PSIHIJATAR VITOMIR VIŠIĆ POSTAO ZALJUBLJENIK U OTOKE »Ako nema otočana, nema ni života«

Psihijatar mr. Vitomir Višić
Snimio: V. Čutura | Psihijatar mr. Vitomir Višić iz Psihijatrijske bolnice Ugljan

Dok se Hrvatska suočava s iseljavanjem, posebno na hrvatskim otocima i u ruralnim sredinama, psihijatar dr. Vitomir Višić, rođeni Splićanin, za sebe kaže da su on i njegova obitelj novopečeni »boduli« uklopljeni u svoju sredinu. Odlučio se na život na otoku Ugljanu u mjestu Preko sa suprugom Marinom. S njima su tri sina: Vid, Toma i Niko.

»Ja sam Splićanin, supruga Riječanka, djeca su rođena u Rijeci, krštena u Splitu«, navodi dr. Višić. »Supruga je ‘isusovačko’, a ja ‘dominikansko’ dijete.« Dr. Višić ističe da su živjeli u Rijeci, Splitu, na Rabu, Ugljanu, Zagrebu, a sada žive u Preku na otoku Ugljanu, gdje su korijeni supruge s otčeve strane.

Novopečeni »boduli« uklopljeni u svoju sredinu

Dr. Višić je mlađe od dvoje djece majke Anke rođene Gizdić i otca Zvonimira. Ima starijega brata Marija. Djetinjstvo je proveo u Splitu, kao i osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a studirao je u Rijeci.

»Najljepše je u životu na otoku to što ljudi nisu samo ‘broj’, nego karika u lancu u kojoj svatko ima svoje mjesto i svrhu. Svatko ima svoje ime, funkciju. Nevolja jednoga nevolja je svih, zapravo cijele zajednice. Što se ima u suvišku, dijeli se s drugima«, ističe dr. Višić.

»Split je grad moga djetinjstva i mladosti te odrastanja. Moja voljena kolijevka kojoj se uvijek i ponovno vraćam, zapravo moj izvor. Ipak svaka rijeka osim izvora ima i svoj tok, a i svoje ušće. Korito moje rijeke odvelo me na studij medicine u ‘grad koji teče’ pa je Rijeka postala moj drugi dom. Ondje sam upoznao suprugu, a nakon studija vratio se u rodni grad i odlučio ostati u njemu. Supruga i ja zasnovali smo u njemu obitelj. Nakon nekoliko godina zbog nemogućnosti strukovnoga ostvarivanja u domovini dvije godine radio sam kao pomorac, tj. brodski liječnik na području zapadne Afrike (Maroko, Kongo, Angola, Togo, Benin, Nigerija…). Zbog obiteljskih razloga i daljnje nemogućnosti strukovnoga ostvarenja u rodnom gradu odlučili smo se odseliti unutar Hrvatske kamo god, samo da smo zajedno i da si osiguramo egzistenciju. Tada samo pošli na Rab, gdje sam dobio svoj prvi posao kao liječnik u Psihijatrijskoj bolnici. Tako je započela moja karijera kao ‘bodula’ i psihijatra. Na Rabu sam po drugi put postao otac. Nakon dvije godine preselili smo se na Ugljan, a u Psihijatrijskoj bolnici dobio sam posao i specijalizaciju. Tada smo dobili treće dijete. Nakon specijalizacije na Ugljanu, u Splitu i Zagrebu vratili smo se natrag na Ugljan, gdje živimo i danas. Završetkom specijalizacije postigao sam i stupanj magistra znanosti pri Medicinskom fakultetu u Splitu. U tom razdoblju započeo sam i rad i rukovođenje na tadašnjem Odjelu psihogerijatrije. Postupno se počinjem baviti psihijatrijom starije životne dobi, palijativnom medicinom, oboljelima od demencije i njihovim obiteljima. Zajedno s ravnateljem Psihijatrijske bolnice Ugljan, doc. dr. Mladenom Mavarom, osnovali smo Odjel za demencije, psihijatriju starije životne dobi i palijativnu skrb duševnih bolesnika, kao prvi odjel koji se bavi palijativnom djelatnošću takvih pacijenta u zemlji te ujedno prvi koji ima naziv palijativan u svom imenu na području Dalmacije.«

