Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan je u franjevačkom samostanu sv. Vlaha u Pridvorju u Konavlima od 4. do 6. travnja te je okupio roditelje i rodbinu ubijene i ranjene djece, ranjenu djecu, civilne stradalnike Domovinskoga rata te povjesničare, zdravstvene djelatnike i druge stručnjake kojima je područje interesa Domovinski rat i njegove žrtve. Skup je održan u organizaciji Zagrebačkoga instituta za kulturu zdravlja, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila, Franjevačkoga samostana u Pridvorju i Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskoga rata, a pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović. Podupiratelji skupa, na kojem je održano 14 znanstvenih i stručnih izlaganja i okrugli stol, bili su Dubrovačka biskupija, Dom zdravlja Dubrovnik, Općina Konavle, hrvatske katoličke misije St. Gallen i Zürich, Policijska uprava dubrovačko-neretvanska, Samostan Gospe Snježne u Cavtatu i obitelj Mujo.
Predsjednica znanstvenoga dijela simpozija doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija na skupu je iznijela sljedeće podatke: »Prema podatcima iz 2010. godine, a za razliku od Vladinih izvještaja iz 1996. godine, u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a 1260 djece je ranjeno i ima veći ili manji postotak invaliditeta. Novija istraživanja koja se sustavno bave tim veoma teškim i tragičnim slučajevima govore o nešto manjem broju ubijene djece, no kako su neizravne žrtve Domovinskoga rata još moguće zbog zaostalih eksplozivnih naprava i relativno velikoga broja nestalih civila općenito, teško je podvući crtu ispod određene brojke. Osnovni je problem što nije napravljen registar civilnih žrtava pa se i danas njihov broj procjenjuje na između 4000 i 8000, što je vrlo rastezljivo i metodološki neujednačeno. Prema podatcima odjela za informiranje Ministarstva hrvatskoga zdravstva iz 2000. godine, u Hrvatskoj je poginulo, ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja ukupno 4137 civilnih osoba. U taj broj tada još nisu bili uključeni poginuli civili, ekshumirani i identificirani iz masovnih i pojedinačnih grobnica te poginuli hrvatski civili na tadašnjem privremeno okupiranom području Hrvatske, koji nisu otišli u zbjeg ili progonstvo. Ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni jedan ili oba roditelja, braća, sestre, rodbina ili prijatelji. Mnogima su spaljeni ili razoreni domovi. Prema prvim podatcima koji su bili dostupni od svibnja 1991. do rujna 1996. na području Hrvatske poginulo je 306 djece do 17 godina – bez okupiranih područja. Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece. Najmlađe ubijeno dijete imalo je samo četiri mjeseca. Vrste ozljeda koje su dovele do smrti većinom su stradanja od zrakoplovnih i topničkih napada te ranjavanja iz vatrenoga oružja i eksplozivnih naprava.
U istom je razdoblju ranjeno 901 dijete u dobi do 17 godina, no utvrđivanjem dodatnih okolnosti stradavanja ta se brojka popela na 1276 djece. Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57 %). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Od ukupnoga broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi.
Do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece. Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada 1991. do prosinca 1991. registrirano oko 308 000 prognanika, od kojih su 172 000 bila djeca. Od studenoga 1992. registrirane su 264 194 prognane osobe, od kojih je 148 000 djece. Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. broj prognane djece još je velik – 36 000. S obzirom na često mijenjanje boravka teško je dati pouzdane podatke. Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece. Najmlađe operirano dijete koje je ozlijeđeno u ratu imalo je šest mjeseci. Tijekom 1995. i 1996. zbog minskih i razornih eksplozivnih sredstava zabilježeno je 377 nesretnih događaja, od kojih je stradalo 560 osoba, od čega 179 smrtno, a 381 osoba je ranjena. Stradalo je 35 osnovnoškolske djece, a maloljetnika ukupno 102. Od ukupnoga broja stradale djece njih 24 je smrtno stradalo, a 78 ih je ranjeno.«
Dr. Vukelić istaknula je da je istraživačima velik problem i to što je nejasno koje su institucije mjerodavne za podastiranje kojih podataka. Općeniti kaos ogleda se u institucionalnoj nepovezanosti i nedefiniranosti u obradi, a onda i izradi baze podataka. Stoga su često udruge civilnih stradalnika Domovinskoga rata najrelevantniji imatelji podataka.
Prikazujući iskustva u zbrinjavanju ranjenika, a posebno djece u KBC-u Split u Domovinskom ratu, prof. Mihovil Biočić prikazao je nekoliko slučajeva teških ranjavanja djece, ali i naveo da su umiranja djece za vrijeme rata vezana i uz nemogućnost liječenja.
Ana Filko, stručna suradnica u Sektoru za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu pri Upravi za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, govorila je o djeci stradaloj u Slavonskom Brodu u kojem je, izuzme li se Vukovar, najveći broj žrtava djece u Hrvatskoj. Samo 1992. usmrćeno je 32 djece s područja tadašnje općine Slavonski Brod. »Kako je slavonskobrodska bolnica oštećena teškim bombardiranjem 1992. te je u potpunosti onemogućeno pružanje zdravstvene zaštite na odjelima – pacijenti su prebačeni u bolnički podrum. Tako je odjel pedijatrije sveden na samo 17 kreveta i tri inkubatora u podrumu bolnice od početnih 80 kreveta koji su se nalazili na odjelu pedijatrije te je odlučeno da će biti hospitalizirana samo djeca čiji su životi ugroženi i koja nisu mogla biti prevezena u druge medicinske centre… Broj hospitalizirane djece (uglavnom ranjene i prerano rođene djece) je smanjen, no stopa smrtnosti dramatično je porasla. Prije rata stopa smrtnosti na odjelu pedijatrije iznosila je 0,76 posto, a u 1992. godini porasla je na 4,8 posto. Broj prerano rođene djece s niskom postnatalnom težinom dostigao je 86 u 1992. u usporedbi sa 58 u 1990. godini. U istoj godini 35 pacijenata umrlo je na odjelu, dvostruko više nego 1990.«
Josipa Maras Kraljević iz Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata govorila je o slučaju petrinjskoga zločina u kojem su pripadnici specijalnih jedinica milicije SAO Krajine došli do kuće obitelji Kozbašić te iz vatrenoga oružja ubili dvoje djece, devetogodišnjega Alena i 13-godišnju Tamaru, te njihove roditelje Milana i Gordanu.
U dva znanstvena rada prikazana su i stradanja djece u Bosni i Hercegovini, gdje ne postoje sistematizirani službeni podatci te je nužno učiniti detaljna istraživanja o ubijenoj i ranjenoj djeci.
Okrugli stol, simboličnoga naziva »Prekinuta rijeka na izvoru života«, imao je cilj definirati prava ubijenoga, nestaloga, ranjenoga, zatočenoga i bolesnoga djeteta za vrijeme srbocrnogorske agresije na Hrvatsku. U bogatoj raspravi na simpoziju otvoreni su brojni problemi i prijepori kako u znanstvenom području tako i u praktičnim iskustvima stradalnika, na osnovi čega su doneseni i zaključci simpozija.
Simpozij je osim znanstvenoga i stručnoga doprinosa imao iznimnu vrijednost zbog druženja i podrške koju su sudionici pružili jedni drugima. Posebno je emotivan bio govor domaćina, gvardijana fra Ive Kramara, čiji je petnaestogodišnji brat Marijan ubijen drugi dan nakon primanja sakramenta krizme.
