»U njezinim pokretima, pogledu i spremnosti da pomogne prepoznavala sam žustru košutu i što sam ju duže poznavala, sve teže sam u njoj vidjela pogrbljenu staricu. Pred mojim očima otkrivala se mlada i svježa duša, puna želje za poniznim služenjem u ljubavi.«; »Kad bih ju vidjela, ulijevala mi je mir i sigurnost da će sve biti dobro.«; »Iz nje je zračila majčinska toplina, vedrina, mirnoća, staloženost. U svagdanjim odnosima bila je ljubazna, tiha, nenametljiva, skromna. Svjedočila je svoju vjeru i vjernost Isusu u nesebičnom darivanju sebe.«; »Zahvalna sam Gospodinu što sam imala priliku znati s. Čedomilu, što sam imala dar izbliza promatrati nekoga toliko predanoga Gospodinu.«; »Imala je veliko povjerenje u sestre i dobro srce. Na mene je ostavila samo dojam svete redovnice.« Sve su to samo neka od svjedočanstva o redovnici Čedomili (Milki) Čajko na čiju se godišnjicu smrti u zagrebačkoj Novoj Vesi 29. prosinca okupljaju njezini poštovatelji, a tako je bilo i o njezinoj četvrtoj godišnjici smrti.
Ta okupljanja privukla su pozornost i »Glasu Koncila« pa su se uz Dan posvećenoga života svoje rođene tete prisjetile njezine nećakinje, također redovnice Družbe služavki Maloga Isusa, rođene sestre s. Ana i s. Beatis Čajko. S. Čedomila ostavila je neizbrisiv trag u Družbi sestara služavki Maloga Isusa Zagrebačke provincije, u kojoj je proživjela 70 godina redovničkoga života, odnosno do svoje smrti u 93. godini. Od ranoga djetinjstva osjetila je da ju Bog zove u posvećeni život te je već s trinaest godina izrazila želju poći u samostan, a s nepunih osamnaest godina ušla je 1941. u novicijat u Sarajevu.
Sve su tri redovnice Čajko rođene i odrasle u Lepoj Vesi, u župi Donja Stubica. S. Čedomila, rođena 1925., imala je dvojicu braće i dvije sestre, bila je četvrto dijete u obitelji. Tetu Milku, kako ju zove s. Beatis, prvi je put vidjela kada joj je bilo sedam godina. »Posebno me se dojmila njezina usrdna molitva uz bolesnički krevet svoje majke, moje bake. Mislila sam da će baka ozdraviti jer mi je teta sličila svetoj Tereziji čiju smo sliku imali na zidu. Teta je otišla, a baka je umrla. U meni je ostalo samo mnoštvo pitanja o smrti jer sam se tada prvi put susrela s njom. Mama mi je poslije sve pojasnila. Jedva sam čekala da teta opet dođe.«
»Još kada smo bili mala djeca, mama nam je govorila da imamo tetu u samostanu«, prisjetila se s. Ana. »Prvi sam ju put vidjela kad mi je bilo oko pet godina, došla nam je u posjet. Sjećam se da sam je se bojala i skrila se od nje u kuhinju. Uživo mi je bila nekako čudna i strana. No kada je poslije znala doći, kad sam već išla u školu, bila sam jako ponosna što imam tetu kakvu moje prijateljice nemaju.« Sestre govore da je, iako to s. Čedomila nikada nije davala na znanje, ona molila za njihove redovničke pozive. Tako je s. Beatis četrdeset godina imala sreću živjeti u blizini s. Čedomile u samostanu »Antunovac« u Novoj Vesi u Zagrebu, a u isti je samostan s. Ana došla 2015. te tako sa s. Čedomilom provela posljednje godine njezina života.