Dr. Višić ističe da je od djetinjstva volio more i sve što je vezano uz njega. »Otoci su za mene sudbonosni. Ne mogu reći da sam njima stremio ili težio, ali svakako sam bio, zajedno sa suprugom, dovoljno hrabar i otvoren da se odvažim na život na otoku. Osim Raba i Ugljana gdje sam službeno i živio, radio sam još tri godine i na otoku Pagu tijekom ljetne sezone na poslu liječnika u hitnoj medicinskoj pomoći. I konačno smo uplovili tu u Preko na otoku Ugljanu. Djeca postupno puštaju svoje korjenčiće, postižemo smirenje, sigurnost, stabilnost.«

Živi se prirodnije i životnije

Opisujući život na otocima, dr. Višić kaže: »Oni su mikrokozmos sam za sebe definiran rubovima samoga otoka. Preko, gdje sada živimo, malo je mjesto s nešto više od 1000 stanovnika, nasuprot Zadra, s velikim postignućima i bogatom poviješću uronjeno u prekrasnu prirodu prvoga otočkoga niza zadarskoga arhipelaga. Stanovnici su visokoga intelektualnoga kapaciteta, skloni lijepom, kreativnom, umjetnosti. Život je na otoku iznimno zanimljiv. Mnogi ga zamišljaju i monotonim, no ja se nipošto ne slažem. Ljudska inovativnost, nemiran duh, potreba preživljavanja, potreba samoostvarenja, potreba za lijepim, duhovnim, umjetnošću, iznimno pozitivno stajalište prema životu kod otočana razvijeno je bitno drugačije nego na kopnu, bilo da je riječ o urbanim ili ruralnim sredinama. Otočani su majstori preživljavanja, ljudi genijalne inovativnosti. Upravljaju resursima na prirodan i logičan način. Najljepše je u životu na otoku to što ljudi nisu samo ‘broj’, nego karika u lancu u kojoj svatko ima svoje mjesto i svrhu. Svatko ima svoje ime, funkciju. Nevolja jednoga nevolja je svih, zapravo cijele zajednice. Što se ima u suvišku, dijeli se s drugima. Znanja i spoznaje također se dijele. Živi se zajedno s mnogo ‘tanjim’ međusobnim granicama u kojima se zna sve o svakome i nije potrebno ljude posebno motivirati za one u potrebi.

Život je na otoku iznimno zanimljiv. Mnogi ga zamišljaju i monotonim, no ja se nipošto ne slažem. Ljudska inovativnost, nemiran duh, potreba preživljavanja, potreba samoostvarenja, potreba za lijepim, duhovnim, umjetnošću, iznimno pozitivno stajalište prema životu kod otočana razvijeno je bitno drugačije nego na kopnu, bilo da je riječ o urbanim ili ruralnim sredinama.

Uvijek se sjetim događaja s početka ‘otočke karijere’. Naime, pošao sam u dućan i zamolio pola kruha, a prodavačica me zabrinuto i vrlo ljubazno upitala: ‘Je li vam to dosta, imate goste?’ Ljudi su na otocima neposredniji, otvoreniji, osjetljiviji. Lakše ih je motivirati, pokrenuti. Prirodniji su i životniji. Osim možda u mladenaštvu, život na otoku, osobito djetinjstvo, nema pandana na kopnu. Sloboda je gotovo beskrajna. Sadržaji prilagođeni mladosti možda su jedino što nedostaje, ali i to se nekako nadoknadi ljeti. Sve što se na otoku zbiva uokvireno je razglednicom predivne prirode u plavo-bijelo-zelenoj omotnici, zbog čega se i oni krupniji nedostatci manje zamjećuju. Život na otoku je lijep.«

