Utjecaj duhovnosti na suicidalnost i brzinu oporavka u oboljelih od depresije – tema je kojom se dr. Sanea Mihaljević stručno bavi kao psihijatrica s doktoratom na Odjelu za duševne bolesti u OB Virovitica, gdje je voditeljica Dnevne bolnice. Ta 41-godišnja Virovitičanka stekla je diplomu i na Institutu za teološku kulturu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a u završnoj je fazi edukacije iz kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Autorica je brojnih članaka u časopisima, redovito izlaže na domaćim i međunarodnim kongresima, ali i među mladima kojima svjedoči o braku, zajedničkom životu i spolnosti. U povodu pedesete obljetnice od početka tzv. seksualne revolucije dr. Mihaljević, udana majka troje djece, spremno je pristala na intervju o tim temama.
DR. MIHALJEVIĆ: Kulturne promjene u razdoblju od ranih šezdesetih, u vrijeme »seksualne revolucije«, do kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća odrazile su se na pojavu i porast individualističke kulture. Naraštaji koji su se rađali nakon devedesetih godina prošloga stoljeća, nazvani su »ja-generacija«. Samo ime ukazuje na pojavu »kljaštrenja« određenih relacija i sve više izražen narcizam. Čovjek je sam svoj gospodar i nitko mu ne smije nametati kako će postupati sa svojom spolnošću. Seksualnost se definira kao sama sebi svrhom, potreba čovjeka koju treba zadovoljiti, nagon kojemu se ne smiju pretpostavljati nikakvi moralni okviri. U tom kontekstu prihvatljive su sve pojave i kombinacije: muško-muško, žensko-žensko, odrasli-dijete, životinjsko-ljudsko… Stoga danas ne začuđuje prisutnost rodne ideologije, smanjivanje dobne granice kod definiranja pedofilije, porast pornografije i slično.
DR. MIHALJEVIĆ: Uvođenjem kontracepcije otvorio se prostor za popuštanje moralnih norma u društvu i rasplamsavanja »seksualne revolucije«, jer više nije bilo toga korektivnoga čimbenika – »neželjene trudnoće«. Smanjila se prvenstveno odgovornost pojedinca za njegovo spolno ponašanje i time omogućio razvoj promiskuitetne kulture. Poznata je tzv. hook-up kultura (naziv za pojavu u kojoj je normalno prihvaćanje povremenih seksualnih susreta, poput spolnoga odnosa za jednu noć, prijatelja s povlasticama i drugih kratkotrajnih odnosa), izražena u američkim i zapadnoeuropskim zemljama, a posebice u Velikoj Britaniji. Na tu su temu nastali brojni filmovi i pjesme na estradi te je taj način životnoga stila postao toliko normalan da se svaki suprotni mentalitet čini nazadnim. A suština hook-up kulture jest da mladić i djevojka, potpuni stranci, »prakticiraju« spolni odnos na jednu noć, ostvaruju površni odnos bez ikakvoga vezivanja, očekivanja, osjećaja i obveza. U ozračju seksualiziranosti i mladići i djevojke zapravo postaju nesposobni za duboke i smislene odnose, a zasnivanje trajnih veza postaje nemoguća misija. Neki studenti izjavili su da hook-up odgovara njihovoj zaposlenosti i profesionalnomu rasporedu, i to bolje nego tradicionalni »sudari«, te im daje osjećaj slobode. No življenje u hook-up kulturi nije nimalo oslobađajuće za one mlade koji žele tradicionalniji oblik veze jer istraživanja pokazuju da 63 % studenata i 83 % studentica preferira tradicionalnu romantičnu vezu. Istraživanja su također ukazala na nižu razinu zadovoljstva u hook-up vezama.
DR. MIHALJEVIĆ: Naravno. »Seksualna revolucija«, promiskuitetna kultura, stremljenja protiv života kroz kontracepciju i legalizaciju abortusa dovode do pada nataliteta i demografske krize. A sve je to logično u okvirima tzv. kulture smrti iz koje ta stremljenja suštinski dolaze, a kojoj je cilj depopulacija. Bitna poveznica tih stremljenja jest odvojiti spolni odnos od stvaranja života. Dakle, spolni odnos sveden je samo na hedonističku razinu.
