ŠTO VATIKANSKA DIPLOMACIJA MOŽE UČINITI NA PLANU ZAUSTAVLJANA RATA U UKRAJINI? Sveta Stolica ne bira strane u ratu, nego opće dobro ljudi pogođenih stradanjima

Foto: Profimedia
Talijanski vatikanist Andrea Gagliarducci: »Rat u Ukrajini nije vjerski rat, to zasigurno nije rat između različitih kršćanskih konfesija. Prije izbijanja rata u razgovoru s novinarima veliki nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, poglavar Ukrajinske grkokatoličke Crkve, nedvosmisleno je rekao da se u Ukrajini ne događa vjerski rat. Također je istaknuo činjenicu da postoje brojne dezinformacije glede stvari koje se događaju u Ukrajini«

RIM – ZAGREB Nakon što su iz raznih svjetskih središta političke i gospodarske moći slijedile oštre reakcije na rusku invaziju na Ukrajinu mnogi su zagledani i u vatikansku diplomaciju, iščekujući njezine prve poteze u krizi koja je uzdrmala međunarodni poredak. Uredništvo Glasa Koncila za komentar o toj temi zamolilo je uglednoga talijanskoga vatikanista i novinara tiskovne agencije »Acistampa« Andreu Gagliarduccija.

Rat u Ukrajini nije vjerski rat

»Sveta Stolica neprestano pridaje posebnu pozornost situaciji u Ukrajini te će tako nastaviti. Ona se prije svega brine o dobru ljudi, što pokazuju mnoge inicijative. Takav se pristup ne će mijenjati, štoviše, on će vjerojatno biti osnažen. Sveta Stolica nikad ne zauzima poziciju strane u ratu.

»Ivan Pavao II. nikada se nije bojao nazvati stvari pravim imenom i uvijek je podupirao potlačene. Isto bi vjerojatno činio i sada. On bi u najmanju ruku gradio svijest o situaciji, baš kao što je to činio u vrijeme hladnoga rata«, smatra Gagliarducci

Ipak, posjet pape Franje veleposlanstvu Ruske Federacije pri Svetoj Stolici 25. veljače bio je jasan signal o tome što Papa misli o akcijama Rusije«, objašnjava sugovornik iz Rima. Na pitanje je li ruska agresija minirala pola stoljeća zidan most ekumenizma između Katoličke Crkve i pravoslavlja sugovornik je napomenuo da razlikuje političku dimenziju krize od vjerske. »Rat u Ukrajini nije vjerski rat, to zasigurno nije rat između različitih kršćanskih konfesija. Prije izbijanja rata u razgovoru s novinarima veliki nadbiskup Svjatoslav Ševčuk, poglavar Ukrajinske grkokatoličke Crkve, nedvosmisleno je rekao da se u Ukrajini ne događa vjerski rat. Također je istaknuo činjenicu da postoje brojne dezinformacije glede stvari koje se događaju u Ukrajini. Očito je da ekumenski put postoji i taj put može biti ponekad i težak. No kada stvari postanu teške, upravo je zadaća kršćana da se okupe i pomognu ljudima. Ne postoji samo ekumenizam krvi – jer ovaj rat pogađa svaku kršćansku konfesiju – postoji i ekumenizam prve pomoći ili – da parafraziram glasoviti izraz pape Franje – ekumenizam ‘poljske bolnice’. U tom smislu trebamo razmišljati o jačanju odnosa, a ne o njihovu slabljenju«, smatra talijanski vatikanist.

Rusija ne sluša Rusku pravoslavnu Crkvu
No izjava ruskoga patrijarha Kirila o »zlim silama« u Ukrajini zasigurno nije pridonijela smirivanju ratnoga stanja. Gagliarducci smatra da religije mogu nešto konkretno ostvariti na polju mira tek kada ih političari zaista poslušaju. »Čini se da Rusija ne sluša Rusku pravoslavnu Crkvu, a vjerojatno je da ni Ruska pravoslavna Crkva ne će zauzeti oštrije stajalište i osuditi rat«, dodaje sugovornik. Kao svojevrsni protuprimjer naveo je i djelovanje Vijeća Crkava i religija Ukrajine, neprofitne organizacije koja je na terenu u vrijeme ukrajinske Revolucije dostojanstva 2014. godine umnogome pridonijela miru.
Što se može naučiti od Ivana Pavla II.

Sveta Stolica općenito ima afirmativno stajalište prema širenju Europske unije, imajući u vidu činjenicu da je Europa kontinent ukorijenjen u kršćanstvu, napominje Gagliarducci, a Ukrajina je bez ikakve sumnje kršćanska zemlja. No, smatra sugovornik, Sveta Stolica barem zasad ne će izravno poduprijeti ukrajinsko pristupanje EU-u. »Sveta Stolica ne želi pridonositi eskalaciji sukoba i ona će prije izabrati razboritost da bi se zaštitili vjernici na terenu«, dodao je sugovornik iz Rima.

U razgovoru je nezaobilazan bio i spomen na svetoga papu Ivana Pavla II. i pristup vatikanske diplomacije za vrijeme krvavoga raspada Jugoslavije. Gagliarducci smatra da se svijet danas nalazi u potpuno drugačijoj eri, s različitim vođama i u različitoj situaciji od one devedesetih. No neke se lekcije mogu izvući. »Pogledi Ivana Pavla II. i ‘diplomacija istine’ mogu biti korisni. Ivan Pavao II. nikada se nije bojao nazvati stvari pravim imenom i uvijek je podupirao potlačene. Isto bi vjerojatno činio i sada. On bi u najmanju ruku gradio svijest o situaciji, baš kao što je to činio u vrijeme hladnoga rata. Trebamo imati na umu da je strategija Ivana Pavla II. bila izgradnja kulturnoga okruženja koje bi se moglo suprotstaviti komunizmu, što je uključivalo zagovaranje rasprava i upotrebu vjerske slobode kao ‘ulaznice’ u mentalitete drugih zemalja. Možda bi se Sveta Stolica trebala vratiti takvu pristupu«, zaključuje Gagliarducci.