljeno neželjeno dijete, ujedno je jedino mjesto za majke u Hrvatskoj koje dijete žele ostaviti anonimno. Legalnost i budućnost toga mjesta sada su pod povećalom, pojašnjava Dijana Jurasić za Večernji list. Država je uredno legalizirala posvojenja iz izvaneuropskih država i u slučajevima kada ta djeca nisu bila upisana u matice rođenih ili podatci o biološkim roditeljima nisu bili poznati. Je li se brinula za prava te djece na identitet? Nameće se pitanje koja je alternativa majkama koje u očaju žele ostaviti neželjeno dijete, a nemamo mogućnosti anonimnih porođaja, kao Austrija, Francuska, Belgija, Italija? Novinarka Jurasić nadalje piše da iz mjerodavnoga ministarstva smatraju da se te majke mogu obratiti sustavu socijalne skrbi i dijete dati na posvojenje, ali u takvim slučajevima u zavodima za socijalnu skrb nije zaštićen identitet roditelja jer će morati ostaviti svoje podatke. Profesorica obiteljskoga prava sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta Aleksandra Korać Graovac smatra da iako je čin davanja djeteta na posvojenje odgovoran, te bi se majke brinule kako će se u njihovu budućem životu Zavod za socijalni rad odnositi prema njima jer zabilježba da su ostavili dijete trajno ostaje i na neki će ih način pratiti cijeli život.
»Da te majke predaju dijete Zavodu, može se očekivati u idealnom svijetu, ali ovo nije idealan svijet. Sigurno je realnije da će dijete ostaviti u ‘prozoru života’ nego ga nositi u Zavod. Žena koja ne želi dijete ne će ići u Zavod, riješit će se djeteta na koliko je to moguće najbrži, najbezbolniji način. Država je odgovorna da osigura prava svakoga djeteta, a pravo na život temeljno je pravo. Kao alternativa mogao bi se osigurati anoniman porođaj u bolnici, što bi bilo najsigurnije, za žene i djecu, ili licencirati udruge koje će proći određene provjere i imati pravo staviti ‘prozor života’. Zar je bolje da djeca budu ostavljena u kartonskoj kutiji u smeću? Po meni je ova zabrana nerazmjerna, tim više što nema odgovarajuće alternative«, smatra profesorica obiteljskoga prava Korać Graovac. Iako djeca imaju pravo na informacije o vlastitom podrijetlu i prema Konvenciji o pravima djeteta UN-a, u slučaju anonimnih porođaja preteže pravo na život djeteta. »Glede prava djeteta na identitet i informacije o biološkim roditeljima jasan je stav Europskog suda za ljudska prava. U slučaju Francuske, koja ima mogućnost anonimnog porođaja pa žene mogu roditi u bolnici i ne dati podatke o svom identitetu, ESLJP je lani zaključio da Francuska nije prekršila prava djeteta. To su iznimne situacije u kojima se veže pravo djeteta na život i pravo majke na privatnost. Pravo djeteta na život u toj situaciji preteže jer ako ne štitiš privatnost majke, ugrožavaš pravo djeteta na život.«
Poznate su obrtaljke
Na isto se osvrće i Romana Kovačević u Večernjem listu. Napuštanje novorođenčeta potresan je čin koji izaziva tugu i govori o dubokoj muci i gadnim problemima koji su do toga doveli. Većina dobronamjernih ljudi tako je doživjela i najnoviji slučaj. U cijeloj je priči jedina svijetla točka činjenica da je djevojčica od samo desetak dana ostavljena na sigurnom, u krevetiću »gnijezdu«, gdje su je odmah preuzeli, zvali sve nadležne službe i dijete je zbrinuto a da se ni minutu nije našlo u nekoj rizičnoj situaciji. Velika je to razlika od zaprešićkog slučaja otprije nešto više od godinu dana. Dvojica tinejdžera na ulici su slučajno čuli nešto nalik na plač pa u kanti prepunoj smeća ugledali novorođenče. Dječačić je bio već pothlađen i samo petnaestak minuta kasnije, za njega bi bilo prekasno. Znači, iako je napuštanje djeteta strašno samo po sebi, u nekim okolnostima može imati još gore posljedice. Zato su još u davna vremena u mnogim gradovima osigurali »obrtaljke«, prozore u koje su »majke u nevolji« neželjeno dijete mogle ostaviti kako bi bilo zbrinuto i posvojeno. Kad je u veljači u Zagrebu uređen takav jedan prozor, javnost je mahom pozitivno reagirala jer, ako već dođe do toga, bolje je da dijete ne završi u kontejneru za smeće… Za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi nema dovoljno smještaja, ni u domovima ni u udomiteljskim obiteljima. Koliko su puta socijalne radnice očajavale izvan radnog vremena jer ni jedna adresa na koju su se obratile nije mogla primiti dijete. Psihologinja koja je o tome javno progovorila dobila je opomenu pred otkaz, a ne jedna socijalna radnica koja je nakon desetak odbijenica takvo dijete na kraju odvela vlastitoj kući, riskirala je tešku povredu radne obaveze. Zbog nemogućnosti smještaja djeca često ostaju u rizičnim obiteljima, a u takvim uvjetima događaju se i tragedije.