»S. Čedomila bila je mudra i razborita osoba, nije gubila vrijeme na sporedne stvari. Molila je radeći i radila moleći. Sestre su ju prepoznale kao Bogu milu osobu te su joj bile povjerene mnoge službe«, govore sestre. Služila je s. Čedomila tako kao predstojnica u zajednici, učiteljica sestara juniorki, zamjenica provincijske glavarice te je dugi niz godina bila sakristanka u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novoj Vesi. Samozatajna, ponizna, pobožna i radišna sestra bila je pristupačna svima koji su ju susretali, a ljudi su posvjedočili da su u njezinoj nazočnosti osjećali mir koji se osjetio i u samostanu. Revno je brinula o starijim župljanima, posjećivala ih, molila za njih i pomagala im koliko je bilo u njezinoj mogućnosti. »Imala je istančan osjećaj za starije, ali i za djecu koja su se rado okupljala oko nje u crkvi i dvorištu. Bila je svestrana, a opet kontemplativna duša koja je živjela prema smjernicama svoga duhovnoga oca Ante Antića. Bila je i ostala odraz njegove svetosti«, prisjećaju se redovničine nećakinje.
Iako je sjećanja i uspomena mnogo, s. Ana i s. Beatis uspjele su izdvojiti ono po čemu najviše pamte svoju tetu, odnosno srcu im drage uspomene koje otkrivaju posebnost s. Čedomile u različitim prigodama. S. Ana kao jednu od dragih uspomena izdvojila je vrijeme godišnjega odmora. Tada je naime sa s. Čedomilom zajedno pratila Olimpijske igre. »Teta je tako zdušno navijala sa mnom za naše da su oni bili jako uspješni.
Do tada nisam ni znala da s. Čedomila zapravo voli športske igre.« S. Beatis najsnažnije čuva uspomenu o s. Čedomili na dan njezina preminuća. Za nju je, kaže, milost i posebna Božja providnost što je sa sestrom Anom mogla nazočiti njezinu prijelazu u vječnost. »Iznenada je doživjela jaku tjelesnu bol i u tom je trenu rekla: ‘Ja ću umrijeti.’ Nakon primljenoga sakramenta bolesničkoga pomazanja sve je nestalo. Bila je raspoložena, razgovarala je s nama, a uskoro nakon toga je preminula.« Gledajući ju tako, s. Beatis doživjela je snažan osjećaj s Božje strane, »kao da njezino tijelo nije mrtvo nego sveto, kao da gledam sv. Leopolda Mandića.« »Taj me je događaj ispunio velikim mirom. Poslije sam često dolazila u njezinu sobu i uvijek se vraćala s utjehom i pomoći. Od tada joj se uvijek preporučujem da mi pomogne svojim zagovorom u mojem osobnom životu i vodstvu zajednice, što Isus preko nje i čini.«
Provincija se danas svake godine spominje godišnjice preminuća s. Čedomile te evocira važne događaje iz njezina života. Sestre u Družbi upoznaju druge s nekim zapisima iz njezina dnevnika te dijele knjigu »Na svetost pozvane« u kojoj se nalaze neka pisma o. Ante Antića njoj upućena. Mnoge sestre mole njezin zagovor, a tko je s. Čedomilu jednom susreo, s njom je ostao povezan dugi niz godina. Sestre Čajko svjedoče da je, koliko je poznato, jedna osoba po zagovoru s. Čedomile dobila posao, a druga je pak utječući se s. Čedomili uspjela ostvariti svoj redovnički poziv. S. Čedomila bila je skromna redovnica, radila je u svojoj radionici za šivaćim strojem, danomice je bila sama u tavanskoj sobi i šivala, ali ona se tako »na poseban način družila s Isusom, što smo doznale nakon njezine smrti čitajući dnevnik koji je ostavila za sobom«, svjedoče sestre. Dok je radila u crkvi sv. Ivana Krstitelja kao sakristanka, ljudi su ju doživljavali kao osobu koja je uvijek tu za njih. Za svakoga je imala vremena i strpljenja. Nitko nije od nje otišao bez odgovora ili neriješena posla. Brižno je pazila na red u crkvi i oko crkve. »Njezina je posebna karizma bila molitva i žrtva za svećenike, što joj je odredio duhovnik o. Ante Antić. Kad je prihvatila tu odredbu kao zavjet, sve su njezine molitve i žrtve od tada pa do smrti bile prikazivane za svećenike«, zaključile su s. Ana i s. Beatis.