Svi sudjeluju u svemu

Opisujući život na otoku izvan turističke sezone, dr. Višić kaže: »Postoji općeprihvaćeno mišljenje da su zimi otoci ‘mrtvi’. Na otoku nema obilja izbora kao u gradovima, ali ključna je razlika u tome da se na otoku sve dostupno konzumira. Od književnih večeri, izložaba, koncerata, predstava, športskih zbivanja, jednostavno svega. Na kraju se na otoku pogleda više izložaba, posluša više poezije i dobrih koncerata nego u gradu, u kojemu se zbog niza obveza sve odgađa za kasnije. Sjećam se poziva na večer poezije, na kojoj su me organizatori zamolili da interpretiram neke pjesme, pa sam došao, onako nonšalantno, gotovo kasneći, smatrajući da ne će biti gotovo nikoga, ili barem da svojim pristupom ne ću uznemiriti onih nekoliko entuzijasta. Kad tamo – gotovo cijelo mjesto! I svi su bili ushićeni sočnim plodovima poezije! Pitam se koliko je to moguće u gradu.

Česte su i radionice koje nerijetko uključuju roditelje i djecu, pa je tu mogućnost da se s cijelom obitelji provede vrijeme kvalitetno i dobro. Mjesta po otoku organiziraju božićne i uskrsne koncerte pa se sudjeluje u njima, djeca često nastupaju na različitim priredbama. Čitav je niz zbivanja. Čini mi se kao da je u otočanima sadržan koncentrat različitih talenata, u postotcima većim od urbanih sredina, a zbog manje sredine, pozitivne kompeticije i konkurencije, lakše se istražuju i ostvaruju. Samo u Preku nemali je broj glazbenika, poeta, slikara, kipara, ljudi s osjećajem za lijepo, ali i publike koja ima ono nešto da to sve slijedi zbog svojih unutrašnjih potreba. Na otoku je i podružnica Glazbene škole ‘Blagoje Bersa’ iz Zadra. Zima na otoku vrijeme je samo prividnoga ‘mira’, a ispod te krinke svašta se zbiva. Kada takvi ljudi odu u neku sredinu u kojoj se dodatno mogu ostvariti, nije čudo da često postignu zamjetne karijere.

Preko i svi otoci zadarskoga arhipelaga domovi su niza članova hrvatske akademske zajednice, liječnika, diplomata, klerika. Valja napomenuti da je iz Preka jedan od tri velika biskupa Dubrovnika, mons. Josip Marcelić, na čiji je nagovor i uz duhovnu potporu i poticaj bl. Marija Propetoga Petković osnovala svoj red. Zanimljiv je podatak da otoci u kulturnoj ponudi Zadra sudjeluju s oko 70 posto. Impresivno za 20-ak tisuća stanovnika na njima, a u cijeloj županiji živi oko 170 000 žitelja. U zimskom se razdoblju održavaju i različite crkvene svečanosti kroz godinu. Osobito su lijepi i inspirativni obredi Velikoga tjedna zbog očuvane baštine, osobito pjevanja u duhu glagoljaštva, ili pak klapskoga i zborskoga izričaja.«

Ne smije doći do rasprodaje
Mora doći do promjene načina vođenja državne politike, i to jučer, a ne danas! Ako otočani ne budu pozitivno diskriminirani u najširem smislu te riječi, na njima samima ne će ostati nitko da održava život, ekonomiju, osobito u turizmu, a to bi imalo katastrofalne posljedice za cijelu državu.