DR. MIHALJEVIĆ: Kod nekih psiholoških poremećaja, kao na primjer poremećaja osobnosti koji je posljednjih desetljeća u porastu, promiskuitetno ponašanje više je izraženo. S druge strane, samo promiskuitetno ponašanje može dovesti do psiholoških poremećaja. Evo kako: duboki odnosi omogućuju čovjeku da sazrije i postane odrasla osoba, stoga promiskuitetne osobe gaje svijest neispunjenosti i praznine, ostaju zarobljene u površnosti i u vječnom pubertetu, u tzv. adolescentskoj fazi čak i do 50-ih godina. Takve se osobe moraju pomiriti s tim da će površni i besmisleni odnosi biti stvarnost koja će trajati čitava njihova života, što često rađa i psihopatologijama u smislu depresivnosti, anksioznosti, ovisnosti o psihoaktivnim supstancijama kao što su alkohol i droge te veće sklonosti suicidu.
DR. MIHALJEVIĆ: Tvrdnja da ljudi u braku žive dulje od samaca zabilježena je još sredinom 19. stoljeća u Francuskoj. Istraživanja su pokazala da ljudi koji su u braku, u odnosu na samce, imaju tri puta veće šanse preživjeti kritično razdoblje nakon operacije srca, a pri odlasku u operacijsku dvoranu pacijenti u braku imali su »pozitivniji pogled na svijet«. Na pitanje hoće li biti u stanju izdržati bol i nelagodnost, oni u braku u većem broju slučajeva odgovarali su pozitivno. Drugo istraživanje pokazalo je da napeti zaposlenik sa snažnom podrškom u obitelji ima 25 % višu razinu koncentracije, ima 33 % više šanse za pozitivan odnos s kolegama te 20 % višu razinu zadovoljstva poslom u odnosu na one koji nisu u braku. Jedan ugledni psihoterapeut rekao je da je njegov najbolji psihoterapeut njegova supruga. Najbolje sredstvo za ublažavanje stresa koji se nakupi za teškoga dana na poslu podrška je brižnoga partnera kod kuće. Dakle, dobitnici su sami bračni partneri, njihova djeca i društvo u cjelini.
DR. MIHALJEVIĆ: Na razvoj ljudske osobnosti utječu genetika i epigenetika, dakle ona biološka osnova koju smo naslijedili i ono što steknemo tijekom života kroz interakcije s okolinom. Najbliža i time najvažnija okolina pojedincu njegova je obitelj. Zbog toga je na roditeljskom paru velika odgovornost – prva dužnost otca prema djeci jest ljubiti njihovu majku, a prva dužnost majke prema djeci jest ljubiti njihova otca. Što je obitelj skladnija, to je veća vjerojatnost da će osobnost pojedinca kojega je ta obitelj »iznjedrila« biti zdravija. Što su čvršći temelji, bit će kvalitetnija i kuća, zar ne? Naravno, uvijek – statistički gledano – ima odstupanja. U medijima se voli preuveličavati ono što je na samim krajevima Gaussove krivulje, dakle ono što izlazi iz okvira uobičajenoga. Takve »slučajeve« treba prepuštati struci da se njima bave, jer se inače stvara pogrješan dojam. Primjerice, gotovo na razini subliminalne poruke, kroz razne se medije želi prikazati da su djeca iz mnogočlane obitelji »lošija« od jedinaca. Primjerice, u crtanom filmu »Snježno kraljevstvo« vidljiv je lik Hansa koji je dvanaesto dijete i predstavljen je kao negativac te lik Kristoffa kojega su odgojili trolovi i on je pozitivac. No poznato je istovremeno da su mnogi koji dolaze iz mnogočlanih obitelji bili izvrsni u mnogim aspektima i znatno su pridonijeli društvu.
