Sičice su lijepo i pitomo selo u župi i općini Vrbje. Ondje su se rodili, odrasli, zagledali se i stupili u brak Katica i Ivan Bešlić. Jesenas su proslavili 70 godina braka.
Iako je zakoračila u devedesetu, Katica je vedra i vitalna, ali i Ivan, godinu dana mlađi, dobro se drži. Danas su smješteni u obiteljskom domu »Grgić« u Novoj Gradiški, za čije vlasnike i osoblje imaju samo riječi pohvale.
»Ivan i ja rođeni smo u Sičicama. Moje djevojačko prezime bilo je Bešlić, kao i udano. U dijelu našega sela koji zovemo Bešlijanski kraj tada su svi bili Bešlići. Mi smo se i zagledali u selu. Nedjeljom smo odlazili na misu u župnu crkvu u Vrbje, a u svibnju i listopadu u našem su selu bile pobožnosti Gospi. U selu se i kolo igralo, pa smo nas dvoje išli u kolo. Jedan mještanin svirao bi ‘cicuge’ – usnu harmoniku, a mi bismo igrali kolo, svi bosi. Međutim, otac mi je bio strog i govorio bi: ‘Sunce za goru, ti u dvorište!’ I slušala sam ga: uvijek i bez pogovora. Sa 10 godina ostala sam bez majke, imala sam sestricu staru tri godine, pazila na nju, uvijek mi je bila u krilu. Susjed, koji je također bio strog, govorio bi momu otcu: ‘Matane, žensko dijete se mora čuvati!’ Ali nije me puno trebalo čuvati. Djevojke su tada radile kod kuće i u polju, ja sam i konje tjerala u pašu, bilo je obveza. Sa 19 godina sam se udala. Bilo je to davne, 1947. godine.«
Katica ističe kako joj je Ivica uvijek bio dobar, a njegova mama nije joj bila svekrva – nego majka. Toliko ju je voljela. Za nju se i danas svakodnevno moli i zahvaljuje Bogu za zajednički provedene godine. Ivičin tata umro je veoma mlad, ali majka mu se nikada nije udavala, ostala je sa sinom i snahom do svoje smrti. Bog je Ivici i Katici podario petero djece, ali troje malih anđela odmah je pozvao k sebi. Jedno od njih Katica je sama krstila, samo da dijete ne ode na onaj svijet bez sakramenta krštenja.
Danas imaju sina i kćer, četvero unučadi i dvoje praunučadi. U domu su u Novoj Gradiški i ističu kako im je lijepo. Prisjećaju se kako se nekada daleko teže živjelo. U svojim četrdesetima Ivica i Katica otišli su na rad u Njemačku. Dalo se lijepo zaraditi, ali Ivica je veoma čeznuo za zavičajem i kućom.
»Dolazili smo u Sičice tri puta godišnje: za Božić, Uskrs i tijekom ljeta, ali svaki mu se put bilo sve teže vraćati u tuđinu. Ondje smo proveli 20 godina. Sredili smo kuću i imanje, osigurali budućnost djece. Zbog starosti naši su nas smjestili u dom, ali lijepo nam je, sve imamo i kuća nam nije daleko. Djeca nam dolaze redovito, pogotovo ljeti, i slobodno vrijeme rado provode u selu. Zahvalni smo i našemu župniku u Vrbju Željku Volariću, za sve lijepe riječi i njegovu dobrotu.«
Opisali su i kako je prošla svečanost bračnoga jubileja. »Djeca su nas htjela iznenaditi i sve su pripremala u tajnosti. Bili smo sretni, ne toliko zbog slavlja, nego zbog obitelji i rodbine koja se opet našla na okupu. Sjetili smo se i mladosti i nekadašnjega šokačkoga veselja. Ivica je prekrasno svirao violinu i često bio svirač u svatovima pa smo na našem slavlju 70. godišnjice listali i uspomene.«
Na upit koji je recept dugovječnoga braka Katica naglašava da zajednički život uspješno može teći ponajprije uz molitvu, međusobno praštanje, razumijevanje i dogovor. Drugačije nije moguće skladno i sretno živjeti. Ona i Ivica svakodnevno se mole, najviše Presvetomu Trojstvu, čija slika visi na zidu u domu, u njihovoj sobi. Tu je sliku Ivičina majka donijela u kuću Bešlićima kad se udavala i nakon toliko godina slika je i dalje u obitelji i pred njom mole. Katica kazuje kako više puta tijekom dana vapi Gospodinu: »Moj Bože, neka bude Tvoja sveta volja.«
Budući da je dida Ivica bio nekako tih, otkrio je i razlog šutljivosti. »Ne znam ja kamo ovo sve vodi. Kad smo mi bili mladi, svi smo u obitelji sjedili za istim stolom, dogovarali se o poslu, jeli iz jedne zdjele, radili zajedno, obrađivali polja, tjerali čorde, manje imali, a bili zadovoljni. Sad se ožene i čim bude malo neslaganja – rastava. Nitko ni s kim više ne može. Kakvo je to došlo vrijeme?«
