VODITELJ KRŠĆANSKE EVANGELIZACIJSKE SKUPINE »DUHOVNI KUTAK« STJEPAN ARNUŠ GOVORI O MRAČNOJ STRANI BOŽIĆA U NAŠIM OBITELJIMA »Tama je pozivnica na koju Bog silazi u svijet«

Bezbroj lampica, bogata trpeza, blagdanska pjesma – takvim prizorima Božića u obitelji reklamna industrija zasipa društvo od kraja studenoga pa sve do početka siječnja. Iako se već uobičajilo za Božić govoriti i o onima čije je slavlje zbog siromaštva tamno, tanko i tiho, u javnosti se uglavnom šuti o mračnoj strani obiteljskoga slavljenja Božića, počevši od sitničavih čarki kakve katkad buknu za kićenja božićnoga drvca preko neugodne tišine koja sve češće sjeda za obiteljske stolove pa sve do larme nasilja čija pojava redovito poraste u blagdansko doba. Glas onih koji se na to ohrabre stoga je nužno usamljen, ali i prodoran. Upravo takva prodornost krasi nedavno objavljenu knjigu neuobičajenih razmatranja radosnih otajstava Gospine krunice koja je napisao Stjepan Arnuš, voditelj Kršćanske evangelizacijske skupine »Duhovni kutak«, gimnazijski profesor i – pjesnik. Njegova razmatranja, naime, baš u stihu rasvjetljavaju obiteljsku tamu, koja se osobito očituje o Božiću. 

»I osobno sam iskusio tjeskobne Božiće, Božiće s notom ispraznosti i boli, no tek sam nedavno shvatio tri uzroka iz kojih oni proizlaze. Prvo sam u jednom razmatranju spoznao da mi je Božić takav jer se za nj ne pripremam: nema molitve, nema razmatranja, nema iščekivanja. A bez toga je nemoguće otići k betlehemskoj špilji i primiti iz Marijine ruke Dijete Isusa. Pa i zornice, te nebeske ralice koje poravnavaju staze za Isusov dolazak, dvosjekli su mač ako na njih odlazim samo iz tradicije, a ne iz budnosti. Drugo: predaja Crkve poznaje blagdanske zloduhe kojima je stalo upravo do toga da čovjek na blagdan ne misli o otajstvu, nego da liže rane koje su mu nanijeli bližnji. A treći je uzrok tama prisutna u različitim nijansama u svakoj obitelji – tama koja često provali baš u božićnim svađama. Kada bismo u tim neugodnim trenutcima prepoznali crnilo svojega doma i odrekli ga se, i Božić bi postao blagdanom izmirenja. Ali to nam se ne događa jer prihvaćamo nestvarne, idilične slike Božića. Božić nije idila; to je stvarnost kojom započinje otkupljenje. Zato je u njemu uvijek skriveno trpljenje.«

I svetci su Božić promatrali s takva gledišta. »Sveti Ignacije Lojolski u Duhovnim vježbama predlaže razmatranje utjelovljenja tijekom kojega čovjek zamišlja Presveto Trojstvo kako s nebesa promatra ljude na svijetu. Oni se čine baš poput nas za Božić: jedni piju, drugi jedu, treći pjevaju, četvrti plešu… No svi su u tami grijeha. Ta je tama pozivnica na koju Bog silazi u svijet. A to želi učiniti i našim obiteljima. Došašće tako nije ponajprije vrijeme iščekivanja da on dođe, nego vrijeme pripreme da ga pustimo u svoj dom – jer on je već došao. Postoje, naime, obitelji koje poznaju tamu svojega doma, ali ne znaju da postoji onaj tko ju može očistiti. Takvima je poslana Crkva da im pruži ne običan razgovor, nego svjetlo Božje Riječi – malenoga Isusa. No postoje i obitelji koje znaju tko tamu njihova doma može očistiti, ali ga zbog otupjelosti ne zovu. Za takve se ponajprije zauzima – Marija.«

Upravo je razmatranje Isusova rođenja od Marije Arnuš protkao potresnim prizorima u kojima roditelji tek rođeno dijete odbacuju zbog njegove bolesti. No ono ipak ne ostaje samo. »Maleni je Isus i tu prisutan: on prolazi kroz hladne zidove usamljenosti i odbačenosti. A odbačenost je naša stvarnost. Nije samo riječ o ljudima koji su stvarno odbačeni, nego i o ljudima koji su se umotali u šal laži da su ih svi napustili, u šal koji ne grije, nego paralizira. I jedni i drugi trpe golemu količinu patnje. Isus jedva čeka ući u život čovjeka koji je bolestan od svoje patnje i, kao u pjesmi, oguliti mu naranču, a nama je danas najteže prihvatiti da je to zapravo Božić, da je to zapravo Bog. Zato ga i ne puštamo u svoj život. Sramimo se vlastite gnusobe kao da bi ona Boga mogla sablazniti, no to nije zdrav sram. Moja je nakana s razmatranjima bila pomoći ljudima da iskreno Bogu izreknu svoju bol. To je početak iscjeljenja.«

Gdje kao Crkva možemo ponuditi to iscjeljenje? »Promotrimo li ‘institucionalnu’ Crkvu, primijetit ćemo da ljude slabo uvodimo u Božju prisutnost, kao da ne vjerujemo da je ona više od subjektivna i promjenljiva osjećaja. A prava je istina da je Božja prisutnost objektivna stvarnost u kojoj se jedino i događa ozdravljenje. No promatramo li Crkvu kao tijelo koje činimo svi mi, primijetit ćemo da Božju prisutnost propuštamo donijeti i na razne druge načine jer smo opterećeni mišlju da moramo biti žeteoci. A nekad smo pozvani samo biti sijači koji siju misna prikazanja za svoje bližnje, koji siju tihe blagoslove za neznance koje srećemo na svojim putovima. Kršćanin je zapravo hodajuća monstranca: u obitelji i na poslu, jednako u crkvi kao i u tramvaju i u kafiću. Zato nikada i ne može biti prazan. Bog koji želi iscijeliti svaki kutak klonula svijeta postao je djetetom da nam pokaže kako ga mi u te kutke moramo donijeti.«

A gdje je obiteljima potrebno iscjeljenje? »Na svim razinama. Općenito govoreći, obitelj više ne živi zajedno. Članovi obitelji postaju samo ‘kućni građani’ koji traže svoja prava nesvjesni svojih viteških dužnosti: ljubavi i žrtve. Takva otuđenost jednostavno proždire zajedništvo. A gdje nema zajedništva, nema ni dijeljenja ni suosjećanja ni pomaganja. Bez njih ni molitve nemaju previše ploda. No u obiteljskim odnosima postoje i posebne vrste otuđenosti: otuđenosti djece čijim životima roditelji upravljaju pod krinkom brižnosti, gušeći njihovu osobnost i originalnost, potom međusobne otuđenosti bračnih drugova koji zapostavljaju svoju bračnu postelju… Isus sve to razrješava pomažući nam da u molitvi i sakramentima ponajprije upoznamo i prihvatimo sami sebe. Tek će po njima i naši božićni ukrasi i darovi zablistati tračkom Božje ljubavi. Jer tko je stranac samomu sebi, ne može doista voljeti ni sebe ni svijet.«

Treće otajstvo: Koga si djevice rodila