Nova godina u životu Crkve zagrebačke započet će u osobitom duhovnom ozračju biskupskih ređenja posljednjega dana siječnja, na blagdan sv. Ivan Bosca, dvojice novih pomoćnih biskupa – Marka Kovača i Vlade Razuma. To su prvi biskupi koje je Crkvi u Hrvata darovao papa Lav XIV., a ujedno nakon petnaest godina brojem vjernika najveća hrvatska nadbiskupija ponovno daje svoje svećenike za biskupe. Novoimenovani biskupi u intervjuu Glasu Koncila otkrili su kako doživljavaju svoju novu službu, kako se pripremaju za biskupsko ređenje te što Crkvi i vjernicima žele posvjedočiti svojim biskupskim geslima.
Prije svega valja podsjetiti da Sveti Otac procjenjuje opravdanost potrebe za određenom službom. Govoreći općenito i s pravnoga gledišta, osoba pomoćnoga biskupa ima uporište u kanonskom pravu, osobito u kanonima 403-411 Zakonika kanonskoga prava, koji imaju svoje izvore u ranijim crkvenim dokumentima. Svrha službe pomoćnoga biskupa jest osigurati još zauzetije pastoralno upravljanje mjesnim Crkvama, osobito kada to zahtijevaju dobro duša, kako će to naglasiti dekret Drugoga vatikanskoga koncila o pastirskoj službi biskupa »Christus Dominus«, zatim prostorna raširenost područja i broj vjernika. Iako pomoćni biskupi ne posjeduju redovitu vlast upravljanja, koja ostaje pridržana dijecezanskomu biskupu, ipak stvarno sudjeluju u njegovoj brizi za dobro vjernika, i to u suglasju s njim – i djelom, i mišlju.
S pastoralnoga gledišta, u današnjim okolnostima crkvenoga života, koje obilježava rastuća složenost u raznim područjima života, društvenom, kulturnom i administrativnom, dijecezanskomu biskupu neke veće biskupije mogu biti nužna pomoć u odgovoru na pastoralne potrebe povjerenih mu vjernika. Pomoćni biskupi omogućuju veću blizinu zajednicama, češću prisutnost na liturgijskim slavljima, u pohodima župama te u slušanju svećenika i ostalih vjernika. Uzimajući u obzir sve navedeno, pomoćni biskupi pridonose učinkovitijoj raspodjeli pastoralnih odgovornosti te time pridonose dobru, kako vjernika tako i prezbiterija. Dakle, iako u nekim posebnim okolnostima manjih biskupija osoba pomoćnoga biskupa možda i nije strogo nužna, u cjelini ostaje prisutan kao konkretna potpora poslanju dijecezanskoga biskupa u službi Božjemu narodu.
Imenovanje sam prihvatio u duhu poslušnosti i vjere, svjestan da Gospodin djeluje kroz odluke Svetoga Oca. U ovim danima osjetio sam duh crkvenoga zajedništva i univerzalnost Crkve. To se očitovalo u brojnim pismima, čestitkama i ispruženim rukama potpore biskupa, svećenika, osoba posvećenoga života i vjernika laika, kako iz domovine tako i iz svijeta. Svoje poslanje nastavljam vršiti prije svega kao Kristov svećenik, koji će nastojati, u sjeni Kristova križa, biti blizu vjernicima, sudjelujući u brigama i nastojanjima nadbiskupa, pomažući mu u skrbi za povjereni mu dio Božjega naroda.
Pripremam se, prije svega, dubljim uranjanjem u otajstvo službe koja mi se povjerava. Svjestan sam svoje krhkosti i grješnosti, ali još više snage milosti u Crkvi. Zato molim Gospodina da me učvršćuje kao slugu evanđelja, usavršuje kao suradnika braće u svećeništvu te da me izgrađuje kao pastira koji je pozvan biti blizak povjerenomu narodu Božjemu. Uz duhovnu pripremu i dalje nastojim služiti Crkvi vršeći dužnosti na Nadbiskupskom duhovnom stolu te u župama nadbiskupije prema potrebi.
Za biskupsko geslo odabrao sam riječi: »Uistinu, Sin Božji«. To geslo nadahnuto je riječima rimskoga satnika, svetoga Longina, koji je, iako je bio stranac i poganin, spoznao Istinu promatrajući pod križem Kristovu smrt. Ta spoznaja dovodi ga do ispovijesti vjere čije nam je riječi zapisao sv. Marko evanđelist: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (usp. Mk 15, 39).
