Potraži li koji znatiželjnik informaciju koje su knjige zabranjivane u posljednje vrijeme, pronaći će da je najzabranjivanija knjiga svih vremena »1984.« Georgea Orwella, jedna od najvećih distopija 20. stoljeća. Na visokom je mjestu i klasik »Ubiti pticu rugalicu« (1960.) Harper Lee, kao i »O miševima i ljudima« Johna Steinbecka (1937.). Zabranjivanje i paljenje knjiga – nakon što su ih ljudi zanemarili – glavni je motiv jedne od najslavnijih distopija – romana »Fahrenheit 451« (1953.) američkoga pisca Raya Bradburyja. On je teško mogao naslutiti da je prorekao vrijeme u kojem knjige doduše ne će biti zabranjene, ali će 75 posto ljudi mlađih od 30 godina (ako je vjerovati istraživačkomu projektu »Obitelj i mediji«) izjaviti da ih ne čita. Tomu se ne treba čuditi uz golemu industriju vizualne zabave. Nije ipak moguće ne zadiviti se svježini i aktualnosti Bradburyjeva romana koji, uz nešto hiperbole, opisuje stvaran svijet, naš svijet, i govori o nama samima. Jasno, kao i u svakoj distopiji (pa i onoj koja se zove »stvaran život«), postoji Benediktova opcija; zajednice disidenata uče knjige napamet, čuvajući tako baklju znanja, ljepote i smisla koju će predati budućim naraštajima.
Zašto uopće čitati?
Pitanje je na mjestu. Danas na nj odgovaraju i učenici i nastavnici i novinari: ne čita se zato što su knjige koje bi trebalo čitati redovito dosadne i teške, a nisu ni informativne odnosno korisne. Čitanje nije dovoljno zabavno. Budući da se čitanje u zabavnosti ne može natjecati s videoigrama i 3D-realnošću, a u »korisnosti« s portalima i društvenim mrežama, tomu argumentu nema prigovora. Osim ako zabava nije najbolje čemu se čovjek može predati i osim ako korist nije nešto više od mehaničkoga obavljanja zadataka.
Radnja romana zbiva se u Americi budućnosti; tehnologija je razvijena, vlada predsjednička demokracija, a društvenim životom vlada konzumerizam. Prometuje se uglavnom automobilima, podzemnom željeznicom i zrakoplovima, sve su kuće vatrostalne pa vatrogasci nemaju posla, a ljudima su na raspolaganju sićušni radioaparati koji se umeću u uho (»ušne školjke«). U podzemnoj željeznici vrte se zvučne reklame, a banke s robotskom poslugom rade po cijelu noć. U stanovima imućnijih građana nalaze se fonokolorni zidovi; riječ je o TV zidovima na kojima se vrte sapunice i zabavni skečevi. Vatrogasci više ne gase vatru, nego obavljaju posao spaljivača knjiga; držanje knjiga u kućama zabranjeno je i svaka dojava o knjigama izazvat će kaznu spaljivanja doma. Za posebno velike prijestupe postoji ubojito oružje – mehanički Pas koji nepogrješivo prepoznaje kemijsku formulu plijena na koju je programiran te ga ubija prokainskom iglom.
Glavni je lik romana spaljivač Guy Montag koji prestaje uživati u paljenju te kriomice počinje skrivati i čitati knjige. Osim praznine kojom ga ispunjava sumoran posao i brak s otuđenom i ravnodušnom Mildred, okidač njegova unutarnjega buđenja nesvakidašnji je događaj; starica, kojoj su došli spaliti dom zbog držanja knjiga, sama potpali svoje knjige i dobrovoljno biva spaljena s njima. Montag tada pomisli da »u knjigama nečega ima« te počinje čitati i skrivati ih u svojem domu. Kapetan spaljivača knjiga, Montagov šef Beatty, brzo uđe u trag toj subverzivnoj djelatnosti te mu šalje znakove upozorenja. Beatty, načitan i prokušan agent, u dugim razgovorima objašnjava Montagu da su ljudi sami prestali čitati shvativši da knjige, potičući na razmišljanje i emocije, izazivaju uznemirenost i nesreću. »Sve je zapravo počelo u vezi s onim što se naziva Građanskim ratom. (…) Radio. Televizija. Stvari su počele dobivati masu. Knjige se skraćuju. Sažeci. Tabloidi. Sve se svodi na smicalice, nagli rez. Jedan stupac, dvije rečenice, naslov! A onda, odjednom, sve nestane. Škola je bila skraćena, stega olabavljena, filozofija, povijest, jezici izostavljeni, engleski i gramatika postupno zapušteni, na kraju gotovo potpuno odbačeni. Život je izravan, posao bitan, ugoda se pruža posvuda nakon rada. (…) Što veće pučanstvo, to više manjina. Sve te sitne, sićušne manjine moraju ostati čiste. Autori, puni zlih misli, zaključajte svoje pisaće strojeve. (…) Nije nikakvo čudo, rekli su, što su se knjige prestale prodavati. Ali publika, znajući što želi, u radosnoj je vrtnji dopustila stripovima da prežive. Naravno, i trodimenzionalnim seks-revijama«, ispripovijedao je Beatty začuđenomu Montagu.