DR. MIHALJEVIĆ: Citirat ću ovdje Tolstoja: »Sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.« Mnoštvo je razloga zašto se brakovi raspadaju. Jedan od njih zasigurno je individualizam. Spomenula sam već da noviji naraštaji imaju više izraženih narcističkih osobina i posljedično veću sklonost ekstrinzičnim vrijednostima poput imidža, slave i novca, na štetu intrinzičnih vrijednosti kao što su pripadnost zajednici i briga za drugoga. Rezultat toga je smanjena spremnost na žrtvu, smanjenje dubokih i iskrenih interakcija, nepraštanje… Onaj par koji dnevno barem 15 minuta ne posveti dubokoj i iskrenoj komunikaciji, nema dobru prognozu. U svojoj praksi pratim brojne životne priče. One osobe koje nisu posložile ljestvicu vrijednosti tako da su im brak i obitelj među prvim prioritetima, logično je da s vremenom u braku postaju frustrirane, da im obitelj postaje teret. U današnje doba tolikih distraktora, tj. ometajućih čimbenika, nije se teško čovjeku otuđiti od svojih bližnjih. Nedavno sam pročitala ovu rečenicu: »Nemamo više što jedni drugima reći, zato gledamo televiziju. A što više gledamo televiziju, manje osjećamo potrebu za razgovorom.« Više sam puta primijetila da su upravo televizija ili koji drugi medij ključni čimbenici kojima se jedan ili oba partnera zaokupe, što pridonosi tomu da ne gledaju jedan u drugoga niti razgovaraju međusobno, nego svatko sjedi za svojim zaslonom, a međusobna interakcija svedena je na minimum. Tako mi se jednom jedan muškarac žalio da se svađa sa suprugom oko televizijskoga programa. Kad sam ga poslije toga ponovno vidjela i upitala kako su riješili problem, odgovorio je: »Vrlo jednostavno! Kupio sam drugi televizor. Sad ona ima svoj televizor u jednoj sobi, a ja u drugoj sobi imam svoj. Svatko može gledati što hoće i nema svađe!« Nema svađe, ali nema ni komunikacije. To je pravo siromaštvo. Ne materijalno, nego duševno, jer kada naiđu na veći ili manji problem, što je u zajedničkom životu normalno, njihova sposobnost stvaranja rješenja bit će smanjena, pa će se i rastava češće nametati kao idealno rješenje.
DR. MIHALJEVIĆ: Čovjek nije samo duh, niti je samo tijelo, niti je samo duša. On je sve troje isprepleteno. Na svijest, pa tako i na opstanak bračne zajednice, utječu sve tri čovjekove razine. Možda je poznata priča u kojoj se spominju »tri oltara«: pred križem – zajednička molitva, za stolom – razgovori, u bračnoj postelji – fizički kontakt. Dakle, radi se zapravo o komunikaciji na svim trima razinama – biološkoj, psihološkoj i duhovnoj. Ako se komunikacija na jednoj ili više od tih razina dulje vrijeme zanemaruje, logično je da dolazi do razilaženja i otuđivanja. Duhovna je komponenta važna jer se tu »uključuje« treća osoba, netko superiorniji, netko tko može pomoći u razrješenju nedoumica na prvim dvjema razinama. Religioznost nas podsjeća na sakramentalnu vrijednost braka, na to da je bračna zajednica nešto sveto i važno. Brak je važan ne samo Bogu, koji mu je dao tu dimenziju svetosti, nego i čovječanstvu, koje bez temeljne ljubavi muža i žene ne bi dugo opstalo. Ako su vjernici u bračnim krizama, nije loše bračnim partnerima savjetovati da se oslone na sakrament vjenčanja koji su si udijelili i povjeruju u njegovu snagu.
DR. MIHALJEVIĆ: Već sam spomenula da je promiskuitetno ponašanje učestalije u određenim psihopatologijama. Ta činjenica već ukazuje na to da su konzervativnija stajališta zapravo zdravija. Postoje znanstveni radovi koji su pokazali određeni pijetet prema religioznosti i njezinu promicanju zdravih načina života. Većina religija potiče monogamni brak, ne odobrava suicid, ne odobrava neumjerenost u jelu i piću, ukazuje na potrebu tjednoga odmora i slično. Ne treba biti veliki znanstvenik kako bi se zaključilo da su to dobre smjernice za život, što se vrlo lako može i znanstveno dokazati, a već se u brojnim radovima i pokazalo. Pitanje je zašto su oni koji se zauzimaju za suprotno glasniji, pa se stvara dojam da se o tome više govori. Kao i na većini područja, struka se premalo pita za mišljenje, a predstavnici struke često kalkuliraju s obzirom na ostale pritiske koji nisu usko stručne naravi – kako na lokalnoj tako i na globalnoj razini. Pritisci koji uglavnom dolaze iz područja tzv. kulture smrti inkorporirali su se u sve strukture, osobito u medije, pa nas tako za nešto što je bilo pravo uvjeravaju da je sada krivo; za nešto što je bio dan da je sada noć, i obrnuto. Ti pritisci žele nadići onu istinu koju zdrav razum nalaže, a to mogu zasigurno posvjedočiti i mnogi kolege, posebice oni stariji.
