Kada se pomislilo da je u potpunosti završila Godina »Laudato si’« koju je papa Franjo proglasio u povodu pete obljetnice svoje istoimene enciklike, nastupilo je iznenađenje. Godina je doduše završena, no praktički istoga dana kad je i završila zaživjela je 25. svibnja Akcijska platforma »Laudato si’« kojoj je plan djelovati – sedam godina. Cilj je platforme da se u brizi za ljude i Zemlju uključe obitelji, župne i biskupijske zajednice, školske i sveučilište ustanove, poduzeća, crkveni redovi, pokreti… pa sve do ustanova Svete Stolice, počevši od Dikasterija za cjeloviti ljudski razvoj koji koordinira čitavim planom.
To je valjda prvi put da se neki crkveni pothvat naziva platformom, pojmom koji je dosad ponajviše vezan za svjetovne inicijative, a nerijetko i ekološke. U doslovnom značenju platforma je postolje namijenjeno za bušenje dna ispod vodenih površina radi istraživanja te proizvodnje nafte ili prirodnoga plina. Stoga je na prvi pogled neobično da crkveni pothvat za očuvanje ljudi i planeta rabi u svom nazivu pojam za postrojenje kojemu je zadaća crpsti energiju iz Zemljine utrobe. Zar je svijetu uopće potrebna još jedna ekološka platforma? Zar se i Crkva morala popeti na nju? Čini se da jest jer razne »ekološke platforme« koje su svijetom počele stasati od šezdesetih godina prošloga stoljeća naovamo uspjele su, osim povezati brojne dobronamjerne ljude i ulagati zasigurno nemale napore u zaštiti okoliša, u svoje redove propustiti i nastojanja koja nisu uvijek u suglasju sa Stvoriteljevim planom za čovjeka.
S godinama su, naime, ekološke platforme postajale povlaštena mjesta rezervirana ponajviše za »zelene« ekološke aktivističke pokrete, najčešće lijeve, liberalne i globalističke orijentacije.
Predaleko bi sada odvela analiza zašto su mnogi svjetovni ekološki pokreti, čiji je naraštaj sve glasniji i u Hrvatskoj, dok su entuzijastično gradili strategije za očuvanje planeta, usporedno nagrizali naravne i Bogom darovane zakonitosti života ljudi. Nerijetko su u svojem djelovanju prednost pred obiteljima davale komunama, umjesto braka između muškaraca i žena promicali »partnerstvo«, pa i ono među ljudima istoga spola, a svojim se ekološkim strukturama i organizacijama koristili da bi promicali katolicima neprihvatljivu »rodnu neutralnost«. Da nije riječ tek o mladenačkim utopijama koje čovjeka »prođu« u nekim godinama pokazalo se diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, jer te skupine aktivno su se uključile i u politički život stranaka i struktura vlasti pa je njihov ekološki aktivizam sve češće zamijenjen političkim. Kako objasniti da oni koji su do jučer plakali nad nekom životinjskom ili biljnom vrstom koja izumire danas bez grižnje savjesti mogu predlagati zakonske akte kojima bi se pobačaj živoga djeteta pod majčinim srcem učinio još dostupnijim, a liječnicima onemogućavalo postupanje u skladu s njihovom savješću koje uključuje i »ne« nasilnomu prekidu trudnoće? Uz takve ugroze suvišno je raspravljati samo o tome koliko se sredstava troši u raznim društvenim platformama jer važnije je od toga što se tim sredstvima čini za ili protiv općega dobra.
Zato je za sadašnji svijet vrlo važna Papina »ekološka platforma« pred kojom se sada nalazi sedmogodišnje putovanje. Ona zasigurno ne će dovoditi u pitanje temeljne vrjednote čovjeka, obitelji, naroda i vjera, a čuvat će Zemlju kao zajednički dom ljudi, posebno siromašnih. Nije pričvršćena tek za lelujavo morsko tlo na čijem dnu gmižu i stare ideologije, nego na evanđelju, pa se ne treba bojati havarije.