Živimo u svijetu koji prečesto na pijedestal mjerodavnosti stavlja čovjeka. Zato je nužno pogled usmjeriti na Krista, Sina Božjega. Na srcu mi je stoga poslanje koje želi svijetu posvjedočiti da je Isus: Krist, Sin Božji, Gospodin i Otkupitelj te iz riznice nauka Crkve i pologa vjere koji nam je ostavio upućivati na tu najvažniju istinu i one koje iz nje proizlaze.
Gdje vidite da možete dati sebe Crkvi zagrebačkoj, koja su Vam područja djelovanja posebno na srcu?
Mnogi govore da se biskupi danas manje bave »radošću i nadama«, a više »tugom i tjeskobom« vjernika, društva, ali i same Crkve… Obeshrabruje li Vas to?
Ništa nas ne bi smjelo obeshrabriti iako nas mnogo toga, a ponajprije ljudska patnja, može rastužiti i zateći. Svećenici i biskupi pozvani su biti dionicima i tuga i radosti, a uvjeren sam da to i jesu. Iako svijet nekada pokušava zatamniti vrijednost radosti i nade, one su itekako žive. Dovoljno je sudjelovati na krštenju djeteta u mnogočlanoj obitelji ili povesti razgovor s ljudima koji ne dopuštaju da im oporost života ugasi vjeru. Upravo u susretima s takvim vjernicima uočavamo da među njima itekako klijaju i radost i nada.
Što se tiče tuge i tjeskobe, pozvani smo slušati, savjetovati i tješiti, ali prije svega stavljati te terete pred Gospodina koji je sam prošao tjeskobu Getsemanskoga vrta ostajući vjeran Ocu i poslanju spasenja čovjeka. Svjesni smo da samo Gospodin ima snagu križeve pretvoriti u dar jer u patnji on daruje samoga sebe.
Kad imamo Krista, kada slavimo euharistiju, blagujemo njegovo tijelo, dobivamo snagu nositi i podnijeti životne nedaće. Dovoljno je usmjeriti pogled na svjedoke vjere koji su živjeli prije nas ili žive oko nas. Razmatranje njihova svjedočanstva širi obzore nade.
Poslanje vjernika laika vidim kao zrelu i odgovornu kršćansku prisutnost u središtu društva. U izvorniku riječ »Crkva« (grč. ekklesia) znači »okupljena«, zajednica. Okupljena od Krista i oko Krista. Crkvu čini cjelokupni Božji narod. Neki vjernici laici usko surađuju s pastirima u crkvenim ustanovama te svojim znanjem, umijećem i savjetom pomažu u njihovoj zadaći. Tu su također nastavnici na crkvenim viskom učilištima i vjeroučitelji, koji sudjeluju u formaciji. Umjetnici koji kreiraju sakralne prostore. Vjernici laici pozvani su svjedočiti evanđelje: u obitelji, na radnom mjestu, u školi, u politici, u kulturi. Njima na osobit način pripada zadaća utjeloviti vjeru u svakodnevnom životu, pokazujući da je evanđelje snaga koja humanizira, gradi pravedne odnose i otvara nadi.
Unutar naše nadbiskupije vjernici su također pozvani aktivno sudjelovati u životu župa, u katehezi, karitativnom djelovanju i pastoralnom razlučivanju, stavljajući svoje karizme u službu zajedništva. Postoje situacije u koje pastir nema pristupa ili jednostavno ne može doprijeti, ali je pozvan biti potpora vjernicima laicima da smognu snage živjeti evanđelje i u takvim okolnostima. Vjernici laici pozvani su živjeti svjetovnost, ne u pejorativnom smislu te riječi, nego u činjenici nužne uronjenosti u svijet u kojem djeluju te su pozvani taj svijet preobražavati Kristovim evanđeljem. Kao pastiri imamo dužnost pratiti vjernike laike čvrstom duhovnom i kulturnom formacijom te im priznati stvarne prostore suodgovornosti. Crkva upravo odatle započinje: hodati zajedno, vrjednujući posebno poslanje laika, kako bi cijela biskupija bila istinski misionarska i sposobna govoriti današnjemu svijetu jezikom življene svakidašnjice.