O tome hoće li hrvatski otoci jednoga dana biti u rukama stranaca ako se ne izmjeni politika prema hrvatskim otocima, dr. Višić kaže: »Smatram da stranci nisu primarno loša pojava u društvu. Radije ih promatram s pozicije dodatne vrijednosti otoka. Zar nisu to ljudi koji samom svojom prisutnošću šire multikulturalnost, kulturno upotpunjuju sve što na otoku postoji? Nerijetko upozoravaju i same otočane na vrijednosti njihova zavičaja, običaja, života. Često se trude očuvati i pokazati otočku kulturu, očuvati prirodu, dati jedrima vjetra. Počesto otvaraju vrata prosperitetu i svojim ulaganjima. Naravno da oni nisu nositelji života i opstanka otočana, no svakako su postali, ili barem mogu biti dodana vrijednost. Dio njih svoje umirovljeničke dane, a neki i prije, zamijene za otočki život te ga upotpunjuju i tako obogaćuju, dajući kontinuitet životu na otoku. Ipak bilo bi dobro da se život ne svede na nekoliko ljetnih mjeseci. Ako pogledamo na taj problem kao na rasprodaju nacionalnoga blaga, onda je to sigurno problem opstanka i budućnosti. Mora doći do promjene načina vođenja državne politike, i to jučer, a ne danas! Ako otočani ne budu pozitivno diskriminirani u najširem smislu te riječi, na njima samima ne će ostati nitko da održava život, ekonomiju, osobito u turizmu, a to bi imalo katastrofalne posljedice za cijelu državu. Ako nema otočana, nema ni života, ni punjenja BDP-a. Na primjer, brodska linija ne može biti neisplativa. Ona je život za ljude na otocima i samim tim isplativa kao i za cijelu zemlju.«

Čaša koja je polupuna, a ne poluprazna

Pun optimizma, dr. Višić ističe da ga drži vjera, obitelj, te pogled na čašu koja je polupuna, a ne poluprazna. »Niz malih životnih stvari daju mi optimizam, poput ljepote koja me okružuje, jedra na moru, osmijeha mojih sinova. Vrlo sam zadovoljan suradnjom sa svima, a mogu navesti i Zadarsku nadbiskupiju na čelu s mons. Želimirom Puljićem, koji uvijek ima vremena i volje za susret, dogovor. Proaktivnost i pozitivno stajalište prema najpotrebitijima uvijek je vidljiv. Istaknut ću prihvaćanje pokroviteljstva nadbiskupije nad našim simpozijem koji je održan u Zadru na temu palijativne medicine u Dalmaciji, priobalju, zaleđu i otocima, odnosno kakva nam ovdje treba.

Na lokalnoj župnoj razini također je ostvarena dobra suradnja na području pastorala i duhovne skrbi. Recept za stavljanje osobe u centar vrlo je jednostavan: pogledajmo i osjetimo drugoga. Ne zatvarajmo se u svoje male utvrde s uskim pogledima na svijet. Budimo otvoreni i ne sudimo po svojim mjerilima. Ne dopustimo da budemo nemoćni, nego se odvažimo i budimo hrabri. Nikada pitanje ne smije biti što ne možemo, nego što možemo. Bilo da smo laici, stručnjaci ili posvećene osobe. Ne smijemo živjeti u prošlosti. Pogled neka bude prema naprijed i pokoji preko ramena, ali živimo danas, sada i u ovom vremenu, s odgovorima za danas. Dakle s takvim stajalištem svatko od nas neka živi ili radi svoj posao i osoba u potrebi bit će u fokusu.«

Država mora spašavati život na otocima

Nadalje psihijatar Višić ističe da posljednjih godina, zahvaljujući otočkoj inovativnosti, postoje mnogi novi pokreti, poput otočkoga proizvoda, otočkoga sabora i revitalizacije maslinarstva, marikultura, specijalizirana turistička ponuda i slično. Oni su urodili novim dahom života i opstanka na otoku. Zanimljiv je podatak da na otocima živi samo oko 3 posto cjelokupne populacije Hrvatske, pa ipak smatra da sigurno sudjeluje u znatno većem postotku u BDP-u domovine.

Drugi veliki problem jest prometna povezanost. Brodske linije su od krucijalne važnosti za preživljavanje i život na otocima. Postoji i niz drugih problema, poput školovanja, stručnih kadrova i njihova usavršavanja, dostupnosti medicinske skrbi, educiranosti otočana… Ako se na te probleme ne osvrne društvo, otoci će opustošiti još i više, i ostati samo lijepa ljetna omotnica plavo-bijelo-zelene boje…

IZVORGlas Koncila br. 12/2017.
Prethodni članakU PRILOG DEMOGRAFSKOJ OBNOVI Kako jednu od poželjnijih zemalja za život obitelji učiniti plodnijom?
Sljedeći članakKAKO BOG VODI IZ POVIJESNOGA U VJEČNO Vjera će uroditi životom