Mračni alter ego i dobra djevojka
Beatty, inteligentan i rječit, zapravo igra ulogu Mefista, Montagova osobnoga demona, on je njegova mračna strana. Obilato citira knjige kako bi pokazao njihovu besmislenost i štetnost. Vraćajući se s posla, Montag u susjedstvu upoznaje sedamnaestogodišnju djevojku Clarisse McClellan koja utjelovljuje kritiku otuđene civilizacije. Clarissina u neku ruku disidentska obitelj živi na nekonvencionalan način: mnogo razgovaraju i šeću, a kupnju i čišćenje obavljaju ručno. Istaknuti je model mladoj Clarisse, koju okolina smatra čudakinjom, ujak koji povijesni trenutak u kojem žive naziva »dobom potrošnih materijala« te opisuje nekadašnji, drukčiji svijet. Clarissin opis mladih i obrazovnoga sustava uvelike podsjeća na današnje tendencije u obrazovanju: »Sat TV-nastave, sat košarke ili bejzbola ili trčanja, zatim još jedan sat prepisivanja povijesti ili slikanja, pa opet sportovi… ali znate li da nikad ne postavljamo pitanja ili, bar, da ih većina ne postavlja? (…) Bojim se svojih vršnjaka. Ubijaju jedni druge. Šestero mojih prijatelja ustrijeljeno je samo u posljednjih godinu dana. Deset ih je poginulo u automobilskim nesrećama.« Clarisse više od svega voli promatrati ljude; vozi se podzemnom željeznicom kako bi čula o čemu ljudi razgovaraju, no konstatira da »uopće ni o čemu ne razgovaraju«, nego slušaju reklame i zabavne sadržaje. Zanimljiv je njezin komentar o ispraznosti suvremene umjetnosti: »Sve sama apstrakcija. Ovdje je sada isključivo to. Moj ujo veli da je nekoć bilo drukčije. U davna vremena slike su znale prikazivati nešto, u davna vremena čak i ljude.« Montag je dirnut iskrenim, prijateljskim zanimanjem koje Clarisse pokazuje prema njemu. Njezino lice, »svijetlo poput snijega na mjesečini«, zrcalo je u čijim je »očima vidio sebe sama«. Clarisse je zapravo Montagova svijetla strana, njegova probuđena humanost, znak da život može i mora biti drukčiji. Uskoro cijela obitelj McClellan nestaje, a Montag doznaje da je Clarisse vjerojatno mrtva.
Pobuna, bijeg i sloboda
Dok eskadrila bombardera stalno nadlijeće grad u iščekivanju rata, Montag posjećuje Fabera, staroga profesora engleske književnosti, koji mu cijelu noć čita Knjigu o Jobu. Montag predlaže revolucionaran plan: podmetati knjige i izazivati požare u domovima samih spaljivača, a potom početi tiskati knjige. Faber mu objašnjava da odgovori nisu u knjigama, nego »u svijetu«, samo je način da ih 99 posto ljudi vidi »kroz knjigu«. »Pridonesite sami spasenju«, poručuje Faber Montagu. Konstatiravši da će se »civilizacija sama raspasti« te da će rat ukloniti fonokolorne zidove s besmislenim sapunicama, Faber ipak pristaje surađivati s Montagom, a ovaj mu kao zalog ostavlja Bibliju. Montagovo nezadovoljstvo doseže vrhunac u trenutku kada njegova supruga Mildred ugošćuje tri prijateljice čije brbljanje otkriva moralnu trulež društva. Iako su u brakovima, ti su brakovi površni, a djeca su, ako ih i imaju, materijalizacija njihove sebičnosti. Montag im čita poeziju, gđa Phelps na to se rasplače, a Montag govori gđi Bowles: »Idite kući i razmišljajte o svojem prvom mužu koji se razveo, o svome drugom mužu koji je poginuo u mlažnjaku, i o svojem trećem mužu koji si je prostrijelio mozak. Idite kući i razmišljajte o onih deset pobačaja što ste ih imali!« Nakon ekscesa Mildred prijavljuje Montaga spaljivačima i odlazi, a Montag je prisiljen zapaliti vlastiti dom. Dok pali svoje knjige, Montag spaljuje vlastitu prošlost; ubija Beattyja bacačem plamena i uništi mehaničkoga Psa. Postavši bjeguncem i veleizdajnikom, uspijeva izbrisati mirisne tragove i rijekom – koja je toliko »stvarna« u odnosu na grad – doplutati do prirodnih prostranstava gdje žive putujuće zajednice disidenata – ljudi koji su napamet naučili knjige. Rat, konačno razmahan, kišom bomba sravni sa zemljom grad iz kojega je pobjegao. Pridruživši se zajednici »živih knjiga«, Montag – pamteći Knjigu o Jobu i dio Otkrivenja – započinje svoje novo putovanje. »Kasnije, za mjesec dana ili šest mjeseci, a svakako za manje od godinu dana, hodat će ovuda opet, sam, i neće prestajati dok ne sustigne ljude«, jedna je od posljednjih rečenica romana.
Započelo je s neobjavljenim pričama
