Jedna od prigoda kada se među katoličkim vjernicima u srednjoj Europi, pogotovo onima koji malo dulje pamte događaje i okolnosti iz 20. stoljeća i onima kojima je stalo do sadašnjega snažnijega srednjoeuropskoga povezivanja, čuju riječi: »Osjećaji su podijeljeni« odnosi se i na 12. dan mjeseca rujna ove godine. Istodobno se, naime, javlja osjećaj radosti zbog Međunarodnoga euharistijskoga kongresa u Budimpešti čiji je vrhunac misa koju predvodi papa Franjo, ali i sjeta, gotovo žalost, što mnogi koji su iskusili život iza »željezne zavjese« toga istoga dana u Varšavi ne će moći sudjelovati i na beatifikaciji glasovitoga poljskoga kardinala Stefana Wyszyńskoga i redovnice s. Ruže Marije Czacke. Može se samo nagađati kako je moguće da se baš istoga dana zbivaju dva događaja koja čak i nadilaze crkveni karakter jer su posebno važna za kulture koje su još uvijek ranjene komunizmom i za društva koja su još uvijek potrebita ozdravljenja – uključujući i hrvatsko.
Zvuči nevjerojatno, no danas, 40 godina nakon smrti kardinala Wyszyńskoga, unatoč tehnologijama koje u djeliću sekunde mogu povezati ljude s najudaljenijih strana svijeta, narodi srednje Europe manje znaju jedni o drugima nego prije nekoliko desetljeća. I hrvatska javnost danas vrlo malo zna o tome što se doista događa u Mađarskoj ili Poljskoj, ali zato su antene prečesto usmjerene prema zemljama bivše Jugoslavije s kojima, gledajući kulturno i društveno, Hrvatska danas dijeli daleko manje toga nego sa srednjoeuropskim zemljama.
Crkvena povezanost srednjoeuropskih naroda baština je koja se rađala u mučeništvu i progonima crkvenih ljudi i velikana 20. stoljeća. Znakovit je, primjerice, izvještaj Glasa Koncila sa sprovoda blaženoga kardinala Wyszyńskoga iz 1981. godine u Varšavi te novinarovo zapažanje da su ondje prisutnomu zagrebačkomu nadbiskupu Franji Kuhariću pristupili mnogi kardinali i nadbiskupi i čestitali mu na propovijedi koju je izrekao u zagrebačkoj katedrali na Stepinčevo 1981. godine.
Naime, čestitke je od kolega iz Europe nadbiskup Kuharić dobio za sljedeće riječi iz propovijedi: »Mi se nikome za volju ne odričemo svoje Crkve, i to onakve kakva ona jest u svom najdubljem misteriju i zajedništvu. To je Crkva kroz vjekove identična, koju danas predvodi Ivan Pavao II., a u onim teškim poratnim godinama, uz tolike biskupe i svećenike, kao i vjernike, za tu je Crkvu kroz zatvore i poniženja svjedočilo šest kardinala: Josip Slipyj iz Lavova, Stefan Wyszynski iz Warszawe, Josip Beran i Stjepan Trochta iz Praga, Jozsef Mindszenty iz Esztergoma, Alojzije Stepinac iz Zagreba. Nipošto se ne smatramo zaostalima ako ta svjedočanstva poštujemo i ako tu Crkvu ljubimo. Ne glumimo nikakvu glumu, nego vršimo svoju dužnost i ostajemo vjerni Bogu, Crkvi Božjoj i svojoj savjesti.« Nije tajna i to da je snažna povezanost Crkve u Hrvatskoj s Crkvama u tim zemljama posebno aktualizirana početkom trećega tisućljeća, čime je, unatoč politici koja je bila kočnica, Hrvatska i u geopolitičkom smislu uspjela izići iz zagrljaja »balkanskih zemalja« te se počela doživljavati kao srednjoeuropska zemlja.
Iako nisu zamrla suvremena crkvena nastojanja povezivanja vjernika srednjoeuropskih naroda i zemalja, neshvatljivo je da se danas u slobodi, pogotovo iz političkih centara moći, suradnja među tim narodima više otežava nego što se promiče. Za one koji to vide i koji zbog toga pate utješno je što su sva nastojanja razdvajanja ipak jalova jer će se i u Varšavi i u Budimpešti 12. rujna vjernici okupiti na velikim euharistijama. Misa kao Kristova gozba nikad ne razdvaja, ona uvijek povezuje, baš kao i progoni svetih crkvenih velikana 20. stoljeća.